"Nemaš više 20 godina"

Ortak2

Primećen član
Poruka
738
To da su "godine samo broj" jednostavno nije tako.
Možda do 40 maksimalno, posle realno opada snaga a i intelektualne sposobnosti (sporije čitam knjige npr)
Pre godinu dana išla sam u nabavku hrane i u mesari mi se odjednom zavrtelo u glavi.
Nisam znala šta je gore a šta dole, pa sam pala.
Bila sam svesna, ali pala sam, ljudi se okupili oko mene, doneli mi šećer i vodu, hteli da zovu hitnu pomoć, ja nisam htela (jer znam da kao prvo ma koliko neverovatno - NEĆE da dođu, kao drugo i da dođu - šta? )

I tako krenem kući, međutim opet mi se zavrti u glavi i shvatim da ne mogu da stignem do kuće.

Prolazila sam pored ludnice, pa uđem tu, medicinske sestre su mi rekle "Jao, pa mi jesmo bolnica, ali nismo bolnica tog tipa... sačekajte da pitamo doktora"

Doktor - psihijatar - me primio, i kad je čuo šta je bilo, pitao me: "Kad treba da dobiješ?"
Iskreno, iznenadio me i zbog toga što ispade da zna bolje od ginekologa, a iznenadilo me da je to za moje godine normalno - nekim ženama, ne svim- tada sam imala mesec dana do 49.

I od tada mi nije ok, ne samo zbog teških simptoma PMS-a, nego što je počelo sve živo da otkazuje (da se tako izrazim).

Da skratim:
Pored ovoga, "dogurala" sam i do:
(neću pisati nazive lekova) srce mi je uvećano, imam tahikardiju, anginu pektoris, pritisak mi luduje, postala sam anksiozna sa napadima panike, ne mogu normalno ni da spavam, imam fioku punu lekova i pitam se: kako sam dospela dovde?

E sad počinjem da se plašim, što samo pogoršava stanje, znam da neću umreti ni od čega što imam, samo mučenja.

Nema nade da će biti bolje, sve mi je gore, zaboravih da pomenem da sam pre pola meseca dobila epi napad, srećom bila sam u bolnici tada kada se to desilo, ako se to može nazvati "srećom".

Da li se plašite za svoje zdravlje? Kako ste?
 
1. svi ce capnemo. nadam se, brzo i bezbolno.
2. stres je najveci uzrok zdravstvenih problema, sledeci puno sedenja, a malo kretanja
3. (licno uverenje) provoditi vise vremena u prirodi (mozda raditi bastu zbog bakterije srece)
4. Hraniti se raznovrsno i umereno
5. Ne ulaziti u sukob sa budalama

kad dodje do 1, bice 1, dotle 2,3,4, 5 :)
 
To da su "godine samo broj" jednostavno nije tako.
Možda do 40 maksimalno, posle realno opada snaga a i intelektualne sposobnosti (sporije čitam knjige npr)
Pre godinu dana išla sam u nabavku hrane i u mesari mi se odjednom zavrtelo u glavi.
Nisam znala šta je gore a šta dole, pa sam pala.
Bila sam svesna, ali pala sam, ljudi se okupili oko mene, doneli mi šećer i vodu, hteli da zovu hitnu pomoć, ja nisam htela (jer znam da kao prvo ma koliko neverovatno - NEĆE da dođu, kao drugo i da dođu - šta? )

I tako krenem kući, međutim opet mi se zavrti u glavi i shvatim da ne mogu da stignem do kuće.

Prolazila sam pored ludnice, pa uđem tu, medicinske sestre su mi rekle "Jao, pa mi jesmo bolnica, ali nismo bolnica tog tipa... sačekajte da pitamo doktora"

Doktor - psihijatar - me primio, i kad je čuo šta je bilo, pitao me: "Kad treba da dobiješ?"
Iskreno, iznenadio me i zbog toga što ispade da zna bolje od ginekologa, a iznenadilo me da je to za moje godine normalno - nekim ženama, ne svim- tada sam imala mesec dana do 49.

I od tada mi nije ok, ne samo zbog teških simptoma PMS-a, nego što je počelo sve živo da otkazuje (da se tako izrazim).

Da skratim:
Pored ovoga, "dogurala" sam i do:
(neću pisati nazive lekova) srce mi je uvećano, imam tahikardiju, anginu pektoris, pritisak mi luduje, postala sam anksiozna sa napadima panike, ne mogu normalno ni da spavam, imam fioku punu lekova i pitam se: kako sam dospela dovde?

