Nedostatak komunikacije, otudjenost ili nesto trece?

picololeone

Legenda
Banovan
Poruka
51.779
Da li nekad imate utisak da, ma koliko vam neko blizak bio, ne postoji sustinsko razumevanje ma kojim recima to opisali? Da li imate zelju da im se otvorite i povrh toga, ili se posle vise pokusaja povlacite u cutanje? Da li vam se to desava sa najblizima i najdrazima i sta radite tada? "Ziveti za njih" i dalje i praviti se da to nije vazno ili..? I imate li izbora uopste?

Da li vam se nekad cini da reci ne znace nista,a na delima ste nemocni da im pomognete jer se ni sami ne otvaraju i ne traze pomoc, a i da traze, pitanje je koliko biste mogli da im pomognete jer traze nemoguce, tacnije, ni sami ne znaju sta hoce, a vidite da nesto "ne stima"? Kako prevazici takvu situaciju gde je otudjenost evidentna, ali postoji kakva takva volja i bliskost, cutati ili se upustati u rasprave, mada ste pokusali i jedno i drugo, bez rezultata.

Sta kad niko ne zna resenje?
 
nažalost nacionlna apatija i alijenacija je na snazi
ljudi su masovno otupeli, dok je manjina želi suštinske odnose i komunikaciju
tako da prosto nemoguće je prodrmati ih, samo sebi stavraš frustarcija
srećan je onaj ko zaista ima u koga da se pouzda
pa hajde koliko ste čestitki dobili za novu godinu? koliko nisu bile šablonske? kolikio vas je pozvalo tefeonom? s koliko ste se videli? ko vam je požele ono što baš vi želite?
opet nažalost naći ćeš ili na indiferentnost (u boljem slučaju) ili na selektivno slušanje površnih detalja koji mogu biti iskorišćeni protiv tebe
nemoj ovako depresivne nteme u NG, ali šta ćeš to je realnost
takođe ljudi su i pogubljeni i svi smao ćžele ono što ne moguc da imaju, pričaju neke bajke, a ne koriste ono što imaju
ti ako želiš ti pokušaj da ostavriš komunikaciju i socijalziaciju i ako ti prija taj nivo ono super
ako te to, što je logična posledica, frustrira i čini nervoznim, onda mi se čini rešenje logičnim...
 
Da, i to mi se bas desava sa najdrazima, a da ne pominjem druge ljude.
Ja se obicno povlacim u sebe, jer mislim da nece razumeti, a onda pod pritiskom se otvorim i znam da ne razumeju.
A zelju, pa kako kada, poprilicno sam siguran da ce me osudjivati tako da i nemam neku zelju da se otvaram.

Imao sam prilike i da budem sa druge strane te price, i koliko god pokusao da doprem do takvih osoba, obicno se povlace u sebe i odbijaju me, a i sto kazes, ne znam kako da im pomognem. Osecas da ne stima, otudjeni ste, ali ipak koracate, cutite, upustate se u rasprave i onda na kraju neko pukne.
 
Ponekad cutimo...ne pitamo jer se bojimo onoga sta bi mogli da cujemo, a strah stvara otudjenost od samih sebe i od onih koji su nam bliski, tj trebali bi da nam budu bliski.

I onda stvaras zacarani krug, strah, tisina, postane nepodnosljivo i jednog dana se sve to urusi.
Nekada treba pitati, pa makar se urusilo odmah, ali nazalost tada nam najvise hrabrosti nedostaje.
 
Najgore je cutanje (ali je ono nekad jedino resenje).
Nekad sam cutao .Vremenom sam shvatio da je to najgore rjesenje , jer sam tako izgubio neke drage osobe .
Jeste da je krivica za moje cutanje bila na njihovoj strani , ali mogao sam nesto preokrenuti .
Sada forsiram komunikaciju , cak i kad je druga strana izbjegava .Nekad je to bez efekta , ali
barem mi je cista savjest da sam sve pokusao !
 
Najgore je cutanje (ali je ono nekad jedino resenje).

