Ne smiruju se protesti u Iranu: Žene skidaju i pale marame i seku kosu

[veliki krang]

...

Zar nije iranski model ono o čemu su sanjali tvoji drugari teroristi u BiH, dok ih iz sna nisu probudile naše granate?

 

[ziltoid]

PROTESTI U IRANU NASTAVLJENI: Slavili eliminaciju nogometne reprezentacije sa Svjetskog prvenstva u Kataru, jedan ubijen​

Nemiri u Iranu traju već deset sedmica, a uzrokovala ih je nerazjašnjena smrt 22-godišnje Mahse Amini u pritvoru.

Protuvladini protestanti su sinoć na ulicama iranskih gradova slavili eliminaciju iranske nogometne reprezentacije sa Svjetskog prvenstva u Kataru. Snage sigurnosti su tokom protesta ubile jednu osobu na sjeveru zemlje. Aktivisti su objavili kako je riječ o Mehranu Samaku, koji je upucan u glavu nakon što je zatrubio svojim automobilom.

Društvenim mrežama su se proširile brojne snimke iz drugih gradova koje pokazuju mnoštvo kako slavi i pleše na ulicama. Mnogi Iranci su odbili navijati za svoj nogometni tim u Kataru smatrajući da predstavlja vladajući režim. Mediji povezani s državom su za poraz optužili neprijateljske sile unutar i izvan Irana koje su stvarale pritisak na igrače.

https://twitter.com/x/status/1597726516518871041

Podsjetimo, iranski reprezentativci nisu pjevali nacionalnu himnu prije svoje prve utakmice protiv Engleske kako bi izrazili solidarnost s protestantima. Ipak, himnu su pjevali na drugoj utakmici protiv Walesa i na jučerašnjoj utakmici protiv SAD-a, piše BBC.

Protesti traju već 10 sedmica​

Dio protestanata je takav potez reprezentativaca protumačio kao izdaju, iako postoje izvještaji koji govore da su iranske vlasti pritisnule nogometaše. Nemiri u Iranu traju već deset sedmica, a uzrokovala ih je nerazjašnjena smrt 22-godišnje Mahse Amini u pritvoru, prenosi Index.hr.

22-godišnjakinju je uhapsila policija za moral u Teheranu zbog navodnog kršenja strogih pravila o odijevanju žena. Vlasti su proteste pokušale nasilno ugušiti. Nevladina organizacija Iran Human Rights tvrdi da je tokom protesta ubijeno najmanje 448 ljudi, uključujući 60 djece.

 

[комшија]

​

Pobunjene žene Irana šalju poruku „Zan, Zendegi, Azadi“​

Globalno sestrinstvo koje je antikolonijalno i antikapitalističko je ono što treba negovati kroz borbu žena, piše aktivistkinja i istraživačica Sanaz Raji.​

Žena drži zapaljen hidžab u znaku protesta nakon smrti Mahse Amini

Sanaz Raji 02.12.2022.

Dva meseca nakon smrti Mahse Amini, i dalje se pokazuje neverovatan duh mojih sunarodnika, mojih hamvatana, od dece do penzionera, koji se solidarišu protiv brutalnog državnog nasilja, masovnih zatvaranja i ubijanja pobunjenih ljudi. Dr Alireza Dustar, vanredna profesorka na Univerzitetu u Čikagu, pružila je odlično tumačenje lažnih informacija putem Tvitera u vezi sa ubistvima i hapšenjima koja se trenutno dešavaju u Iranu.

Moramo da stanemo na put razularenom hapšenju i ubijanju demonstranata. Ipak, dok se državno nasilje nastavlja, mi, Iranke i Iranci, ujedno vidimo skriveno nasilje koje sprovode iranski desničarski aktivisti poput Masiha Alinedžada. Oni koriste platforme „globalne bezbednosti“ kojima prisustvuju drugi vojni i državni akteri, kako bi podstakli promenu režima u Iranu. Ti ljudi nanose dodatnu štetu našim hamvatanima čiji transformativni akti povezuju sve etničke grupe unutar Irana, od Kurda, Azera, Balučija do Arapa u jedinstvo koje se ne može kupiti intervencijom SAD ili EU.

Slažem se sa analizom Asefa Bajata da se „novi Iran“ rađa kroz proteste koji su buknuli u svakom velikom gradu. Bajat ispravno tvrdi da su iranski protesti oko izbora 2009. godine, koji su nagovestili rast zelenog pokreta, bili „u velikoj meri pokret urbane srednje klase, iako su ga podržali i neki drugi nezadovoljni ljudi“. Potonji protesti 2017. i 2019. godine učvrstili su jedinstvo između pripadnica i pripadnika srednje klase, niže srednje klase i radničke klase u Iranu, koji su pogođeni sve oštrijim američkim sankcijama i trenutnom krizom troškova života zbog koje su mnogi ljudi širom sveta izloženi ekonomskom i državnom nasilju.

Ipak, ne smemo zaboraviti da je Iranska revolucija 1979. godine, koju su podržali mnogi ljudi iz radničke klase, bila zavedena neoliberalizmom i izdala siromašne i obespravljene. Jaz između ekonomskih elita Irana i ljudi koji žive od svog rada brzo se povećava. Vizuelni prikaz sve veće nejednakosti nude filmovi Oskarom nagrađenog reditelja Asgara Farhadija.

Poziv Zan, Zendegi, Azadi je prevod kurdskog revolucionarnog poziva Jin, Jiyan, Azadi (žene, život, sloboda) i on ne ohrabruje samo Iranke, već i naše sestre u Avganistanu i Iraku. Mora se shvatiti da protesti žena i mladih u Iranu nisu protiv hidžaba, već protiv obaveznog hidžaba. One se bore za telesnu autonomiju prava žene da bira kako će se oblačiti bez mešanja države. Iranske žene koriste proteste kao katalizator i dovode u pitanje norme iranskog društva. To dobro ilustruje grafit „Smrt normalnoj rutini” koji je pronađen početkom ovog meseca u ženskom toaletu na Univerzitetu u Karadžu.

„Smrt normalnoj rutini” ispisane u ženskom toaletu na Univerzitetu u Karadžu

Međutim, kako nas podseća dr Sima Šakšari, pre brutalne smrti Mahse Džine Amini, žene „sa minimalnim hidžabom ili bez njega su se pojavljivale u metrou i na ulicama, i nisu privlačile pažnju ili bile meta moralne policije”. To se promenilo kada je konzervativni iranski predsednik Ebrahim Raisi u julu potpisao dekret o primeni zakona o hidžabu i upotrebio ovaj zakon da bi zapretio ženama gubitkom posla zbog „lošeg hidžaba“, odnosno hidžaba koji se ne nosi na propisan način. Kako piše Šakšari, pretnja „lošim hidžabom“ korišćena je za dalje kažnjavanje žena zaposlenih u državnim službama i prosveti, koje su „protestovale protiv neisplaćenih i niskih plata, inflacije i privatizacije obrazovanja“.

Iranska vlada koristi nadziranje nošenja hidžaba da bi disciplinovala žene iz radničke i niže srednje klase. Slično kao što dr Šakšari navodi, ove žene su takođe dodatno oštećene američkim sankcijama koje nisu oslobodile Iranke i Irance, već su umesto toga dozvolile iranskoj vladi da nasilno obračuna sa političkim i društvenim pobunama.