E sad počinjem da se plašim, što samo pogoršava stanje, znam da neću umreti ni od čega što imam, samo mučenja.

Nema nade da će biti bolje, sve mi je gore, zaboravih da pomenem da sam pre pola meseca dobila epi napad, srećom bila sam u bolnici tada kada se to desilo, ako se to može nazvati "srećom".

Da li se plašite za svoje zdravlje? Kako ste?
Mislićeš da te zezam ali veruj mi da je fizička aktivnost lek za sve ali umerena, ako možeš da voziš bajs. On leči mnoge bolesti, ako ne i skoro sve.
bicikl je lek. I to ne metaforički, nego bukvalno, za skoro svaku bol koju si spomenula. Evo kako:

Lagana i opuštena vožnja, 1 - 2 km ili do 5, ako ne možeš više. Najbolje kako ti prija.

Uvećano srce?
Bicikl ga ne opterećuje naglo – on ga jača postepeno, prirodnim ritmom. Srce vozača bicikla uči da diše sporije, jače i efikasnije. To nije iznurivanje kao u teretani, to je muzika za srce.

Tahikardija (ubrzan puls)?
Vožnja bicikla smiruje simpatički nervni sistem, spušta frekvencu otkucaja i reguliše srčani ritam kroz redovno, blago opterećenje. Naučiš da dišeš duboko, ujednačeno – i telo to pamti.

Angina pektoris?
Bicikl ne traži sprint, traži upornost. Nema trzaja, nema naglih napora. Vežbanjem se poboljšava cirkulacija i stvaraju novi kolaterali oko srčanih arterija. Srce dobija pomoćne puteve. To je živa regeneracija.

Pritisak luduje?
Na biciklu se pritisak vraća u ravnotežu. Bez pilula. Kad redovno voziš, krvni sudovi postaju elastičniji, a stres se topi kao mast. Učestalo, tiho znojenje bez forsiranja je tajna stabilnog pritiska.

Anksioznost i napadi panike?
Nema boljeg leka od tišine vetra dok voziš. Fokusiraš se na pedale, disanje, put. Um se smiri. Endorfini i serotonin se prirodno oslobađaju, a osećaj kontrole nad sopstvenim telom vraća snagu uma. To nije beg – to je povratak sebi.

Nesanica?
Bicikl troši višak energije, a puni dušu. Spavaš kao dete posle vožnje. Um se umori zdravo, a telo zatraži odmor prirodno – bez tableta. Ciklus sna se stabilizuje jer si dan proveo kao čovek stvoren za kretanje.

Fioka puna lekova?
Vožnja bicikla je fioka puna zdravlja. Ne košta. Nema nuspojava. Samo pedale, vetar i ti. Umesto u apoteku, uloži u bicikl. To je lek koji leči i telo i duh.

Znam da možda zvuči prejednostavno, ali istina je: bicikl nije samo vozilo – to je tvoja privatna ambulanta, tvoj psihoterapeut, tvoj srčani trener, i tvoj saputnik u tišini. Počni polako. Pet minuta. Pa deset. Bez pritiska. Ali neka to bude svaki dan.

Možda nisi dospela dovde preko noći, ali možeš početi da se vraćaš sebi već danas – na dva točka.
 
Ajoooj...bicikl sam vozila ceo život dok se 1999. nisam preselila u stan 5. sprat, nadogradnja, nema lifta.
Ustvari, i tada sam još uvek vozila bicikl neko vreme, iznosila na 5. sprat (eto primera fizičke snage), sad se jedva dovučem iz prodavnice.

Možda tu ima i psihičkih faktora, eno pomenuh da pred ženski ciklus imam vrtoglavice, nekad me baš jako boli a + postoji  bes, zato što imam i menstruaciju i 50 godina, pa svemire, odluči se, jesam li baba ili devojka?!
 
Ne plasim se, kako ce biti bice.
Izbegavam nervozu i umeren sam.
Pre 3-4 god me je zezala kicma, posle vise tura terapija stanje se pogorsavalo.
Nasao nekoliko vezbi na netu, odgovaraju mi pa se stanje popravlja, znam da ne moze preko noci da se popravi
nije se preko noci ni pokvarilo
Ma ja Sam se jedva vukao...sjecam se prosle godine odem kiroprakticaru reko mi nemoj sjedeti po mogucstvu mene neke cure zvale u klub to vece sjedeli cirkali I Jos I skakali sjutra opet kiroprakticar Lego na stomak a ono malo falilo da se ispovracam
 

Back
Top