"Ne želim da se mešam"

Desilo mi se da sam malo poznatoj osobi dao kljuc od stana koji sam platio unaprijed za neko vrijeme, jer mi nije vise trebao, a placen je, a ovaj momak nije lud i garantovao sam za njega da nece nista lomiti i da ce izaci kad istekne rok. Uostalom, ako to i uradi, neka zovu policiju.
I on me u trenutku kada sam mu dao kljuc pitao: "zasto ti to radis kad ti mene ne poznajes puno, ja sam mozda losa osoba", ja sam objasnio da ne poznajem ni jednu osobu koja mi je bolje od njega poznata a kojoj treba taj stan. Ovaj je navaljivao: "ali mozda sam ja losa osoba, ja nisam, ali kako ti to mozes da znas kad me malo poznajes", ja sam objasnio i da su se neki ljudi koje sam dosta poznavao na kraju pokazali da su imali lose namjere svo vrijeme, iako su dobro glumili, i reko mu da cu da ga prebijem ako ne uzme taj kljuc.
Ovo je neka vrsta nasilnog pomaganja, ali ja nemam nista protiv toga da mi neko pomogne na silu.
 
Poslednja izmena:
Pomazemo samo zato da bi i nama ili nekom od nasih bilo pomognuto, ako se nadjemo u slicnoj situaciji.
Jer svako je nekad slab. Normalno da ce slabiji ovde biti emapticniji jer se cesce nadju u ulozi 'potrebna pomoc'
Pomazemo i iz nasledjenog i zaostalog krscanskog morala koji cini da nas 'grize savest' ako smo sebicni.
Dakle pomazemo da bi se osecali bolje.
Pomazemo i ako smo pobornici idealisticke filozofije koja veli da smo(je) svi Jedno.
I opet sve zbog sebe i o sebi.
 
Koliko brinete o drugim ljudima? Ne mislim da clanove uze porodice i par bliskih ljudi.
Razmisljam nesto o altruizmu, strucnjaci upozoravaju kako ga ima sve manje medju ljudima, otudjenost nam je buducnost.
Zanima me koliko uskacete da pomognete, ako mozete, naravno, osobama koje ste skoro upoznali, ili koje vam nisu u krugu prijatelja, znate ih povrsno, komsijama...
Da li smo vec poceli da preskacemo preko ljudi koji se onesveste na ulici, da zmurimo na nasilje u porodici u komsiluku, siromastvo, nezaposlenost jer ne zelimo da se mesamo...?

Poklanjam svoju staru odecu i obucu nekim komsijama koji su siromasni. I to je u sustini to. Ne znam sta drugo bih mogao, ili trebao da uradim.
 
Pomazemo samo zato da bi i nama ili nekom od nasih bilo pomognuto, ako se nadjemo u slicnoj situaciji.
Jer svako je nekad slab. Normalno da ce slabiji ovde biti emapticniji jer se cesce nadju u ulozi 'potrebna pomoc'
Pomazemo i iz nasledjenog i zaostalog krscanskog morala koji cini da nas 'grize savest' ako smo sebicni.
Dakle pomazemo da bi se osecali bolje.
Pomazemo i ako smo pobornici idealisticke filozofije koja veli da smo(je) svi Jedno.
I opet sve zbog sebe i o sebi.

ja ne mislim da svi pomažu zato da bi se osećali bolje.
ja sam recimo neko ko će rado da pomogne kad može, prosto jer eto - mogu, logično je. ali zato odbijam bilo kakvu pomoć od bilo koga.
nisam u stanju da priznam da mi treba pomoć sve i da mi život zavisi od toga :confused:
doduše, ja nemam ni tu grižu savesti ako sam sebična. :aha:
 
Pomazemo samo zato da bi i nama ili nekom od nasih bilo pomognuto, ako se nadjemo u slicnoj situaciji.
Jer svako je nekad slab. Normalno da ce slabiji ovde biti emapticniji jer se cesce nadju u ulozi 'potrebna pomoc'
Pomazemo i iz nasledjenog i zaostalog krscanskog morala koji cini da nas 'grize savest' ako smo sebicni.
Dakle pomazemo da bi se osecali bolje.
Pomazemo i ako smo pobornici idealisticke filozofije koja veli da smo(je) svi Jedno.
I opet sve zbog sebe i o sebi.
Neka bude da je sve to tačno.
Ipak, ti pomozi kad god možeš, nemoj da ti gore napisano bude izgovor, opravdanje za ne činjenje.
 