Dva meseca je prošlo otkad su prvi revolucionarni pozivi odjeknuli ulicama Irana. Vidimo da su liberalne i konzervativne iranske i ne-iranske feministkinje fiksirane svojim orijentalističkim i islamofobnim pogledom na hidžab. Ipak, ove takozvane feministkinje ignorišu da upravo u ovom trenutku muslimanke u Indiji hrabro zahtevaju telesnu autonomiju da nose hidžab uprkos tome što su izložene fašističkom hindutva nasilju koje sprovodi vladajuća stranka u toj državi, BJP. Zan, Zendegi, Azadi treba da uključi i borbu protiv Modijevog policijskog nadzora nad muslimanskom zajednicom Indije i, posebno, nad telima muslimanki.

Takođe Zan, Zendegi, Azadi, što znači Žene, život, Sloboda, može da bude poklič žena u Srbiji, koje se bore protiv mizoginije, patrijarhata i nacionalizma. Ove jeseni žene u Srbiji su protestovale ispred prorežimskog tabloida Informer nakon što je taj list objavio intervju sa serijskim silovateljem.

Mi žene iz Irana solidarišemo se sa našim sestrama na Balkanu u njihovoj borbi protiv rodnog i seksualnog nasilja, bilo da iza njega stoji država i/ili mediji povezani sa vlastima. Ne može biti nikakvog društvenog napretka dok su žene pod jarmom institucionalizovane mizoginije.

Globalno sestrinstvo koje je ujedinjeno protiv fašističke i liberalne rasističke politike roda i seksualnosti i koje je takođe čvrsto ukorenjeno u antikolonijalnim i antikapitalističkim borbama je ono što treba da negujemo kroz Zan, Zendegi, Azadi.

Tekst je izvorno objavljen na portalu Canary u oktobru 2022. Na Mašini je objavljen prevod uz autorkino skraćivanje i druge intervencije. Sa engleskog je preveo Andraš Juhas.

 

[комшија]

Golema pobjeda žena u Iranu. Ukinuta moralna policija, možda padne i obavezni hidžab​

11:31, 04. prosinca 2022.

IRAN je nakon višemjesečnih prosvjeda, u kojima je ubijeno više od 300 ljudi, odlučio popustiti i ukinuti moralnu policiju. "Moralna policija nema nikakve veze s pravosuđem" i zbog toga je ukinuta, rekao je glavni iranski tužitelj Džafar Montazeri, a prenosi AFP.

"Moralna policija raspuštena je, ali će se pravosudna vlast nastaviti baviti tim društvenim izazovom", citirao je list Shargh glavnog državnog tužitelja Mohameda Džafara Montazerija. Nisu navedeni nikakvi detalji o okolnostima ili provedbi odluke.

"To je samo prvi korak"​

Režimski kritičari su sa strahom reagirali na tu objavu. Problem nije u ćudorednoj policiji, već u zahtjevu za nošenjem pokrivala za glavu, tvitao je jedan perzijski aktivist. "Žene se moraju slobodno kretati bez marama", rekao je, napominjući da bi to bio "samo prvi korak".
Promatrači kažu da, iako raspuštanje ćudoredne policije ne znači kraj obveznog nošenja marama, ono predstavlja značajan korak u uspjehu ženskog pokreta u Iranu.

Preispituje se i zakon o obaveznom nošenju hidžaba​

Uz to, Iran je priopćio i da će preispitati desetljećima star zakon koji od žena zahtijeva pokrivanje glave, dok se bori da uguši više od dva mjeseca prosvjeda povezanih sa strogim kodeksom odijevanja. Prosvjedi su preplavili Iran nakon smrti 16. rujna u pritvoru Mahse Amini, 22-godišnje Iranke kurdskog podrijetla koju je moralna policija uhitila zbog navodnog kršenja tog šerijatskog zakona.

Prosvjednici su palili pokrivala za glavu i uzvikivali protuvladine slogane. Od smrti Amini sve veći broj žena ne nosi hidžab, posebno u modernom sjevernom dijelu Teherana. "I parlament i pravosuđe rade (na pitanju)" treba li zakon izmijeniti, rekao je jučer iranski državni odvjetnik Mohamad Džafar Montazeri.

"Rezultati se očekuju za tjedan ili dva"​

On, prema novinskoj agenciji ISNA, nije precizirao što bi se u zakonu moglo promijeniti odlukom ta dva tijela, koja su u većinskim rukama konzervativaca. Tim za reviziju sastao se u srijedu s parlamentarnom komisijom za kulturu "i rezultati se očekuju za tjedan ili dva", rekao je glavni državni odvjetnik.

Predsjednik Ebrahim Raisi jučer je rekao da su temelji iranske republike i islama zapisani u ustavu. "Ali postoje metode provedbe ustava koje mogu biti fleksibilne", rekao je u televizijskom obraćanju.

Hidžab je postao obavezan za sve žene u Iranu u travnju 1983., četiri godine nakon Islamske revolucije kojom je svrgnuta monarhija koju je podržavao SAD. To ostaje vrlo osjetljivo pitanje u zemlji u kojoj konzervativci inzistiraju da bi hidžab trebao biti obvezan, dok reformisti to žele prepustiti individualnom izboru.

Stotine ubijenih​

Nakon što je zakonom hidžab postao obavezan, s promjenom normi odijevanja postalo je uobičajeno vidjeti žene u uskim trapericama i širokim, šarenim maramama. Ali u srpnju ove godine Raisi, ultrakonzervativac, pozvao je na mobilizaciju "svih državnih institucija za provedbu zakona o nošenju marama".

Međutim, mnoge su žene nastavile kršiti nametnuta im pravila. U rujnu je glavna iranska reformistička stranka pozvala na ukidanje zakona o obveznom hidžabu.

Unija islamske narodne stranke Irana, koju su osnovali rođaci bivšeg reformističkog predsjednika Mohamada Hatamija, u subotu je zatražila od vlasti da "pripreme zakonske elemente koji utiru put za ukidanje zakona o obveznom hidžabu". Oporbena skupina također poziva da se "službeno objavi kraj aktivnosti ćudoredne policije" i "dopusti mirne demonstracije", stoji u priopćenju.

Iran za prosvjede optužuje Ameriku, Britaniju, Izrael, Kurde...​

Iran optužuje svoje zaklete neprijatelje Sjedinjene Države i njegove saveznike, uključujući Britaniju, Izrael i kurdske skupine izvan zemlje, za poticanje uličnih prosvjeda koje vlada naziva "neredima".

General iranske Islamske revolucionarne garde ovaj je tjedan, prvi put, rekao da je više od 300 ljudi izgubilo živote u nemirima od smrti Amini. Najviše iransko sigurnosno tijelo, Vrhovno vijeće za nacionalnu sigurnost, u subotu je priopćilo da broj ljudi ubijenih tijekom prosvjeda "prelazi 200".

Državna novinska agencija IRNA, navodi da ta brojka uključuje sigurnosne službenike, civile i "separatiste", kao i "izgrednike". Nevladina organizacija Iran Human Rights sa sjedištem u Oslu u utorak je priopćila da su najmanje 448 ljudi "ubile sigurnosne snage u prosvjedima koji traju širom zemlje".

Više od 14.000 uhićenih, među njima i djeca​

Dužnosnik UN-a zadužen za ljudska prava Volker Turk rekao je prošli tjedan da je 14.000 ljudi, uključujući djecu, uhićeno u gušenju prosvjeda. Kampanja uhićenja obuhvatila je sportaše, slavne osobe i novinare.

Među zadnjim osobama koje su uhićene bila je filmska zvijezda Mitra Hajjar, koja je jučer privedena u svom domu, prema reformističkim novinama Shargh. Vrhovno vijeće za nacionalnu sigurnost priopćilo je da je osim ljudskih žrtava nasilje uzrokovalo štetu koja se procjenjuje na trilijune riala (milijune dolara).