Ponekad cutimo...ne pitamo jer se bojimo onoga sta bi mogli da cujemo, a strah stvara otudjenost od samih sebe i od onih koji su nam bliski, tj trebali bi da nam budu bliski.

Nikad ne treba ćutati,to stvara apsolutni kontraefekat(znam iz sopstvenog iskustva).
 
I onda stvaras zacarani krug, strah, tisina, postane nepodnosljivo i jednog dana se sve to urusi.
Nekada treba pitati, pa makar se urusilo odmah, ali nazalost tada nam najvise hrabrosti nedostaje.

Ja sam doneo odluku da kulu koju ne drže temelji srušim samo ne znam tačno kad ali vrlo uskoro a način će doći bitno je mislim ostati dosledan sebi ja bih rekao.
 
Da li nekad imate utisak da, ma koliko vam neko blizak bio, ne postoji sustinsko razumevanje ma kojim recima to opisali? Da li imate zelju da im se otvorite i povrh toga, ili se posle vise pokusaja povlacite u cutanje? Da li vam se to desava sa najblizima i najdrazima i sta radite tada? "Ziveti za njih" i dalje i praviti se da to nije vazno ili..? I imate li izbora uopste?

Da li vam se nekad cini da reci ne znace nista,a na delima ste nemocni da im pomognete jer se ni sami ne otvaraju i ne traze pomoc, a i da traze, pitanje je koliko biste mogli da im pomognete jer traze nemoguce, tacnije, ni sami ne znaju sta hoce, a vidite da nesto "ne stima"? Kako prevazici takvu situaciju gde je otudjenost evidentna, ali postoji kakva takva volja i bliskost, cutati ili se upustati u rasprave, mada ste pokusali i jedno i drugo, bez rezultata.

Sta kad niko ne zna resenje?

Mora postojati obostrana zelja da se srusi taj zid koji je stvoren..ne vredi da samo jedna strana vuce
 
Da li nekad imate utisak da, ma koliko vam neko blizak bio, ne postoji sustinsko razumevanje ma kojim recima to opisali? Da li imate zelju da im se otvorite i povrh toga, ili se posle vise pokusaja povlacite u cutanje? Da li vam se to desava sa najblizima i najdrazima i sta radite tada? "Ziveti za njih" i dalje i praviti se da to nije vazno ili..? I imate li izbora uopste?

Da li vam se nekad cini da reci ne znace nista,a na delima ste nemocni da im pomognete jer se ni sami ne otvaraju i ne traze pomoc, a i da traze, pitanje je koliko biste mogli da im pomognete jer traze nemoguce, tacnije, ni sami ne znaju sta hoce, a vidite da nesto "ne stima"? Kako prevazici takvu situaciju gde je otudjenost evidentna, ali postoji kakva takva volja i bliskost, cutati ili se upustati u rasprave, mada ste pokusali i jedno i drugo, bez rezultata.

Sta kad niko ne zna resenje?

Ne ne vredi svi su otisli u 3 lepe i sve manje ikom ista pricam sta mi je na dusi
 
To sam ja sa svojom porodicom.

Nikada nisam mogla da eksplicitno pokazem ljubav, razumevanje ili brigu. Cak i u trenucima kada bi u meni kiptalo nesto od toga trudila bih se da to nekako ublazim, da ne izgleda toliko intenzivno koliko zapravo jeste.

Od malena sam takva, a sa godinama je to postalo nemoguce izmeniti, pa se sad trudim da bar malo ublazim. Ne znam zasto, moji su uvek zeleli da razgovaramo, da im se poveravam, da zajednicki prolazimo kroz dobro i zlo, da se tako izrazim. To i jeste bilo tako u odredjenim situacijama, ali to ne menja sustinu.