Koliko brinete o drugim ljudima? Ne mislim da clanove uze porodice i par bliskih ljudi.
Razmisljam nesto o altruizmu, strucnjaci upozoravaju kako ga ima sve manje medju ljudima, otudjenost nam je buducnost.
Zanima me koliko uskacete da pomognete, ako mozete, naravno, osobama koje ste skoro upoznali, ili koje vam nisu u krugu prijatelja, znate ih povrsno, komsijama...
Da li smo vec poceli da preskacemo preko ljudi koji se onesveste na ulici, da zmurimo na nasilje u porodici u komsiluku, siromastvo, nezaposlenost jer ne zelimo da se mesamo...?

Na nasilje sada u ovim godinama...spremna sam da reagujem...pomognem toj osobi, sklonim, pozovem miliciju i hitnu ako treba iz mesta! :mrgreen:
Siromaštvo...ima tu nekog altruizma (ne znam da li iz osećanja krivice što možda trenutno imam više od te osobe, što se ne mučim)...ne mogu baš da budem ravnodušna na dečije prosjačenje...iako često dobijam kritike...sve je to organizovano...prosjačka mafija i sl....ali nekad ne mogu da se okrenem...pa onda postupam po ličnom nahođenju i ne razmišljam više zašto...
 
Koliko brinete o drugim ljudima?
Zanima me koliko uskacete da pomognete, ako mozete, naravno, osobama koje ste skoro upoznali, ili koje vam nisu u krugu prijatelja, znate ih povrsno, komsijama...?

Шта ће ти то? Па ти мене и не познајеш, а `оћеш да знаш какав сам према другим људима?:roll:
 
Koliko brinete o drugim ljudima? Ne mislim da clanove uze porodice i par bliskih ljudi.
Razmisljam nesto o altruizmu, strucnjaci upozoravaju kako ga ima sve manje medju ljudima, otudjenost nam je buducnost.
Zanima me koliko uskacete da pomognete, ako mozete, naravno, osobama koje ste skoro upoznali, ili koje vam nisu u krugu prijatelja, znate ih povrsno, komsijama...
Da li smo vec poceli da preskacemo preko ljudi koji se onesveste na ulici, da zmurimo na nasilje u porodici u komsiluku, siromastvo, nezaposlenost jer ne zelimo da se mesamo...?

I previše, rekla bih. Toliko da sma u jednom momentu, se izgubila s svojim potrebama...i šta meni treba, šta ja želim i kuda ja idem. Vidim sada, da sam se možda i previše, pa ono..unosila. Pa sam malo smanjla tempo. Negde zavrnula slavinu, negde dozirala, a nešto zauvek prekratila. U globalu, umesto, da me zbog toga cene, postala sam otirač i krpa. Neko ko je uvek tu, kada zatreba, i samo za "prljave" poslove. Kada nema onih koje treba kao da ima, onda daj Jelena, zna se da na nju može da se računa, a kada si džangrozava, opleti opet o toj istoj Jeleni bez raloga, jer nemaš da se sitreseš na pravom uzroku nervorancije, pa još dođoh i kao sunđer, za tuđe frustrejšn. :)

Elem, kroz neke svakodnevne situacije vidim, koliko su meni kroz vaspitanje usadili jak osećaj dužnosti, za druge. Tu brigu, da mislim pet koraka unapred i tuđom glavom da mogu misliti. Volela bih da umem manje da se dajem, ali jednostavno to sam ja..ili srcem ili ne mrdam. Takva sam. Nema polovičnosti.

Uvek sam pomoci, danas samo znam za meru. Kada je bitno bitke vojevati a kada glat prepustiti i izgubiti se. To se naravno ne odnosi, na bolesti, jer to bih pomogla i najvećem neprijatelju, a ne da necu nekome ko padne ispred mene, recimo. To se odnosi, recimo na nezahvalnike, koji su čitavog života brisali sa mnom patos, dok mi nije prekipelo, i dok nisam završila i tu priču. Što se svakako nastavilo i u emotivnom životu, ali to je neka druga horor priča, o kojoj da ne davim.

Kao neko ko je imao život, da na moj zažmure i malo mi ga još dosole, svojom pomoći na ranicu, ja nemam taj poriv i uvek cu delovati u skladu s onim sta jesam. Baljezgam ja tako, neću više, zaboravi...ali kada je stani pani, moja savest meni ne dozvoljava da mirno gledam, kako taj neko pati.

Zato ja uvek kažem, sve sto rade, rade sebi a ne meni. A sta ja radim, govori o meni. To aj da promenim ne mogu ni kod sebe a kamoli kod drugih.

Možda je bio i upravo u tome, problem. Što nisam naučila, da se ne mešam. I da ne gledam mirno. I svoje. I tuđe stradanje.

:bye:
 

Back
Top