 

[комшија]

 

[комшија]

 

[комшија]

 

[комшија]

 

[комшија]

 

[комшија]

 

[Kažu "strani plaćenik"]

Курдска трудна затвореница суочава се са ,,непосредним погубљењем"​

Осуђена на смртну казну јер је запалила портрет Рухолаха Хомеинија, оца оснивача Исламске Републике.

https://iranwire.com/en/prisoners/1...nant-inmate-faces-imminent-execution-in-iran/

 

[Radovan Četvrti]

Шта раде ови твоји муслимани доле у Ирану, опет притисак на Курде ?

Мислиш да је дошло време да им уведеш демократију на амерички начин ?

 

[ziltoid]

DRUGI SUMRAK ISLAMSKE REPUBLIKE: Nova Revolucija se već dogodila u glavama iranskog naroda.​

Iranci sada dijele široki konsenzus da je nešto u režimu pokvareno i da se ne može popraviti. Nestale su iluzije o reformama, fantazije o otkupiteljima, nade u ekonmska čuda i strpljenje za bolje dane​

Za većinu iranskih Amerikanaca posljednja četiri mjeseca bila su neizrecivo mučna. Od tragične smrti Mahse Aminija od brutalnih ruku teheranske “policije morala” u rujnu, gledali smo hiljade videozapisa mladih demonstranata, naoružanih samo svojom hrabrošću, kako se suprotstavljaju režimu lišenom milosti. Zadrhtali smo od užasa nad ubistvom gotovo 500 ljudi—uključujući više od 60 djece—bojnim streljivom, zasljepljivanjem stotina demonstranta gumenim mecima i metalnim kuglicama i pogubljenjem četiri demonstranta nakon mučenja priznanja i montiranih suđenja. Plakali smo dok su mnogi mladi muškarci i djevojke puni ljubavi bili proganjani kako bi se produžila opresivna gerontokratija. Bili smo zadivljeni upornošću učenica koje su spaljivale svoje obavezne mahrame, a srca su nam se slomila dok smo gledali te djevojke kako jecaju na grobovima svojih voljenih. Bojimo se najgoreg za hiljade uhapšenih, a lahknulo nam je za one koji su oslobođeni. I, s obzirom na to da su svi prošli protestni pokreti protiv takozvane Islamske Republike završili u tuzi, bojimo se da bi ovo mogla postati još jedna prekretnica u iranskoj povijesti gdje se povijest ne uspijeva okrenuti.

Pobuna je malo izgubila na zamahu u proteklih nekoliko sedmica. Protesti su raštrkani i relativno slabi. Ali režim je i dalje previše odlučan da se drži moći, previše je zastrašujući i previše totalizira u svojoj kontroli nad eterom i cyber prostorom. Protesti su za sada ostali bez revolucije na ulicama.

Ali oni svejedno predstavljaju najrašireniji i najtrajniji izazov Islamskoj Republici za minula desetljeća. Više od 160 gradova potresle su demonstracije koje su nadišle društvene, etničke i sektaške granice, a sve u potrazi za jednim ciljem: rušenjem postojećeg političkog poretka. A revolucija se već dogodila u glavama iranskog naroda. Iranci sada dijele široki konsenzus da je nešto u režimu pokvareno i da se ne može popraviti. Nestale su iluzije o reformama, fantazije o otkupiteljima, nade u ekonmska čuda i strpljenje za bolje dane. Ono što je nekad bio mučni hir ili daleka želja, koja se pretvorila u razarajući očaj, sada se pretvorila u neopozivi zahtjev za temeljnom političkom promjenom i slobodom.​

Islamska Republika je sada tamo gdje je Sovjetski Savez bio ranih 1980-ih. Sistem je ideološki bankrotirao, u političkoj slijepoj ulici i nesposoban se pozabaviti svojim strukturalnim ekonomskim i društvenim problemima.

Još ima volju za borbom, što dokazuje njegov brutalan odgovor na ustanke. Ali nikakva količina terora neće prekinuti sukob s njegovim narodom, koji je prvenstveno rezultat neuspjeha režima na svim poljima. Malo je ostalo od obećanja danih tokom revolucije 1979. o izgradnji blistavog, pobožnog hrama na brdu. U praksi je režim stvorio militariziranu republiku straha u kojoj se glorificira prosječnost, a lažljivost institucionalizira. Arhitekti Islamske Republike zavjetovali su se da će postojati egalitarni prosperitet za sve, no umjesto toga, osigurali su blagostanje nekolicini i uništili ono što je nekad bila privreda u usponu. Obećali su raj na zemlji, a zatim su isušili zemlju i zagadili zrak, ugrožavajući civilizaciju koja je preživjela 7000 godina.

Islamska republika je sada prazan, pogrešan naziv. To je teokratija koja je nehotice sekularizirala stanovništvo. To je republika koja je uništila participatornu bazu koju je nekad koristila za legitimiranje svoje vladavine. Postupnim stezanjem svog kruga insajdera, vrhovni vođa Ali Khamenei je sklonio sve veći broj originalnih revolucionara i drugih političara koji su nastojali dovesti sistem na bolji put. Khamenei je uzdigao ulizice nad kvalificiranim stručnjacima i lojaliste nad lojalnim kritičarima, potaknuvši krizu kompetencija koja je zemlju dovela na rub socioekonomske i ekološke katastrofe. Nema više nikoga s političkom težinom, oštroumnošću ili ugledom da iznese teške istine Khameneiju, koji će uskoro napuniti 84 godine.

Primarni neuspjeh režima je razumijevanje i razvoj s vlastitim društvom, koje je poraslo u veličini i sofisticiranosti. Godine 1976. Iran je bio dom za 34 miliona ljudi, od kojih je više od polovine živjelo u ruralnim područjima. U 2016. godini zemlja je imala 80 miliona stanovnika, od kojih 75 posto živi u gradovima. Godine 1976. jedan od 230.000 Iranaca bio je student; u 2016. taj je omjer bio jedan prema 20. Danas su više od polovine diplomiranih studenata žene, no njihova je stopa nezaposlenosti dvostruko veća od stope nezaposlenosti muškaraca. Ova urbaniziranija i obrazovanija populacija suočava se s užasnim životnim uvjetima kao rezultatom katastrofalnog lošeg upravljanja, neobuzdane korupcije i gušenja sankcija. Svaki peti Iranac sada živi ispod granice siromaštva. Ekonomski rast u proteklom desetljeću bio je najgori što je zemlja doživjela od 1950-ih. Istraživački centar iranskog parlamenta predvidio je da bi čak i kad bi iranska privreda rasla po stopi od osam posto — što je gotovo nemoguće zamisliti — trebalo do 2026. da se vrati tamo gdje je bilo 2011. Nije iznenađujuće da je beznađe postati endemično.

Vladina istraživanja pokazuju da je 83 posto Iranaca nezadovoljno kvalitetom svog života. Ali umjesto da liberaliziraju privredu (kao što je Kina učinila proteklih desetljeća) ili prošire društvene slobode (kao što je nedavno učinila Saudijska Arabija) kako bi odvratili pažnju od političke represije i ekonomske nevolje, čuvari Islamske Republike neprestano su sprječavali reforme i blokirali mogućnosti za oživljavanje nuklearnog sporazuma , što bi dovelo do ukidanja sankcija. Zatvorili su iranski politički prostor, uključujući pragmatičnije snage u zemlji, eliminirajući svaki kanal kroz koji bi ljudi mogli prenijeti skrivene pritužbe i utjecati na politiku. Režim je tada udvostručio maltretiranje polovine stanovništva provodeći politiku koja je već bila izgubljen slučaj: obvezni hidžab, koji je predstavljao jedan od stupova identiteta Islamske Republike.

