Naj znacajniji od tih zapadnih konjanika ili vitezova a u stvari placenika je bio Palman Braht.
Palman je, izgleda, bio faca, medjutim poznatiji najamnici kod cara Dusana su bili Dietrich iz Beca, Rafa iz Stajra, Kraftin iz Valtingeberga, Fridrih iz Ortenburga dok sam Palman je bio iz Letinberga (Letinberch), kao i jedan Slovenac Gregor Paulic. Sudeci po gradji iz Dubrovackog arhiva (
K. Jirecek, odnosno M. Dinic - rad o Palmanu u Zgodovinskom casopisu, 1953.), ovi gore su bili pripadnici vlasteoskog reda, npr. Palman je u ocima Dubrovcana bio "nobilis vir dominus Palmannus". Na ove placenike se vjerovatno i odnosi clan 173 Dusanovog zakonika.
Sto se tice ostalih, najstariji podatak o postojanju najamnicke vojske u Srbiji zabiljezen je 1216. godine, spominju se Grci, Francuzi i Turci, a za vrijeme kralja Milutina spominju se Kumani, maloazijski Turci, juznoruski Tatari i hriscanski Oseti sa Kavkaza.(
Gavro Skrivanic, Najamnicka vojska u srednjovekovnoj Srbiji, Glasnik SAN, V-1, 1953)
Stefan Decanski je u bici sa Bugarima 1330. godine imao u svojim redovima oko 1000 Aragonaca i Spanaca, a za vrijeme Maricke bitke despot Ugljesa je imao podrsku Grka.
O avanturama notorne spanske "Kompanije" (par puta su napali Hilandar) je detaljno pisao M. Dinic (
Spanski najamnici u srpskoj sluzbi, ZRVI, 6, 1960). Opet, Jirecek je tvrdio da su u gorespomenutoj bici kod Velbudza 1330. g. srpsku pobjedu iznijeli Spanci mada, u nauci ima nesuglasica.
Poznata je pobuna Melekova, odnosno Turkopula, nju je kralj Milutin odmah ugusio (Talijani su navodno bili njegova tjelesna straza), ali i katalonski cetnici su se pobunili (pridruzio im se i odred nekih Turaka) 1309. godine pa je i to nekako sredjeno.
Uspomena na najamnicku sluzbu se sacuvala u jednom starom talijanskom viteskom romanu "Fortunatus Siculus ossia L'avventuroso Ciciliano" (
dostupan na Google Books, izdanje iz 19. vijeka) koji se pripisuje Bosonu de Raffaelli (da) Gubio iz Umbrije (umro oko 1377), a opisuju se pustolovine nekog sicilijanskog barona koji kao pristasa Anzuvinaca putuje preko Ankone u Schiavoniu u sluzbu izmisljenog raskog kralja Arkaja ("Archai, re di Rascia in Schiavonia") gdje po raznim, opet izmisljenim mjestima ratuje te postaje marsal odnosno cijenjen ratnik.
Nakon pobjede, vraca se sretan i zadovoljan u Messinu "con molto tesoro acquistato, benne ottanta miglia di fiorin d'oro". (Maznuo sam talijanski tekst od Mirka Deanovica,
Talijanski pisci o Hrvatima, Anali, Dubrovnik, 1962)