[Ne_Vazim_Se]
Iskusan
- Poruka
- 5.462
- Uzmi. - reče sredovečna žena u narandžastoj letnjoj haljini, prinoseći metalnu zdelu punu kao noć crnih trešanja malom drvenom radnom stolu za kojim je sedela ljupka dvadesetogodišnja devojka, odevena ni u šta više od svilenih gaćica i majice na kojoj su se ocrtavali vrhovi njenih bradavica. Liznula je prst, okrenula stranu tvrdo-ukoričene knjige velikog formata i rekla:
- Ne mogu. - sa izrazom na licu koji je jasno ukazivao na prezasićenost dosadnim razgovorima bez imalo smisla.
Mrzim trešnje. Oh, kako samo mrzim jebene trešnje.
- Daj, Ema, uzmi makar malo...
Ma nemoj da me smaraš.
- Stvarno ne bih, mama. Ostavi ih tu, pa možda kasnije...
Mršteći se, žena u narandžastoj haljini izašla je iz sobe, ostavljajući vrata otvorena. Devojka je neko vreme sedela nepomično i razmišljala, a onda se trgla.
- *******. - rekla je sebi u bradu, rastegla se ne ustajući, a zatim zauzela blago-povijeni stav koncentrisanog čitaoca. Fiksirala je jedno veliko slovo svojim krupnim, zelenim očima, a potom počela prebacivati pogled po gomili velikih i malih slova, razmaka, tačaka, znakova pitanja, uzvika i ko zna čega još, stvarajući prizor u svojoj glavi, kao što umetnik stvara sliku nanoseći različite boje na platno četkicom. Nežni vrat uvijao se svakim novim redom. Trenutak joj je nedostajao da se potpuno izoluje od stvarnosti, što je veoma volela, ali je, kako to obično biva kada je poslednje što želite da vas neko ometa, zazvonio telefon. Trgla se, nevoljno ustala i pošla ka drugom kraju prostrane svetlo-žute sobe, gde je, na kockastoj drvenoj komodi, stajao stari telefon sa okruglim brojčanikom. Podigla je slušalicu i rekla:
- Molim?
- Čekamo te Jeca i ja ispred ulaza. Znači izlazi odmah!
- Daj mi pet minuta.
Zatvorila je vrata i spustila šake desetak santimetara ispod pupka. Uhvatila je prstima rub majice, koju je onda, uvijajući ruke, nespretno izvukla iznad glave.
Pet minuta kasnije, silazila je niz stepenice svoje zgrade.
Sanja je sedela na uzvišenju pored malog mosta za pešake koji spaja kamene terase iznad garaža i cupkala nogama, dok je Jelena stajala nedaleko od nje, igrajući se pramenom svoje kose.
Zagrlila je i poljubila u obraz prvo jednu, pa drugu.
- Zašto si nedostupna? - upitala je Jelena.
- Nemam pojma... nekada se probudim tako i jednostavno mi dođe da ne uključim mobilni.
- ’Što to?
- Jebi me ako znam.
- Volela bi, kučko, a?
Prsnuše u smeh koji se nastavio kikotanjem tokom neodređene šetnje parkom. Ema se zagledala u vrhove zgrada specifične za blokove Novog Beograda, koje su izgledale kao da je neko naslonio ogromne, široke betonske stubove od kojih je svaki nešto niži od prethodnog jedan na drugi.
Moj blok. Tako bolno prelep.
- ’Oćemo do prolaza? - predloži Sanja.
- Imaš neku travu?
- Imam nešto još bolje - skank... šema iz sedamdesetog... ubica.
- Kul.
Ušle su u prolaz između dve zgrade, zaklonjen od pogleda, i sele na dasku koja je bila na zemlji, tik uz jednu od zgrada, naslonivši se leđima na zid. Sanja je izvukla iz džepa novčanicu od sto dinara, presavila je po dužini, položila na spojene butine puštajući da se delimično otvori, a zatim istresla deo sadržine male plastične kesice na nju. Mrvila je prstima pufnastu, zelenu materiju jakog mirisa.
- Miks? - ne dižući pogled zatražila je duvan koji će pomešati sa onim što se nalazilo na novčanici.
Jelena joj je dodala paklu Winston-a.
- Uzeću ti i flop. - reče Sanja, cepajući četvrtasti karton sa vrha kutije.
Prevukla ga je palcem preko dna upaljača nekoliko puta, a potom protrljala kroz ruke praveći tako mali, šuplji, kartonski valjak.