Slabljenje volej za hidžabom uslijedilo je nakon nekoliko godina de facto liberalizacije pod upravom iranskog predsjednika Hassana Rouhanija, koji je vladao od 2013. do 2021. Podaci ankete pokazali su da je 2018. 70 posto žena nosilo hidžab “nepropisno”. Gubitak ove tek kuane slobode pod trenutnim predsjednikom Ebrahimom Raisijem bio je stoga posebno bolan. Iranski narod je očito bio isprovociran kada su prošlog ljeta kružile slike očajne majke kako blokira kombi Guidance Patrol i moli policiju u zemlji da ne odvede njezinu bolesnu kćer, koja je navodno zanemarila islamski kodeks odijevanja, u “centar za preodgajanje”. Ponovno ih je razljutilo kada su na televiziji vidjeli iznuđenu ispovijest vidno izmučene 28-godišnje umjetnice optužene za nečedno odijevanje. Kada je Amini, 22-godišnja Kurdkinja, umrla u pritvoru Patrole za navođenje 16. septembra, to je izazvalo lavinu bijesa.

 

[ziltoid]

RAJ I ZEMLJA

Borba iranskih žena za emancipaciju nije novijeg datuma. Od Tahirih, pjesnikinje koja se razotkrila na skupu muškaraca 1848., preko otpora protiv obveznog razotkrivanja tijekom vladavine Reze Šaha Pahlavija 1930-ih do današnjih protesta, borba je preživjela test vremena.

Kao i šire protivljenje teokratskoj politici. Neuspjeh sadašnjeg režima da islamizira iransko društvo na svoj način izbio je u javnost u noći u novembru 1997., manje od dva desetljeća nakon revolucije. Te hladne večeri, Iran je nakon napete utakmice protiv Australije osvojio posljednje mjesto na Svjetskom prvenstvu sljedećeg ljeta. Val slavlja zahvatio je cijelu zemlju. Ljudi su se vozili uokolo trubeći i puštajući glasnu perzijsku pop muziku snimljenu u Los Angelesu. Žene su odbacile svoje šalove i plesale s muškarcima u javnoj areni.


U to sam vrijeme bio 17-godišnji srednjoškolac koji je živio dvostrukim životom – prilagođavao se iranskim vjerskim ograničenjima na otvorenom dok sam živio prema liberalnim standardima tajno. Uobičajena dosjetka bila je da se prije revolucije molilo tajno, a zabavljalo javno, dok se nakon revolucije molilo javno, a zabavljalo tajno. Ali te je noći takva pobožnost pala u vodu. Odjednom je zemlja koja se još uvijek izranjala iz razaranja iz rata s Irakom, u kojoj je bilo malo boje i bez zraka, procvjetala od života i energije. Jasna, opipljiva želja za sekularizmom i normalnošću prostrujala je zemljom, prestižući sve što je ostalo od islamskog i revolucionarnog žara.

Politička manifestacija tih zahtjeva bila je uznemirujuća pobjeda iranskog predsjednika Mohammada Khatamija, koji je došao na vlast s premoćnim mandatom za društveno-političke reforme početkom 1997. Kad sam prvi put glasao, dao sam svoj glas za njega i nadao sam se novom osvit kroz evolucijske, a ne revolucionarne promjene. Ali Khamenei i neizabrane institucije pod njegovim nadzorom, uključujući Korpus čuvara islamske revolucije (IRGC), krenuli su agresivno u sabotiranje i opstruiranje njegovog programa. Kada je 1999. režim zatvorio usta novinarima koje je Khatami oprezno oslobodio, to je izazvalo trenutak na Trgu Tiananmen za Iran. Zajedno s hiljadama drugih studenata izašao sam na ulice prosvjedovati protiv ugnjetavanja Islamske Republike. Ali snage sigurnosti i desničarski osvetnici nasilno su ugušili naš pokret. Upali su u naše domove i pretukli demonstrante. Nekoliko učenika čak je bačeno s krova.

Nakon diplome našlo sam se pred teškom odlukom: ostati ili otići. Iran je bio moj dom i jedina zemlja koju sam poznavao. Ali to je bila zemlja koja nije dopuštala političko sudjelovanje, nije mogla zadovoljiti moje profesionalne aspiracije i neprestano me maltretirala zbog mojih uvjerenja i načina života. Naposljetku sam otišao i preselio se u Švicarsku 2002. godine zbog postdiplomskog studija. Stotine hiljada diplomanata svake godine emigriraju iz Irana donoseći istu odluku. Prema nedavnom istraživanju, 71 posto studenata sveučilišta u zemlji ima mračne poglede na budućnost Irana, a 85 posto želi se preseliti u inostranstvo. Tokom nedavnih protesta, neko je napisao na zidu: “nemamo što izgubiti, osim naših okova”, bilježeći ovu sumornu perspektivu.

Iranci su se nastavili boriti, naravno, nakon mog odlaska. Godine 2006. Iranke su radile na prikupljanju milion potpisa za peticiju koja je zahtijevala da zemlja ukine razne diskriminirajuće zakone. Režim, koji nije podnosio čak ni najcivilizacijskiji oblik protesta, progonio je aktiviste i vođe pokreta, da bi ga na kraju uništio. Nekoliko godina kasnije, neizabrano Vijeće čuvara, koje nadzire izbore, namjestilo je predsjedničko natjecanje 2009. kako bi osiguralo ponovni izbor ultrakonzervativnog iranskog predsjednika Mahmouda Ahmadinejada, što je rezultiralo osam mjeseci opsežnih protesta. U prvim danima ovih prosvjeda, tri miliona ljudi tiho je marširalo ulicama Teherana. Ali režim je još jednom oborio svoju željeznu pesnicu, a ono što je postalo poznato kao Zeleni pokret na kraju je pokleknuo. Njegove vođe stavljeni su u kućni pritvor, gdje su i danas.

I ja sam 2009. izašao na ulicu, ali u Bostonu, gdje sam završavao postdoktorski studij. Htio sam da Obamina administracija napusti pregovore s Teheranom oko njegova nuklearnog programa i pojača pritisak na Iran. Također sam postajao sve pažljiviji prema američkoj politici i gledao sam kako Izrael i Sjedinjene Države razmišljaju o napadu na Iran kako bi obuzdali njegov nuklearni program koji se brzo širi. Brinuo sam se da bi takva akcija mogla pokrenuti smrtonosni i razorni rat koji bi najtvrđim elementima režima omogućio da skrenu temu s domaćih pitanja i učvrste vlast kao što su učinili tokom iračke invazije na Iran 1980. Prešao sam s akademsku karijeru u znanosti do rada na polju iranske politike, gdje sam se nadao da mogu pomoći svojoj zemlji domaćinu da izbjegne pogreške koje je počinila u Afganistanu i Iraku.