Nije nedostatak ljubavi, samo neka vrsta garda (kompleksnog sastava) koji vremenom jaca i koji ne ide naustrb osecanju ljubavi, brizi i razumevanju koje sam spomenula vec iskazivanju toga. To opet ne znaci da oni ne znaju da ih volim ili tako nesto. Stavise, cula sam, sad vec odavno, da su prokomentarisali da sam najosetljivije dete u familiji i to mi se urezalo u secanju, jer sam oduvek bila uzdrzana, a to se svejedno kroz neke situacije jasno prepoznalo. Zapravo, cini mi se da sam jos tada pocela da mislim da to mora biti tako tj. da se onaj ko suvise intenzivno oseca jos na nesvesnom nivou trudi da zastiti sebe i druge od toga, nekada racionalizacijom, nekada hrabro, a nekada bekstvom, sto onda ima svoje posledice, a jedna od mogucih je i ova iz teme.

Inace, ono sto me je najvise bolelo ili me boli oni nisu znali/ne znaju, kroz sve to prolazim sama. Iako mi je bitno da znam da su tu.

Tako da, iako ne mogu da prevalim "volim te" ili "izvini" u odnosu sa njima, opet sam ja ta koja sam, na primer, dugo nocima ne spavala dok se sestra ne vrati iz izlaska, a ni sad ne mogu da se smirim dok ne dodje kuci, a napolju je nevreme ili kada zacujem skripu kola, a nismo svi na broju. A ne postoji ni stvar koju ne bih uradila zbog njih.

Zato mi se cini da ponekad umem da budem drugom i naporna u m-z odnosima (kada mi je stalo), jer tada imam priliku da idem od pocetka i znam na sta da pazim, jer sam neke greske vec napravila, a volela bih da nisam.
 
Ja sam zakljucio, da kad sam u takvom raspolozenju(a to je precesto), najbolja i najrelaksirajuca stvar koju mogu da uradim je da odem da trcim sto dalje od kuce. Isto vazi i za udaranje u vrecu,plivanje, i ostale metode takve prirode.
Odlicno za unistavanje stresa.

Sutra ću eksperimentalno da primenim jednu od tih metoda mada je to samo zamena za istinske stvari al ko zna,možda upali možda!
 
Tako da, iako ne mogu da prevalim "volim te" ili "izvini" u odnosu sa njima, opet sam ja ta koja sam, na primer, dugo nocima ne spavala dok se sestra ne vrati iz izlaska, a ni sad ne mogu da se smirim dok ne dodje kuci, a napolju je nevreme ili kada zacujem skripu kola, a nismo svi na broju. A ne postoji ni stvar koju ne bih uradila zbog njih.

Zato mi se cini da ponekad umem da budem drugom i naporna u m-z odnosima (kada mi je stalo), jer tada imam priliku da idem od pocetka i znam na sta da pazim, jer sam neke greske vec napravila, a volela bih da nisam.

Slična si mom temperamentu dosta mada ja itekako mogu da se izvinim pa čak na neki čudan način i ljubav da pokažem ponekad ali isto tako i negativne emocije prema najbližima(majka,otac,baba i brat) mi nisu uopšte strane,naprotiv! Majci sam sa 15 na letovanju u afektu(polusvesno) rekao ''Puši k....! zbog cure. Kako danas 15 god. kasnije razgovaramo to je strašno!
 
mislim da je pametno izbegavati razgovore gde jedan moze da laze. npr nekog pitas Je l me volis... pa sta znaci taj odgovor
al nekad je tesko odoleti tako se ljudi povezuju valjda na makar kakav nacin

nekad je cutanje dobra opcija u stvari. nekad je tesko caskati. mozes se povezati preko seha ili preko konkretnih pitanja. ne samo tako ali nekad su to putevi. ono posao, idi baci djubre, ovo ono...
 
svi imaju neke zavrzlame u zivotu koje ne bi da vide drugi, ako to sve resis onda je mozda lakse. ali zasto je to tesko? pitanje je sta hoces od tih "bliznjih", bliskih... mozda je vase nesto u tome kakvo jeste. ima sigurno neka izreka na tu temu, u smislu da ne mozes nauciti svinju ad peva : ))
na engleskom je... iznerviraces svinju a i sebe : )).
 
Poslednja izmena:

Back
Top