ne voleti decu

Ajd sad da se rastrtljam:

oduvek sam obožavala decu.
Kao devojka nisam želela da se udam, ali sam želela da rodim barem troje, i usvojim još toliko.:lol:
Radila sam kao bejbisiterka, kasnije držala priv. časove klincima, i imala divna iskustva sa decom.
Ali, kada sam dobila svoje, odjednom sam - intenzivno se družeći sa ostalim mladim mamama i njihovom decom - shvatila da mi nisu sva deca simpatična. Zar je strašno ustanoviti da neka deca ne mogu biti slatka zbog toga što su slika i prilika svojih roditelja? To ne osporava činjenicu da i dalje volim decu ... da se i dalje raznežim u njihovom prisustvu, ali mi, jednostavno, nisu sva deca podjednako draga. A pitanje "Da li volite decu?" upravo cilja na kliše-odgovore tipa "da, volim SVU decu" (onda smo obavezno dobri ljudi, a ukoliko pride volimo i životinje i biljke, onda smo iskreni altrusti) i "ne, ne volim decu" (tj. ne volim nijedno dete - što znači da takvim odgovorom sebe automatski kvalifikujemo kao osobu sa emotivnim deficitom).
 
Poslednja izmena:
Dok smo,većina,s decom nežniji ,pažljiviji i susretljiviji,s odraslima to i ne mora biti tako...Češće smo
oprezni i s preventivnom distancom,jer su odrasli opasni predatori kao i mi...
Približno je kako kaže November čajld,tj.da su deca lepa i nežna i da svojom pojavom,ali i mirisom i umilnim glasom
čine da smo razneženi prema njima i da smo spremniji da im iziđemo u susret nego odraslima...
Tako da mi nikako pedofili nisu bistri...Tu pojavu zaista mi je teško shvatiti i na moj način sam pozdravio
donošenje tzv,Marijinog zakona...
Ja za sebe pre mogu reči da sam privržen i odan razvoju dece...Težim da im se nađem...
 

Back
Top