Promjena moje karijere došla je paralelno s promjenom iranske računice. Khamenei, prestrašen Arapskim proljećem 2011., pokušao je rehabilitirati slab legitimitet političkog sistema dopuštanjem konkurentnih predsjedničkih izbora (prema standardima Islamske Republike) 2013. Natjecanje je dobio Rouhani, lojalni insajder, ali i relativno umjerenjak koji bio je kritičan prema Ahmadinejadovim radikalnim postupcima. Godine 2015. potpisao je nuklearni sporazum s Kinom, Francuskom, Njemačkom, Rusijom, Ujedinjenim Kraljevstvom i Sjedinjenim Državama, čime je pomogao u ublažavanju sankcija koje su pogodile iransko gospodarstvo. Ali pod Rouhanijem, kao i pod Khatamijem godinama prije, neizabrane institucije blokirale su sve daljnje nade za bolje veze sa Zapadom ili za socioekonomske reforme. Suradnja IRGC-a s Rusijom u Siriji za očuvanje Assadovog režima, hapšenje američkih mornara čiji su brodovi uplovili u iranske teritorijalne vode i provokativni testovi balističkih projektila pokvarili su raspoloženje. Rouhani nije mogao ispuniti svoje obećanje da će osloboditi vođe Zelenog pokreta niti oporezivati konglomerate povezane s IRGC-om ili uredom vrhovnog vođe.

Te sam godine posjetio Iran kako bih s iranskim službenicima i stručnjacima razgovarao o nuklearnoj i regionalnoj diplomatiji u svojstvu predstavnika međunarodne organizacije za sprječavanje sukoba. Moj bliski prijatelj Siamak Namazi također je otputovao u Iran kako bi posjetio svoju obitelj. Vratio sam se u Sjedinjene Države nakon sedam dana, ali Namazi nije. Dok je bio u Teheranu, uhapšen je pod lažnim optužbama za urotu za svrgavanje vlade i poslan u ozloglašeni iranski zatvor Evin. Od tada je ondje, što ga čini najduže zadržanim američkim zatvorenikom u Iranu. Njegovo hapšenje bilo je pucanj upozorenja meni i svima koji su se nadali da će nuklearni sporazum biti pod, a ne strop, spremnosti Islamske Republike da sklopi mir s vanjskim svijetom.

Vrata domovine su mi stoga bila zatvorena. Kada sam tri godine kasnije izgubio oca, koji je umor od raka, nisam se mogao vratiti. Kancerogena paranoja režima o dvojnim državljanstvima lišila me, kao i mnoge druge, da vidim roditelja prije njegove smrti, da budem s obitelji u tegobnim vremenima i da prisustvujem sprovodu voljene osobe.

VLASTITI NAJGORI NEPRIJATELJ

Izborom Donalda Trumpa u Bijelu kuću započela je nova neprijateljska era iransko-američkih odnosa. odnosa—i teže vrijeme za iranski narod. Trump se povukao iz nuklearnog sporazuma 2018., ponovno uveo sankcije Iranu i doveo dvije zemlje na rub sukoba dok je pokušavao staviti režim pred binarni izbor: ili učiniti velike ustupke Sjedinjenim Državama u vanjskoj i unutarnjoj politici, ili se suočiti s ekonomskom implozijom. Pristup njegove administracije, više osveta nego strategija, koristio je neselektivne alate prisile za postizanje nerealnih strateških ciljeva. Osiromašio je Irance dok je diskreditirao pragmatičnije snage unutar vlade zemlje, zauzvrat osnaživši i učvrstivši tvrdolinijaše.

Iskoristivši pogreške SAD-a, Khamenei je još jednom pokušao monopolizirati vlast. Činilo se da je zaključio da Ahmadinejadov neuspjeh, koji je doveo do ekonomske propasti i izolacije Irana, nije bio posljedica manjkavog koncepta, već manjkavog karaktera. Na izborima 2021. umjesto samoniklog demagoga koji je malo ostao dužan čovjeku na čelu, izabrao je provjerenog aparatčika koji je njemu zadužio sve: Raisija. I za razliku od 2009., 2021., Vijeće čuvara je lažiralo izbore prije glasanja, zabranivši sve ozbiljne protivnike Raisiju kako bi Khameneijev izabrani kandidat bio siguran u pobjedu. Bio je to posljednji čavao u lijes za instituciju iranskih izbora.

U pozadini se iransko društvo još uvijek borilo za svoja temeljna prava. Godine 2017. 32-godišnja aktivistica Vida Movahed stajala je gologlava na komunalnoj kutiji u teheranskoj ulici Enghelab, tiho mašući svojom bijelom maramom. Bila je zatvorena, ali tisuće žena slijedile su njezin primjer, objavljujući svoje fotografije na društvenim mrežama u onome što je postalo prosvjed Djevojke iz Enghelaba. Iranci su 2019. protestirali kao reakcija na noćni skok cijena plina. Prema Amnesty Internationalu, režim je ubio više od 300 demonstranata u tri dana; neke procjene idu daleko više. Brutalnost je bila šokantna za Irance, ali umjesto primoravanja ljudi na pokornost, odgovor države je katalizirao još više bijesa.

Zatim je došao trenutak moralnog potresa: Revolucionarna garda 8. februara 2020. oborila je let 752 Ukraine International Airlinesa, pri čemu je poginulo svih 176 — većinom Iranaca — putnika i članova posade. Vlada je isprva za nesreću okrivila tehnički problem u avionu. Cijena ove laži bila je još laži. Tek nakon tri dana i intenzivnog međunarodnog nadzora IRGC je prešao na okrivljavanje “ljudske pogreške”, objavivši da su greškom uzeli let zbog nadolazećeg američkog krstarećeg projektila usmjerenog na ured vrhovnog vođe u znak odmazde za iranski napad balističkim projektilima na američke baze u Iraku, što je samo po sebi čin odmazde za američko ubistvo najvišeg iranskog generala Qasema Soleimanija u Bagdadu nekoliko dana ranije. Incident i pokušaj zataškavanja nepopravljivo su produbili nepovjerenje društva prema državi. Režim do danas nije uspio izvesti odgovorne pred lice pravde. Još jednom su izbili protesti; još jednom ih je režim srušio.

Ali ovakva pobjeda ne čini pobjednika. Budući da je njegov izborni legitimitet u ruševinama, povjerenje javnosti u iranske institucije naglo je opalo kako je moralno ogorčenje raslo. Pa ipak, Islamska Republika nastavila je potkopavati samu sebe. Faezeh Hashemi Rafsanjani, kći jednog od ključnih utemeljitelja režima, tvrdila je da je šahova represija blijeda u usporedbi s onim što je Islamska Republika učinila do sada. (Uhapšena je u septembru.) Režim koji je glorificirao svoju odbranu zemlje od “nametnutog rata”, kada je bivši irački predsjednik Sadam Husein napao Iran u činu agresije, tvrdio je da bi NATO na kraju napao Rusiju da je ruski predsjednik Vladimir Rusija nije preventivno napala Ukrajinu – idući dalje od samog Putina. Zemlja koja je bila žrtva iračkog hemijskog oružja pogledala je na drugu stranu kada je njen sirijski saveznik učinio isto protiv vlastitog naroda. Karakterizacija Islamske Republike regionalnih neprijatelja kao “režima koji ubijaju djecu” sada zvuči prazno s obzirom na broj djece koja su postala žrtve njene grubosti.

FOTO: (Reuters)
Tvrdoglavo odbijajući poslušati vlastiti narod, vjerujući vlastitoj propagandi i ne dopuštajući nikakav put za promjenu osim prosvjeda, Islamska Republika je dovela sebe do točke društvenog preokreta. Međutim, ne pokazuje znake pucanja na vrhu. Režim nije doživio značajnije prebjege. Za razliku od šahove vlade, elita Islamske Republike nema vile po Azurnoj obali, u švicarskim Alpama ili južnoj Kaliforniji kuda bi mogla pobjeći. Također im niko ne obećava izlaz ili amnestiju u post-islamskoj republičkoj eri. Lakše je režimu jednostavno udvostručiti tvrdnje da su protesti masivna inozemna orkestrirana zavjera nego samom sebi podići ogledalo.