- Rizlu imam - reče vadeći izduženi cigaret-papir, sa tankom linijom lepka ne vrhu jedne strane. Stavila je karton na kraj papira, i vešto ga uhvatila između palca i kažiprsta, podupirući ga odozdo srednjim prstom. Napunila je papir ravnomerno, pokretima koji su podsećali na pokrete domaćice koja prstima soli salatu, a zatim oblikovala njegovu sadržinu. Liznula je lepak i spojila slojeve umotanog papira. Zašiljila ga je vrteći papir pri vrhu, a onda zapalila. Pućnula je prvi dim a drugi, koji je zapravo bio brza serija više manjih dimova, uvukla duboko u pluća i zadržala ga desetak sekundi. Dodala je džoint Emi, a Ema Jeleni. Pušile su tako u krug neko vreme.
- Je l’ znate da mi je muka od svega ovoga? Isto, stalno isto... tako bih volela da odem... samo da odem... negde daleko. - rekla je Ema.
- Šta te tačno muči ovde? - upitala je Jelena.
- Pa... pazi, nije to samo ovde, mučilo bi me svuda gde bi postalo monotono, čovek je biće kome treba promena i aktivnost... a meni je, ono... uči, izbleji sa drugaricama... i to je to. Uvek tako. Postaje strašno naporno, naročito pošto u sebi vidim ogroman potencijal, a ništa se ne dešava. Mlada sam, pametna... i čamim u ovoj propaloj Srbiji, ne radim ništa. Ne vidim svrhu.
- Šta je uopšte svrha ljudi, smisao njihovog života? - ubacila se Sanja.
- Mnogi veliki umovi pokušali su to da otkriju... a ja mislim da većina njih jednostavno nije imala hrabrosti da prihvati očiglednu istinu... život nema smisla. Sve je haos i postojanje nema razloga samo po sebi. Ono je samo velika ekspolozija, a mi smo svi iskre u vremenu koje zatrepere i ugase se. Bez cilja, bez svrhe. Verujem da je upravo to ono što me čini nesrećnom... ne mogu to da prihvatim, da živim sa tim.
- Šta te briga, imaš sve, ne radiš ništa, izađeš kad hoćeš, radiš šta hoćeš... posle se zaposliš, juriš karijeru, udaš se, osnuješ porodicu... standardno.
- Hm, standardno. Problem je, draga moja, u tome što standardno nije dovoljno. Takav način života, šablonski, ne mogu da prihvatim. Oduvek sam to mrzela... glupa pravila, protokoli. Neću da živim kao svi drugi i da radim što i svi drugi.
- Čekaj, ti misliš da si bolja od drugih, da zaslužuješ nešto više, drugačije... da si posebna?
- Jesam posebna.
- Pa onda uradi nešto posebno, dokaži to... inače je sve samo prazna priča.
- Hoću... samo još ne znam kako.
- Da si se stvarno potrudila znala bi... ali ne, ti samo blejiš bezveze a onda kukaš kako je sve sranje... jadna mala tatina princeza, nije dobila ono što misli da joj pripada... baš mi je žao. Ti si razmažena i treba te dobro nalupati.
Vragolasti osmeh razvukao se preko Eminih usana.
- Može biti.
- Uostalom št... - haus numera koja je služila kao zvono Jeleninog mobilnog telefona prekinula je Sanjinu rečenicu.
- Eeej, Markić, gde si... mhm... ništa, bleja... evo nas u prolazu... ne znam, videćemo... javiću ti, važi? ’Ajde... čujemo se.
- Pita Marko je l’ hoćemo na žurku sa njim večeras. - reče Jelena.
Debil. Klasičan.
- Pa, mogle bismo... - rekla je Sanja.
- Trens neki? - upitala je Ema.
- Aha. Ideš?
- Neka. Samo se vi zabavljajte.
- Kakav si lik, ’ladno ne gotiviš trens. - rekla je Sanja, pogledavši je kao nekakvog čudaka.
- Šta ćeš, dešava se.
- Pa, dobro, šta ja da ti radim...
- Da smotaš još jedan.
Prsnule su u smeh, ponovo.
Popušile su džoint, pričale još malo, a zatim se razišle.
