- Poruka
- 81
Isao sam kod psihoterapeutkinje, jako dobre zene. Jedno vece, moja majka uzima telefon, i (objasnicu kako sam ovo kasnije saznao) oko 10 sati stavlja telefon na uho, iako broj nije okrenula, sto ja nisam mogao da vidim jer je bila ledjima okrenuta peci da se grije, i sve mora da mi izgleda kao da zaista tada razgovara sa tom zenom, jer do tad me nije lagala, odnosno jeste, ali je nikad nisam uhvatio u lazi. Morao sam vjerovati u to da je ta scena razgovor a ne gluma, i cuti tu glumu.
Objasnjava joj kako ona sigurno nije lazov, pozivajuci se na laz da majka ne laze protiv sina, a moze da prica istinu protiv njega, te da je to dokaz kako je njena izjava da sam ja postao strasno agresivan od kako idem kod nje na terapiju tacna, i da je ona moli da to prekine, jer ja nemam zasto da budem agresivan prema njoj (tu precutno trazi da joj se vjeruje na rijec, nista drugo ne moze biti) - da su za mene ljekovi a ne psihoterapija. Dakle, da sam ja za farmakoterapiju. Cuje se na kraju te glume "Znaci razmislicete (da li da me prima idalje), dobro, hvala".
Posto je razgovor bio dug, a mogao je biti obavljen i sjutra preko dana a ne uvece u 10, a ova iapk kao jeste pristala na razgovor tako dug u te sate o necemu o cemu se moze i kasnije, logicno je da sam obmanut da ta zena nema nista protiv toga da je i ja pozovem odmah sad nakon majke, da objasnim da nema razloga ni da razmislja o tome da li da prekine terapiju sa mnom...
I to i radim: zovem zenu u 10 sati, i pocinjem da joj pricam kako sam ljut na nesto na sto bi i imao prava da budem ljut da se stvarno desilo, na to sto je mojoj majci (ja sam tada 100% ubijedjen) povjerovala toliko vise nego meni da je rekla da ce razmisliti, iako smo na prosloj seansi bili i vise nego terapeutkinja i pacijent, bili smo i drugovi bukvalno... Te kako je nenormalno da vise vjeruje nekoj nepoznatoj zeni za koju stvarno zna samo to da mi je majka i nista drugo, nego drugu... I kazem joj da treba da je bude sramota...
Zena vidi da da moja prica nema veze s mozgom i stvarnoscu, jer zna da nije razgovarala sa mojom majkom, i ispravno odlucuje da posto sam toliko naivan onda vjerovatno, mada ne sigurno, i nisam vrijedan terapije, jer biti tako naivan je nepristojno, zlo... I posto joj je bitnije da ne pomogne losem covjeku nego da uzme pare, kaze mi da je terapija zavrsena, treba da bude prekinuta, a na insistiranje da mi objasni razlog kaze mi samo to da sam pametan, ali ljutitim glasom, vjerovatno htjevsi da mi kaze da sam kriv sto pamet ne koristim, i dozvoljavam da budem naivan iako ne moram to da dozvolim...
Nije kriva ona, nisam ni ja, a tragedija se desila - dva druga su se rastala. Jer smo ja i ona bili i drugovi...
Taj dan je majka prvi put pocela da me laze na nacin da se moze razmisljanjem kombinovanim sa ispitivanjem doci do saznanja da me laze, i lagala me je sto je vise mogla, i radi to i dan danas... Taj dan je bio za nju pocetak "ispunjenja zelje" da me laze kad god moze... Tada se zaletila, kao trkaci na sto metara iz onog starta koji daje najvece ubrzanje, i nije se zaustavljala...
Kako znam da je lagala? Nekad joj izraz lica stvarno govori, ja znam kad posto je dugo znam, da ne laze... I rekla je: ti umisljas, ja nikad nisam zvala tu doktoricu. (Nakon dugog vremena od tog glumljenja poziva sam je to pitao zasto ju je zvala, proslo je mnogo godina) - sa tim izrazom lica, a ja znam i ovo: posto covjek koji laze prelako zaboravlja svoje lazi na kojima ne radi trenutno, te posto je odgovor trebalo dati u trenutku da ne bi bilo mogucnosti da budem siguran na osnovu toga sto je razmislila prije nego sto je odgovorila da je odgovor potpuno nevezan za istinu, pa makar i bio istinit, nevezan za zelju da se kaze istina... odgovor je bio iskren: nije je zvala, ja sam umislio, nikad je nije zvala.
Hahaha... ----------------------------
OD TRENUTKA KADA SAM NESVJESNO ZNAO DA SAM JOJ VJEVOAO NAIVNO DA JU JE ZVALA DA JE IZLAZE KAKO SAM AGRESIVAN (ILI, AKO CETE PRAVO, JESAM BIO AGRESIVAN, ALI DA JE IZLAZE KAKO SAM NEOPRAVDANO TO BIO) - OD TRENUTKA KADA SAM PRVI PUT U ZIVOTU PRISTAO NA NAIVNOST VELIKOG STEPENA STETE - DA SE TAKO IZRAZIM, PA DO SAD, I SAD, JA SAM JEDAN JAKO NERVOZAN COVJEK... I sam sam kriv. Kada protumacim zasto sam tada pristao na naivnost, naravno, ne svjesno, ali nesvjeno, a to tesko da cu postici samim matematickim ili logickim naivnim za te stvari tumacenjem, onda cu poceti biti manje sklon nervozi... Mozda cu tada biti vise nervozan i nego sad, ako me zivot pritisne, ali ako pritisak zivota ostane isti, bicu manje nervozan... Ja to znam...