 

[ziltoid]

HOĆETE LI SE PRIDRUŽITI NAŠEM KRIŽARSKOM POHODU?

S druge strane, tu su ljudi Irana. Mogu se podijeliti u četiri različite skupine.

Na čelu su revolucionari. Uglavnom u tinejdžerskim godinama i ranim 20-ima, ovo je generacija koja je oprez bacila u vjetar, a svoje mahrame u vatru. Iako se čini da su manjina, čini se da ne žele popustiti. Oni nisu toliko skloni riziku kao moja generacija, čiji su se roditelji sjećali revolucije i znali da radikalne promjene često završavaju tugom. Zapravo, čini se da su odlučni da se očiste od neuspjeha svojih očeva i djedova da se suprotstave režimu, koji im je uskratio budućnost.

Odgajana u kotlu očaja, ova generacija sada nastoji povratiti svoj svijet od zelota koje vide kao neprijatelje. Mantra demonstranata – “naš neprijatelj je upravo ovdje; lažu kada kažu da su to Sjedinjene Države”—zahvaća ovaj osjećaj. Pokazali su izvanredan stupanj kreativnosti u svojim protestima, stvarajući pokret koji je bez vođe, spontan, amorfan i atomiziran, zbog čega je njegovo slamanje postalo slično igri Whac-A-Mole za režimske snage.

U drugoj skupini su ljudi koji suosjećaju s mladim revolucionarima, ali se tek trebaju potpuno mobilizirati. Sastoji se uglavnom od srednje klase, koja je sve više u srednjim godinama i, kao rezultat toga, gaji duboke rezerve prema radikalnim promjenama u nedostatku održive alternative. Brine se zbog mogućih posljedica borbe protiv režima na ulicama, djelomično zato što mu je ostalo malo jastuka nakon godina sankcija i lošeg upravljanja i stoga si ne može priuštiti dugotrajnu i skupu konfrontaciju s državom. Ovo je, uglavnom, generacija koja, prema riječima francuskog romanopisca Victora Hugoa, “ne traži ništa osim odmora; ono žudi samo za jednim, mirom. . . . O velikim događajima, velikim opasnostima, velikim avanturama, velikim ljudima. . . vidjeli smo dovoljno.”

Ova grupa je stvorila matematičku dilemu za pokret. Ako protesti ne dosegnu kritičnu masu i ne razviju pozitivnu viziju budućnosti, tiha većina se vjerojatno neće pridružiti. Dostizanje tog praga, međutim, neće biti moguće ako se ne pridruže. U bliskoj budućnosti, još jedan okidač mogao bi promijeniti računicu, izvodeći ovu generaciju na ulice. Ali ta tačka još nije dosegnuta.

U trećoj skupini su konstituenti režima, koji imaju ili ideološki ili financijski interes za status quo. Iako su se ti istinski vjernici i korisnici smanjili na apsolutnu manjinu, za razliku od monarhista koji nisu bili voljni izaći na ulice kako bi se borili protiv islamističkih jakobinaca 1978. i 1979., te su elite spremne pribjeći nasilju kako bi obranile svoj način života i sistem koji ga utjelovljuje, povećavajući rizik od unutarnjih sukoba između različitih slojeva društva.

Konačno, tu su i Iranci iz dijaspore. Okupili su se na načine neviđene u posljednja četiri desetljeća kako bi podržali sunarodnjake u svojoj napaćenoj domovini. Bacili su jarko svjetlo na užase počinjene protiv iranskog naroda i pridobili međunarodnu podršku za demonstrante. Ipak, za neke od najglasnijih među njima, ovo je borba za rušenje režima, bez obzira na cijenu. U visceralnom okruženju, oni se okreću protiv svakoga tko bi se usudio gajiti stajališta koja se imalo razlikuju od njihovih o tome kako bi Iran trebao prijeći na demokratiju, a istovremeno obuzdati najveće prijetnje Islamske Republike međunarodnom miru i sigurnosti. Njihov neuspjeh da budu Iran kakav žele vidjeti – i da usvoje pristup velikog šatora u borbi protiv Islamske Republike – doveo je do rascjepkanosti među iranskom opozicijom.

Pokret čija temeljna mantra ne može biti pluralističkija i progresivnija (“Žene! Život! Sloboda!”) instrumentaliziraju neki u dijaspori koji pokreću osvetničku kampanju protiv drugih iseljenika koje pogrešno optužuju da su saradnici režima. Cyber-osvetnici zlostavljaju stručnjake i kreatore politike dok se prognanici okreću jedni protiv drugih kako bi se obračunali i borili za mesijin plašt. Shvaćam da bi me mogli ocrniti i oklevetati i zbog ovog članka, ali netolerancija ove skupine i sklonost nedemokratskim sredstvima oponašaju autoritarizam koji je dugo mučio Iran. Također riskira pomoć ovoj kulturi tiranije da nadživi Islamsku Republiku.

Nejasno je kolika podrška postoji unutar zemlje za ciljeve kojima teži dijaspora. Na primjer, čini se da iranski demonstranti ne zahtijevaju da zapadne države prekinu nuklearne pregovore s Iranom ili da protjeraju iranske diplomate. Nasuprot tome, zahtjev demonstranata za referendum o iranskom političkom poretku ne odražava se izvana.

Mnogi iranski prognanici žele da Sjedinjene Države učine više, replicirajući ono što je Zapad učinio ranih 1990-ih s demokratijom u Južnoj Africi. Oni ne smatraju da se režim apartheida oslanjao na Zapad, a ne prkosio mu, ili da današnji Iran nema Nelsona Mandelu ili, što je jednako važno, Frederika Willema de Klerka. Niti smatraju da revolucionarne promjene u Iranu 1979., Tunisu 2011. i Egiptu 2011. nisu proizašle iz američkih sankcija ili nametnute izolacije. Suprotno tome, izražena želja Washingtona da se riješi vođe u Siriji 2011. i u Venezueli 2019. nije uspjela. Pokušaj Sjedinjenih Država da proizvedu novi poredak u Iraku vjerovatno je bio katastrofa.

Neugodna je istina da stvar iranskog naroda za njihovu emancipaciju stoji ili pada sama od sebe. Stranci su uglavnom prolaznici.

To ne znači da Sjedinjene Države ne mogu učiniti ništa da pomognu, a Bidenova je administracija poduzela važne korake. Konzistentno je izražavao solidarnost s iranskim prosvjednicima na najvišim razinama, rasvjetljavao njihovu nevolju na međunarodnim forumima i izolirao Iran na globalnoj razini. Washington je koristio sankcije i za kažnjavanje režima i za pomoć običnim Irancima: pooštravajući ograničenja protiv prekršitelja ljudskih prava i ublažavajući ih kako bi se olakšao pristup iranskog naroda informacijama usred vladinih nastojanja da odsječe svoje ljude. Bidenova administracija nastojala je uspostaviti osjetljivu ravnotežu. Nije stajala po strani kao što je to učinila Obamina administracija 2009., ali također nije uskočila u središte sukoba kao što je to učinila Trumpova administracija 2019. sa svojom slabo prikrivenom težnjom za promjenom režima.