Sedela je u svojoj sobi i razmišljala, podstaknuta onime što joj je, između ostalog, drugarica rekla. Ranije, spominjanje fizičkog kažnjavanja bilo joj je neprijatno. Vremenom je nelagodnost zamenilo uzbuđenje. Još u početku puberteta otkrila je u sebi sklonost ka sadomazohizmu. Prisetila se kako je, kao devojčica, čitala članak o srednjovekovnom vladaru, za čije su iživljavanje odabirane lepe devojke iz naroda, obavezno device. Bile su unapred pripremane za njega, vezane raširenih nogu za stolicu napravljenu specijalno za tu namenu. Nedugo potom, prvi put je masturbirala. Od tada, u sve njene erotske fantazije bila je uključena neka vrsta bola ili dominacije. Prihvatila je sebe, takvu kakva je, bez puno zazora. Ipak, pokušavala je da otkrije psihološke uzroke takvog afiniteta. Nemogućnost da sa roditeljima izgradi odnos kakav je želela, neka vrsta kompleksa niže vrednosti, socijalna i emotivna nesigurnost... htela je da razmotri svaki mogući faktor. Bez obzira na to, koliko god se trudila, uvek joj se činilo kao da tu postoji još nešto, skriveno u podsvesti, što ona nije u stanju da definiše. Kasnije, kroz odnose sa ljudima, shvatila je da je biseksualna. Neki kažu da smo svi mi takvi, samo je pitanje ko će istražiti taj deo svoje seksualnosti. Smatrala je da je ta teorija tačna.
Sledećeg jutra, roditelji su joj otputovali avionom u London kako bi prisustvovali samitu pedagoga, ostavljajući je samu narednih pet dana.
Probudila se u praznom stanu. Otišla je do kupatila, šetala iz sobe u sobu desetak minuta, a potom napravila sebi doručak. Kada je završila sa jelom, skuvala je kafu koju je odnela do računarskog stola. Popušila je nekoliko cigareta, pijuckajući je i slušajući muziku sa interneta. Ubrzo joj je postalo dosadno.
- Šta radiš? - veselo je izgovorila u slušalicu.
- Evo, sad ustala. - začulo se sa druge strane žice.
- Dobro jutro. - rekla je.
- Dobro jutro. - odgovorila je Sanja pospanim glasom.
- Je l’ hoćeš da dođeš do mene?
- Tvoji su otišli?
- Da... dolaziš?
- Samo da se razbudim.
Pola sata kasnije, čula je kucanje.
Ustala je, otišla do ulaznih vrata i otključala ih.
- ’De si, mačko?
- Ćao, šta ima?
Sanja joj se sviđala od trenutka kada ju je upoznala, ali joj to nikada nije rekla. Crna, crnih očiju, oštrih crta lica i prilično izraženih oblina za osobu koja se slobodno može nazvati mršavom, bila je otelotvorenje Emine devojke iz snova.
- Ne mogu. - sa izrazom na licu koji je jasno ukazivao na prezasićenost dosadnim razgovorima bez imalo smisla.
Mrzim trešnje. Oh, kako samo mrzim jebene trešnje.
- Daj, Ema, uzmi makar malo...
Ma nemoj da me smaraš.
- Stvarno ne bih, mama. Ostavi ih tu, pa možda kasnije...
Mršteći se, žena u narandžastoj haljini izašla je iz sobe, ostavljajući vrata otvorena. Devojka je neko vreme sedela nepomično i razmišljala, a onda se trgla.
- *******. - rekla je sebi u bradu, rastegla se ne ustajući, a zatim zauzela blago-povijeni stav koncentrisanog čitaoca. Fiksirala je jedno veliko slovo svojim krupnim, zelenim očima, a potom počela prebacivati pogled po gomili velikih i malih slova, razmaka, tačaka, znakova pitanja, uzvika i ko zna čega još, stvarajući prizor u svojoj glavi, kao što umetnik stvara sliku nanoseći različite boje na platno četkicom. Nežni vrat uvijao se svakim novim redom. Trenutak joj je nedostajao da se potpuno izoluje od stvarnosti, što je veoma volela, ali je, kako to obično biva kada je poslednje što želite da vas neko ometa, zazvonio telefon. Trgla se, nevoljno ustala i pošla ka drugom kraju prostrane svetlo-žute sobe, gde je, na kockastoj drvenoj komodi, stajao stari telefon sa okruglim brojčanikom. Podigla je slušalicu i rekla:
- Molim?
- Čekamo te Jeca i ja ispred ulaza. Znači izlazi odmah!
- Daj mi pet minuta.
Zatvorila je vrata i spustila šake desetak santimetara ispod pupka. Uhvatila je prstima rub majice, koju je onda, uvijajući ruke, nespretno izvukla iznad glave.
Pet minuta kasnije, silazila je niz stepenice svoje zgrade.
