Ne porediti se sa drugima

MilgredBulf

Aktivan član
Poruka
1.143
Postoji metar i svaki metar u svetu je odmeren po nekom tamo referentnom metru koji se cuva u posebnim uslovima. Isto važi i za svaku drugu jedinicu mere. Dakle kada merimo svi manje više merimo istim metrom.

U životu često čujemo kako se ne treba porediti, ne treba se meriti sa drugima i kako sebe treba da posmatramo kao individuu koju boli uvo šta i kako drugi rade. Zašto onda ne uzmemo i svako od nas ne napravi svoj metar, svoj kubik, svoj litar, svoju neku jedinicu mere.

Da li zaista možemo sebe da gledam izdvojeno od sveta, da nemamo merila, da nemamo uzore, da nemamo ljude koji su nam neka smernica? Kako da znamo šta je socijalno prihatljivo ili socijano neprihvatljivo ako postojimo samo mi i niko drugi? Šta je merilo dobro urađenog posla ako nemamo nekoga ko je to već radio (sem ako nismo inovatnori naravno) ako se ni sa kim ne poredimo? Ako smo mi sami u etru i ne postoji više niko, ni dobri ljudi, ni loši ljudi, niko ako smo sami na svetu na osnovu čega odmeravamo da li smo dorbi ili loši? Na kraju krajeva ako smo sami, ako niko drugi ne postoji da li je uopšte birno da li smo dobri ili loši? Samo smo, šta god da radimo ne ugrožavamo druge.
 
Postoji metar i svaki metar u svetu je odmeren po nekom tamo referentnom metru koji se cuva u posebnim uslovima. Isto važi i za svaku drugu jedinicu mere. Dakle kada merimo svi manje više merimo istim metrom.

U životu često čujemo kako se ne treba porediti, ne treba se meriti sa drugima i kako sebe treba da posmatramo kao individuu koju boli uvo šta i kako drugi rade. Zašto onda ne uzmemo i svako od nas ne napravi svoj metar, svoj kubik, svoj litar, svoju neku jedinicu mere.

Da li zaista možemo sebe da gledam izdvojeno od sveta, da nemamo merila, da nemamo uzore, da nemamo ljude koji su nam neka smernica? Kako da znamo šta je socijalno prihatljivo ili socijano neprihvatljivo ako postojimo samo mi i niko drugi? Šta je merilo dobro urađenog posla ako nemamo nekoga ko je to već radio (sem ako nismo inovatnori naravno) ako se ni sa kim ne poredimo? Ako smo mi sami u etru i ne postoji više niko, ni dobri ljudi, ni loši ljudi, niko ako smo sami na svetu na osnovu čega odmeravamo da li smo dorbi ili loši? Na kraju krajeva ako smo sami, ako niko drugi ne postoji da li je uopšte birno da li smo dobri ili loši? Samo smo, šta god da radimo ne ugrožavamo druge.
Pobrko si loncice.
Meris se sa samim sobom.
Svakoga dana u svakom pogledu sve vise napredujes.
 
Da.
Bog je ljubav i ona obihvata sve osobine koje su vrline: dobrotu pravednost itd...
Bog je savrsenstvo.
Imamo u Bibliji Bozanska merila...
Ko zeli da duhovno napreduje da bude bolji covek treba da se ugleda na Boga - ta svojstva ljubavi
u tom smislu se poredimo sa Bogom
da dostignemo visi nivo ljubavi i svesnosti
,,,izvini pogrešno sam te protumačio,,,sada je ok,,,:ok:
 
Narode ne razumemo se.
Morate imati neku referentnu tačku u životu. Na osnovu čega merimo da li je nešto moralno ili ne? Ili u poslu na osnovu čega postavljamo realna očekivanja prema sebi i drugima ako nemamo neku meru šta se može očekivati

Mogu ja 38 da želim da promenim zanimanje, i letim u kosmos za Kineze... ali realno koliko je Srba ti uspelo? Nula. Dakle realnost da se to ostvari je jako mala.

Kako određujete da li vam očekivanja od sebe i drugih realna?
 
Narode ne razumemo se.
Morate imati neku referentnu tačku u životu. Na osnovu čega merimo da li je nešto moralno ili ne? Ili u poslu na osnovu čega postavljamo realna očekivanja prema sebi i drugima ako nemamo neku meru šta se može očekivati

Mogu ja 38 da želim da promenim zanimanje, i letim u kosmos za Kineze... ali realno koliko je Srba ti uspelo? Nula. Dakle realnost da se to ostvari je jako mala.

Kako određujete da li vam očekivanja od sebe i drugih realna?
,,,referentna tačka je realnost uslova u kojima se živi ,,,sada i ovdje,,,znači nikad isto,,,
,,,očekivanja od drugih nikad , samo od samog sebe,,,
 
Narode ne razumemo se.
Morate imati neku referentnu tačku u životu. Na osnovu čega merimo da li je nešto moralno ili ne? Ili u poslu na osnovu čega postavljamo realna očekivanja prema sebi i drugima ako nemamo neku meru šta se može očekivati

Mogu ja 38 da želim da promenim zanimanje, i letim u kosmos za Kineze... ali realno koliko je Srba ti uspelo? Nula. Dakle realnost da se to ostvari je jako mala.