Sjedinjene Države također imaju druge obzire u Iranu. Ne može si priuštiti ignoriranje nuklearnog programa Teherana, koji je sada bliže nego ikad stvaranju nuklearnog oružja, ili sudbinu troje američkih državljana koji su i dalje iranski taoci. Ipak, ako se Washington pozabavi čuvarima Islamske Republike, kritičari u zemlji i inostranstvu opomenut će Sjedinjene Države zbog spašavanja režima za koji se vidi da je na koncu. U isto vrijeme, neuključivanje u diplomatiju moglo bi gurnuti Iran da prijeđe Rubikon i razvije nuklearno oružje kao konačno sredstvo odvraćanja od percipiranih prijetnji režimu, što neće služiti ni globalnom miru ni stvari demokracije u Iranu. Vojna intervencija SAD-a ili Izraela kako bi se zaustavio iranski juriš prema nuklearnom oružju također bi mogla učiniti režim odlučnijim da ga nabavi, dodatno sekuritizira i militarizira iranski domaći prostor i destabilizira regiju dok uzdrmani režim uzvraća udarac – nadajući se okupljanju oko zastave kako bi zaustavio gubitak legitimiteta koji je sam sebi donio. Teško je vidjeti kako će nuklearna kriza koja dolazi do vrhunca pomoći Iranu u tranziciji u demokratiju.

IZVJESNA NEIZVJESNOST

Predviđanje onoga što slijedi je glupa stvar. Režim je pokušao sve kako bi zaustavio demonstracije. Čekala je u nadi da će pokret nestati i provodila je nasilna gašenja kako bi spriječila masovna okupljanja. Pokušao je radikalizirati periferne pokrajine – gdje uglavnom žive maltretirane iranske manjine – kako bi produbio strah od građanskog sukoba. Pokušao je podijeliti i osvojiti pokret kroz dijalog s nekim reformističkim osobama i raspirivanjem unutarnjih sukoba među oporbom u azilu. Pogubila je, ili kako je to UN okarakterizirao, sudjelovala u “državno odobrenom ubijanju” prosvjednika kako bi utjerala strah u kosti. Ali svi ti napori, u najboljem slučaju, kupuju vrijeme režimu do sljedećeg neizbježnog sukoba države i društva.

Iranski narod se promijenio u protekle 44 godine. Ali Islamska Republika nije izdržala. Nije sposoban priznati svoje pogreške i ispraviti se jer se boji da će popuštanje pod pritiskom samo izazvati još veći pritisak – i odozdo prema gore i izvana. Sa svoje strane, prognana opozicija priznaje da će borba protiv režima vjerovatno biti maraton, a ne sprint. Ova opozicija teži kampanji krajnjeg pritiska i izolacije u nadi da će ubrzati pad režima. Što će sav ovaj pritisak na iranski narod – odozgo, od strane režima i izvana – učiniti tkivu društva u zemlji, čini se da je objema stranama sporedna stvar. Također nema očitih odstupanja od sve lošijih odnosa Irana sa Zapadom, dok se obje strane nastavljaju penjati na ljestvici eskalacije: Iran jačanjem svog nuklearnog programa i pomaganjem Rusiji u njezinom agresorskom ratu protiv Ukrajine, a Zapad pooštravanjem sankcija .

Sada se bojim da se moj san o pluralističnijem, naprednijem i slobodnijem Iranu sve više udaljava sa svakim novim vješalima, novim sankcijama i rastućom politikom mržnje. Nadam se unatoč svakoj nadi da ovaj trenutak neće završiti u užasu niti postati beskrajni užas. Ali u jedno sam siguran: ništa više neće biti isto.

(TBT, FOREIGN AFFAIRS, Autor: Ali Vaez)

 

[ziltoid]

IRANSKA NOBELOVKA Ebadi: Smrt mlade žene u konačnici će srušiti iranski režim​

Kao i mnogi drugi kritičari iranskog vjerskog vrha i Ebadi vjeruje da je sadašnji val protesta jedan od najvećih izazova do sada za iransku vlast.​

3. Februara 2023.




Dobitnica Nobelove nagrade za mir, iranska odvjetnica Shirin Ebadi, rekla je da je smrt mlade Kurdkinje u pritvoru pokrenula nepovratan “revolucionarni proces” koji bi u konačnici trebao urušiti Islamsku Republiku. Iranski vjerski vladari suočeni su s nemirima velikih razmjera otkako je Mahsa Amini umrla u zatvoru tzv. moralne policije 16. septembra pošto je bila privedena zbog “neprimjerenog nošenja hidžaba” (mahrame koja prekriva kosu).

Iranske vlasti tvrde da su ranije medicinske tegobe uzrok njezine smrti, a ne batinanjem te optužuje Sjedinjene Države i druge neprijatelje Irana da potiču nemire u svrhu destabilizacije vjerskog establišmenta. S nemirima se vlasti uobičajeno okrutno obračunavaju te su izrekle više desetaka smrtnih kazni sudionicima prosvjeda i do sada izvele najmanje četiri smaknuća čime žele zastrašiti narod i odvratiti ga od prosvjeda na ulicama, ističu aktivisti za ljudska prava.

“Ovo je voz koji se neće zaustaviti do konačnog odredišta”

Gorljiva kritičarka iranskog vjerskog vodstva koje vlada zemljom od uspostave Islamske Republike 1979., Ebadi je jedna od najistaknutijih zagovornica ativladinih protesta. Kao i mnogi drugi kritičari iranskog vjerskog vrha i Ebadi vjeruje da je sadašnji val protesta jedan od najvećih izazova do sada za iransku vlast.

“Ovaj revolucionarni proces nalik je vlaku koji se neće zaustaviti sve do konačnog odredišta”, rekla je Ebadi koja je Nobelovu nagradu za mir primila 2003. za rad u obrani ljudskih prava te od 2009. živi u azilu u Londonu.
Upravo je revolucija 1979. srušila režim tadašnjeg iranskog šaha Reze Mohamada Pahlavija, sekularnog monarha povezanog sa Zapadom, a što je dovelo do formiranja Islamske Republike.

Eksplozija koja je izbacila sav gnjev Iranaca

Prosvjedi su dodatno produbili krizu između vladara i šireg društva, jer Aminina smrt izazvala je eksploziju koja je izbacila sav gnjev Iranaca protiv vlasti od gospodarske krize do diskriminacije etničkih manjina (Amini je bila Kurdkinja) do općenito gušenja društvenih i političkih sloboda.

Mjesecima Iranci hrabro zazivaju pad vjerskog establišmenta te izvikuju slogane protiv vrhovnog vjerskog vođe ajatolaha Alija Hamneija. Prosvjedi su ipak popustili znatno otkako su počela javna smaknuća prosvjednika osuđenih na smrt pod presudom da su se “ogriješili o Boga”.
Videosnimke podijeljene na društvenim mrežama, koje agencija Reuters ne može provjeriti, pokazuju da ljudi s krovova kuća u pojedinim gradovima izvikuju “Smrt Hamneiju” no razmjeri takvih prosvjeda neusporedivi su s masovnim izlascima na ulicu proteklih mjeseci.

Do sada ubijeno više od 500 ljudi, gotovo 20.000 demonstranat u zatvoru

Skupina za ljudska prava HRANA objavila je u srijedu da je u prosvjedima do sada ubijeno 527 ljudi, među njima 71 maloljetnik te 70 pripadnika snaga sigurnosti. Vjeruje se da je u zatvoru 19.262 prosvjednika.