Sanja je sedela na uzvišenju pored malog mosta za pešake koji spaja kamene terase iznad garaža i cupkala nogama, dok je Jelena stajala nedaleko od nje, igrajući se pramenom svoje kose.
Zagrlila je i poljubila u obraz prvo jednu, pa drugu.
- Zašto si nedostupna? - upitala je Jelena.
- Nemam pojma... nekada se probudim tako i jednostavno mi dođe da ne uključim mobilni.
- ’Što to?
- Jebi me ako znam.
- Volela bi, kučko, a?
Prsnuše u smeh koji se nastavio kikotanjem tokom neodređene šetnje parkom. Ema se zagledala u vrhove zgrada specifične za blokove Novog Beograda, koje su izgledale kao da je neko naslonio ogromne, široke betonske stubove od kojih je svaki nešto niži od prethodnog jedan na drugi.
Moj blok. Tako bolno prelep.
- ’Oćemo do prolaza? - predloži Sanja.
- Imaš neku travu?
- Imam nešto još bolje - skank... šema iz sedamdesetog... ubica.
- Kul.
Ušle su u prolaz između dve zgrade, zaklonjen od pogleda, i sele na dasku koja je bila na zemlji, tik uz jednu od zgrada, naslonivši se leđima na zid. Sanja je izvukla iz džepa novčanicu od sto dinara, presavila je po dužini, položila na spojene butine puštajući da se delimično otvori, a zatim istresla deo sadržine male plastične kesice na nju. Mrvila je prstima pufnastu, zelenu materiju jakog mirisa.
- Miks? - ne dižući pogled zatražila je duvan koji će pomešati sa onim što se nalazilo na novčanici.
Jelena joj je dodala paklu Winston-a.
- Uzeću ti i flop. - reče Sanja, cepajući četvrtasti karton sa vrha kutije.
Prevukla ga je palcem preko dna upaljača nekoliko puta, a potom protrljala kroz ruke praveći tako mali, šuplji, kartonski valjak.
- Rizlu imam - reče vadeći izduženi cigaret-papir, sa tankom linijom lepka ne vrhu jedne strane. Stavila je karton na kraj papira, i vešto ga uhvatila između palca i kažiprsta, podupirući ga odozdo srednjim prstom. Napunila je papir ravnomerno, pokretima koji su podsećali na pokrete domaćice koja prstima soli salatu, a zatim oblikovala njegovu sadržinu. Liznula je lepak i spojila slojeve umotanog papira. Zašiljila ga je vrteći papir pri vrhu, a onda zapalila. Pućnula je prvi dim a drugi, koji je zapravo bio brza serija više manjih dimova, uvukla duboko u pluća i zadržala ga desetak sekundi. Dodala je džoint Emi, a Ema Jeleni. Pušile su tako u krug neko vreme.
- Je l’ znate da mi je muka od svega ovoga? Isto, stalno isto... tako bih volela da odem... samo da odem... negde daleko. - rekla je Ema.
- Šta te tačno muči ovde? - upitala je Jelena.
- Pa... pazi, nije to samo ovde, mučilo bi me svuda gde bi postalo monotono, čovek je biće kome treba promena i aktivnost... a meni je, ono... uči, izbleji sa drugaricama... i to je to. Uvek tako. Postaje strašno naporno, naročito pošto u sebi vidim ogroman potencijal, a ništa se ne dešava. Mlada sam, pametna... i čamim u ovoj propaloj Srbiji, ne radim ništa. Ne vidim svrhu.
- Šta je uopšte svrha ljudi, smisao njihovog života? - ubacila se Sanja.
- Mnogi veliki umovi pokušali su to da otkriju... a ja mislim da većina njih jednostavno nije imala hrabrosti da prihvati očiglednu istinu... život nema smisla. Sve je haos i postojanje nema razloga samo po sebi. Ono je samo velika ekspolozija, a mi smo svi iskre u vremenu koje zatrepere i ugase se. Bez cilja, bez svrhe. Verujem da je upravo to ono što me čini nesrećnom... ne mogu to da prihvatim, da živim sa tim.
- Šta te briga, imaš sve, ne radiš ništa, izađeš kad hoćeš, radiš šta hoćeš... posle se zaposliš, juriš karijeru, udaš se, osnuješ porodicu... standardno.
- Hm, standardno. Problem je, draga moja, u tome što standardno nije dovoljno. Takav način života, šablonski, ne mogu da prihvatim. Oduvek sam to mrzela... glupa pravila, protokoli. Neću da živim kao svi drugi i da radim što i svi drugi.