Objasnjava joj kako ona sigurno nije lazov, pozivajuci se na laz da majka ne laze protiv sina, a moze da prica istinu protiv njega, te da je to dokaz kako je njena izjava da sam ja postao strasno agresivan od kako idem kod nje na terapiju tacna, i da je ona moli da to prekine, jer ja nemam zasto da budem agresivan prema njoj (tu precutno trazi da joj se vjeruje na rijec, nista drugo ne moze biti) - da su za mene ljekovi a ne psihoterapija. Dakle, da sam ja za farmakoterapiju. Cuje se na kraju te glume "Znaci razmislicete (da li da me prima idalje), dobro, hvala".
Posto je razgovor bio dug, a mogao je biti obavljen i sjutra preko dana a ne uvece u 10, a ova iapk kao jeste pristala na razgovor tako dug u te sate o necemu o cemu se moze i kasnije, logicno je da sam obmanut da ta zena nema nista protiv toga da je i ja pozovem odmah sad nakon majke, da objasnim da nema razloga ni da razmislja o tome da li da prekine terapiju sa mnom...
I to i radim: zovem zenu u 10 sati, i pocinjem da joj pricam kako sam ljut na nesto na sto bi i imao prava da budem ljut da se stvarno desilo, na to sto je mojoj majci (ja sam tada 100% ubijedjen) povjerovala toliko vise nego meni da je rekla da ce razmisliti, iako smo na prosloj seansi bili i vise nego terapeutkinja i pacijent, bili smo i drugovi bukvalno... Te kako je nenormalno da vise vjeruje nekoj nepoznatoj zeni za koju stvarno zna samo to da mi je majka i nista drugo, nego drugu... I kazem joj da treba da je bude sramota...
Zena vidi da da moja prica nema veze s mozgom i stvarnoscu, jer zna da nije razgovarala sa mojom majkom, i ispravno odlucuje da posto sam toliko naivan onda vjerovatno, mada ne sigurno, i nisam vrijedan terapije, jer biti tako naivan je nepristojno, zlo... I posto joj je bitnije da ne pomogne losem covjeku nego da uzme pare, kaze mi da je terapija zavrsena, treba da bude prekinuta, a na insistiranje da mi objasni razlog kaze mi samo to da sam pametan, ali ljutitim glasom, vjerovatno htjevsi da mi kaze da sam kriv sto pamet ne koristim, i dozvoljavam da budem naivan iako ne moram to da dozvolim...
Nije kriva ona, nisam ni ja, a tragedija se desila - dva druga su se rastala. Jer smo ja i ona bili i drugovi...
Taj dan je majka prvi put pocela da me laze na nacin da se moze razmisljanjem kombinovanim sa ispitivanjem doci do saznanja da me laze, i lagala me je sto je vise mogla, i radi to i dan danas... Taj dan je bio za nju pocetak "ispunjenja zelje" da me laze kad god moze... Tada se zaletila, kao trkaci na sto metara iz onog starta koji daje najvece ubrzanje, i nije se zaustavljala...
Kako znam da je lagala? Nekad joj izraz lica stvarno govori, ja znam kad posto je dugo znam, da ne laze... I rekla je: ti umisljas, ja nikad nisam zvala tu doktoricu. (Nakon dugog vremena od tog glumljenja poziva sam je to pitao zasto ju je zvala, proslo je mnogo godina) - sa tim izrazom lica, a ja znam i ovo: posto covjek koji laze prelako zaboravlja svoje lazi na kojima ne radi trenutno, te posto je odgovor trebalo dati u trenutku da ne bi bilo mogucnosti da budem siguran na osnovu toga sto je razmislila prije nego sto je odgovorila da je odgovor potpuno nevezan za istinu, pa makar i bio istinit, nevezan za zelju da se kaze istina... odgovor je bio iskren: nije je zvala, ja sam umislio, nikad je nije zvala.
Hahaha... ----------------------------
OD TRENUTKA KADA SAM NESVJESNO ZNAO DA SAM JOJ VJEVOAO NAIVNO DA JU JE ZVALA DA JE IZLAZE KAKO SAM AGRESIVAN (ILI, AKO CETE PRAVO, JESAM BIO AGRESIVAN, ALI DA JE IZLAZE KAKO SAM NEOPRAVDANO TO BIO) - OD TRENUTKA KADA SAM PRVI PUT U ZIVOTU PRISTAO NA NAIVNOST VELIKOG STEPENA STETE - DA SE TAKO IZRAZIM, PA DO SAD, I SAD, JA SAM JEDAN JAKO NERVOZAN COVJEK... I sam sam kriv. Kada protumacim zasto sam tada pristao na naivnost, naravno, ne svjesno, ali nesvjeno, a to tesko da cu postici samim matematickim ili logickim naivnim za te stvari tumacenjem, onda cu poceti biti manje sklon nervozi... Mozda cu tada biti vise nervozan i nego sad, ako me zivot pritisne, ali ako pritisak zivota ostane isti, bicu manje nervozan... Ja to znam...