Ebadi, koja je govorila u telefonskom intervjuu iz Londona, rekla je da je upravo nasilje vlasti prema prosvjednicima produbilo gnjev u običnih Iranaca protiv vjerskog vodstva jer nije pokazalo empatiju prema žrtvama “Prosvjedi su poprimili drukčiji oblik, no nisu prestali”, rekla je Ebadi za Reuters telefonski iz Londona.

“S jačanjem ekonomske bijede koju uglavnom izazivaju američke sankcije Iranu zbog navodnog razvoja nuklearnog oružja, mnogi Iranci trpe posljedice galopirajuće inflacije i rasta nezaposlenosti. Inflacija je narasla na 50 posto, najviša u nekoliko desetljeća. Nezaposlenost mladih je iznad 50 posto te Iranci tonu prema granici siromaštva, prema podacima Iranskog zavoda za statistiku.

Dodatne napetosti u važnom trenutku

Kritike zapadnih zemalja upućene iranskim vlastima zbog nasilnog gušenja prosvjeda stvaraju dodatne napetosti u vrijeme kada dvije strane trebaju obnoviti iranski sporazum o nuklearnom oružju iz 2015., iz kojeg se jednostrano povukao prijašnji američki predsjednik Donald Trump.

Da bi prisilio vjersko vodstvo na odlazak s vlasti zapad treba povući “praktične poteze”, primjerice sniziti političke veze povlačenjem svojih amabsadora iz Teheran i ne sklapati nikakav sporazum s Islamskom Republikom, pa tako ni nuklearni, smatra Ebadi.

(TBT, Agencije)

 

[Stojkov Menidjer]

Iran je stara velika povijesna civilizacija i barbarska teokracija danas.

Tijekom 90-ih bila je teorija da su Hrvati podrijetlom iz Irana

 

[Stojkov Menidjer]

IRANSKA NOBELOVKA Ebadi: Smrt mlade žene u konačnici će srušiti iranski režim​

Kao i mnogi drugi kritičari iranskog vjerskog vrha i Ebadi vjeruje da je sadašnji val protesta jedan od najvećih izazova do sada za iransku vlast.​

3. Februara 2023.




Dobitnica Nobelove nagrade za mir, iranska odvjetnica Shirin Ebadi, rekla je da je smrt mlade Kurdkinje u pritvoru pokrenula nepovratan “revolucionarni proces” koji bi u konačnici trebao urušiti Islamsku Republiku. Iranski vjerski vladari suočeni su s nemirima velikih razmjera otkako je Mahsa Amini umrla u zatvoru tzv. moralne policije 16. septembra pošto je bila privedena zbog “neprimjerenog nošenja hidžaba” (mahrame koja prekriva kosu).

Iranske vlasti tvrde da su ranije medicinske tegobe uzrok njezine smrti, a ne batinanjem te optužuje Sjedinjene Države i druge neprijatelje Irana da potiču nemire u svrhu destabilizacije vjerskog establišmenta. S nemirima se vlasti uobičajeno okrutno obračunavaju te su izrekle više desetaka smrtnih kazni sudionicima prosvjeda i do sada izvele najmanje četiri smaknuća čime žele zastrašiti narod i odvratiti ga od prosvjeda na ulicama, ističu aktivisti za ljudska prava.

“Ovo je voz koji se neće zaustaviti do konačnog odredišta”

Gorljiva kritičarka iranskog vjerskog vodstva koje vlada zemljom od uspostave Islamske Republike 1979., Ebadi je jedna od najistaknutijih zagovornica ativladinih protesta. Kao i mnogi drugi kritičari iranskog vjerskog vrha i Ebadi vjeruje da je sadašnji val protesta jedan od najvećih izazova do sada za iransku vlast.

“Ovaj revolucionarni proces nalik je vlaku koji se neće zaustaviti sve do konačnog odredišta”, rekla je Ebadi koja je Nobelovu nagradu za mir primila 2003. za rad u obrani ljudskih prava te od 2009. živi u azilu u Londonu.
Upravo je revolucija 1979. srušila režim tadašnjeg iranskog šaha Reze Mohamada Pahlavija, sekularnog monarha povezanog sa Zapadom, a što je dovelo do formiranja Islamske Republike.

Eksplozija koja je izbacila sav gnjev Iranaca

Prosvjedi su dodatno produbili krizu između vladara i šireg društva, jer Aminina smrt izazvala je eksploziju koja je izbacila sav gnjev Iranaca protiv vlasti od gospodarske krize do diskriminacije etničkih manjina (Amini je bila Kurdkinja) do općenito gušenja društvenih i političkih sloboda.

Mjesecima Iranci hrabro zazivaju pad vjerskog establišmenta te izvikuju slogane protiv vrhovnog vjerskog vođe ajatolaha Alija Hamneija. Prosvjedi su ipak popustili znatno otkako su počela javna smaknuća prosvjednika osuđenih na smrt pod presudom da su se “ogriješili o Boga”.
Videosnimke podijeljene na društvenim mrežama, koje agencija Reuters ne može provjeriti, pokazuju da ljudi s krovova kuća u pojedinim gradovima izvikuju “Smrt Hamneiju” no razmjeri takvih prosvjeda neusporedivi su s masovnim izlascima na ulicu proteklih mjeseci.

Do sada ubijeno više od 500 ljudi, gotovo 20.000 demonstranat u zatvoru

Skupina za ljudska prava HRANA objavila je u srijedu da je u prosvjedima do sada ubijeno 527 ljudi, među njima 71 maloljetnik te 70 pripadnika snaga sigurnosti. Vjeruje se da je u zatvoru 19.262 prosvjednika.

Ebadi, koja je govorila u telefonskom intervjuu iz Londona, rekla je da je upravo nasilje vlasti prema prosvjednicima produbilo gnjev u običnih Iranaca protiv vjerskog vodstva jer nije pokazalo empatiju prema žrtvama “Prosvjedi su poprimili drukčiji oblik, no nisu prestali”, rekla je Ebadi za Reuters telefonski iz Londona.

“S jačanjem ekonomske bijede koju uglavnom izazivaju američke sankcije Iranu zbog navodnog razvoja nuklearnog oružja, mnogi Iranci trpe posljedice galopirajuće inflacije i rasta nezaposlenosti. Inflacija je narasla na 50 posto, najviša u nekoliko desetljeća. Nezaposlenost mladih je iznad 50 posto te Iranci tonu prema granici siromaštva, prema podacima Iranskog zavoda za statistiku.

Dodatne napetosti u važnom trenutku

Kritike zapadnih zemalja upućene iranskim vlastima zbog nasilnog gušenja prosvjeda stvaraju dodatne napetosti u vrijeme kada dvije strane trebaju obnoviti iranski sporazum o nuklearnom oružju iz 2015., iz kojeg se jednostrano povukao prijašnji američki predsjednik Donald Trump.

Da bi prisilio vjersko vodstvo na odlazak s vlasti zapad treba povući “praktične poteze”, primjerice sniziti političke veze povlačenjem svojih amabsadora iz Teheran i ne sklapati nikakav sporazum s Islamskom Republikom, pa tako ni nuklearni, smatra Ebadi.

(TBT, Agencije)

Ah Ženetine...
Ženetine znaju samo ono što oči vide a što ćemo poslije e tu bude problem.
To vam je kao pokući sa namještajem.
Prvo joj se ne dopada što je krevet uz ovaj zid a stol pored pa ti budi zaljubljeni majmun da pomeraš...
Oženjeni znaju o čemu je riječ...

E tako i ovo...
Ajd srušimo ajatolaha...
A poslije?

 

[Urvan Hroboatos]

Tijekom 90-ih bila je teorija da su Hrvati podrijetlom iz Irana

To je staro ...