Kako određujete da li vam očekivanja od sebe i drugih realna?
Ja sam lepo napisala u odnosu na Boga - bozanska merila
 
Postoji metar i svaki metar u svetu je odmeren po nekom tamo referentnom metru koji se cuva u posebnim uslovima. Isto važi i za svaku drugu jedinicu mere. Dakle kada merimo svi manje više merimo istim metrom.

U životu često čujemo kako se ne treba porediti, ne treba se meriti sa drugima i kako sebe treba da posmatramo kao individuu koju boli uvo šta i kako drugi rade. Zašto onda ne uzmemo i svako od nas ne napravi svoj metar, svoj kubik, svoj litar, svoju neku jedinicu mere.

Da li zaista možemo sebe da gledam izdvojeno od sveta, da nemamo merila, da nemamo uzore, da nemamo ljude koji su nam neka smernica? Kako da znamo šta je socijalno prihatljivo ili socijano neprihvatljivo ako postojimo samo mi i niko drugi? Šta je merilo dobro urađenog posla ako nemamo nekoga ko je to već radio (sem ako nismo inovatnori naravno) ako se ni sa kim ne poredimo? Ako smo mi sami u etru i ne postoji više niko, ni dobri ljudi, ni loši ljudi, niko ako smo sami na svetu na osnovu čega odmeravamo da li smo dorbi ili loši? Na kraju krajeva ako smo sami, ako niko drugi ne postoji da li je uopšte birno da li smo dobri ili loši? Samo smo, šta god da radimo ne ugrožavamo druge.
Recimo da je jedan metar, a nije, I da neko kaze ja Sam bog na zemlji jer mogu ono sto bog ne moze I to dokaze da li je njegov metar referentan?
 
Ne poredim se.Svako svoj život i postupke doživljava na svoj način.Svako nekog čoveka doživljava na svoj način.i osećanja.Sebe takođe.

niko od nas nije hodao u tudji cipelma tako da i svako poredjenje je besmisleno ...


to sam sto sam. Ako zelim (ako sam pametan) unapredicu se ako sam budala/glup/zatucan ostacu na istom nivou svesti i razmisljanja kao i pre x godina. Prosto.

Nekada suvise znacaja pridajemo svome postojanju. Koliko smo svesni sta smo?

Siroka tema vrlo interesantna. Odmah me je odbila sa pocetkom "NE"
a zasto da se ne uopredjujem sa drugima?
Sad sam lagano skliznuo u filosofiju i nije me briga :D
 
Postoji metar i svaki metar u svetu je odmeren po nekom tamo referentnom metru koji se cuva u posebnim uslovima. Isto važi i za svaku drugu jedinicu mere. Dakle kada merimo svi manje više merimo istim metrom.

U životu često čujemo kako se ne treba porediti, ne treba se meriti sa drugima i kako sebe treba da posmatramo kao individuu koju boli uvo šta i kako drugi rade. Zašto onda ne uzmemo i svako od nas ne napravi svoj metar, svoj kubik, svoj litar, svoju neku jedinicu mere.

Da li zaista možemo sebe da gledam izdvojeno od sveta, da nemamo merila, da nemamo uzore, da nemamo ljude koji su nam neka smernica? Kako da znamo šta je socijalno prihatljivo ili socijano neprihvatljivo ako postojimo samo mi i niko drugi? Šta je merilo dobro urađenog posla ako nemamo nekoga ko je to već radio (sem ako nismo inovatnori naravno) ako se ni sa kim ne poredimo? Ako smo mi sami u etru i ne postoji više niko, ni dobri ljudi, ni loši ljudi, niko ako smo sami na svetu na osnovu čega odmeravamo da li smo dorbi ili loši? Na kraju krajeva ako smo sami, ako niko drugi ne postoji da li je uopšte birno da li smo dobri ili loši? Samo smo, šta god da radimo ne ugrožavamo druge.

U narodu se kaže "dupli aršin" kad za istu stvar različito reagujemo zavisno od toga ko je u pitanju. Npr. sinu ili kćeri ćemo opravdati ono što nećemo snaji ili zetu.
Ima u našem narodu i ona dobra stara "sto ljudi sto ćudi" i sklona sam misliti da od 7-8 milijardi koliko nas ima na zemlji, toliko ima i ćudi i aršina.
Razlika bi negde bila u tome koliko od tih milijardi ljudi ume i može da ima neki svoj stav bez uticaja treće strane, da se izmesti u nekoj sitaciji, jednom rečju da malo misli svojom glavom. Bojim se da smo slabo skloni razmišljanju i da svaka jedinka koja je malo obrazovanija i malo veštija može da nas ubedi da crno nije crno ili da belo nije bilo. To opet govori da nasuprot želji da svi budemo jedinstveni stoji sličnost u većem procentu i da može da se nađe zajednički obrazac za veći broj ljudi. Psihologija je primer. Ili još prostije kao kad u medicini po tačno utvrđenim simptomima donosimo dijagnozu.
Dete uči posmatrajući najpre svet u koje je došlo.
Ovo je nekako više filozofska tema koja počinje upravo od tog deteta i onog pitanja da li se rađamo kao tabula rasa ili ne.
Čovek nije rođen i ne može sam, hteli ili ne oslanjamo se na drugog čoveka... Hteli ili ne, bitno nam je šta drugi misle o nama bili toga svesni ili ne, priznali to ili ne. Sad, u kojoj meri i dokle treba da nam bude bitno je već mudrost življenja...
 

Back
Top