- Čekaj, ti misliš da si bolja od drugih, da zaslužuješ nešto više, drugačije... da si posebna?
- Jesam posebna.
- Pa onda uradi nešto posebno, dokaži to... inače je sve samo prazna priča.
- Hoću... samo još ne znam kako.
- Da si se stvarno potrudila znala bi... ali ne, ti samo blejiš bezveze a onda kukaš kako je sve sranje... jadna mala tatina princeza, nije dobila ono što misli da joj pripada... baš mi je žao. Ti si razmažena i treba te dobro nalupati.
Vragolasti osmeh razvukao se preko Eminih usana.
- Može biti.
- Uostalom št... - haus numera koja je služila kao zvono Jeleninog mobilnog telefona prekinula je Sanjinu rečenicu.
- Eeej, Markić, gde si... mhm... ništa, bleja... evo nas u prolazu... ne znam, videćemo... javiću ti, važi? ’Ajde... čujemo se.
- Pita Marko je l’ hoćemo na žurku sa njim večeras. - reče Jelena.
Debil. Klasičan.
- Pa, mogle bismo... - rekla je Sanja.
- Trens neki? - upitala je Ema.
- Aha. Ideš?
- Neka. Samo se vi zabavljajte.
- Kakav si lik, ’ladno ne gotiviš trens. - rekla je Sanja, pogledavši je kao nekakvog čudaka.
- Šta ćeš, dešava se.
- Pa, dobro, šta ja da ti radim...
- Da smotaš još jedan.
Prsnule su u smeh, ponovo.
Popušile su džoint, pričale još malo, a zatim se razišle.
Sedela je u svojoj sobi i razmišljala, podstaknuta onime što joj je, između ostalog, drugarica rekla. Ranije, spominjanje fizičkog kažnjavanja bilo joj je neprijatno. Vremenom je nelagodnost zamenilo uzbuđenje. Još u početku puberteta otkrila je u sebi sklonost ka sadomazohizmu. Prisetila se kako je, kao devojčica, čitala članak o srednjovekovnom vladaru, za čije su iživljavanje odabirane lepe devojke iz naroda, obavezno device. Bile su unapred pripremane za njega, vezane raširenih nogu za stolicu napravljenu specijalno za tu namenu. Nedugo potom, prvi put je masturbirala. Od tada, u sve njene erotske fantazije bila je uključena neka vrsta bola ili dominacije. Prihvatila je sebe, takvu kakva je, bez puno zazora. Ipak, pokušavala je da otkrije psihološke uzroke takvog afiniteta. Nemogućnost da sa roditeljima izgradi odnos kakav je želela, neka vrsta kompleksa niže vrednosti, socijalna i emotivna nesigurnost... htela je da razmotri svaki mogući faktor. Bez obzira na to, koliko god se trudila, uvek joj se činilo kao da tu postoji još nešto, skriveno u podsvesti, što ona nije u stanju da definiše. Kasnije, kroz odnose sa ljudima, shvatila je da je biseksualna. Neki kažu da smo svi mi takvi, samo je pitanje ko će istražiti taj deo svoje seksualnosti. Smatrala je da je ta teorija tačna.
Sledećeg jutra, roditelji su joj otputovali avionom u London kako bi prisustvovali samitu pedagoga, ostavljajući je samu narednih pet dana.
Probudila se u praznom stanu. Otišla je do kupatila, šetala iz sobe u sobu desetak minuta, a potom napravila sebi doručak. Kada je završila sa jelom, skuvala je kafu koju je odnela do računarskog stola. Popušila je nekoliko cigareta, pijuckajući je i slušajući muziku sa interneta. Ubrzo joj je postalo dosadno.
- Šta radiš? - veselo je izgovorila u slušalicu.
- Evo, sad ustala. - začulo se sa druge strane žice.
- Dobro jutro. - rekla je.
- Dobro jutro. - odgovorila je Sanja pospanim glasom.
- Je l’ hoćeš da dođeš do mene?
- Tvoji su otišli?
- Da... dolaziš?
- Samo da se razbudim.
Pola sata kasnije, čula je kucanje.
Ustala je, otišla do ulaznih vrata i otključala ih.
- ’De si, mačko?
- Ćao, šta ima?
Sanja joj se sviđala od trenutka kada ju je upoznala, ali joj to nikada nije rekla. Crna, crnih očiju, oštrih crta lica i prilično izraženih oblina za osobu koja se slobodno može nazvati mršavom, bila je otelotvorenje Emine devojke iz snova.