Majstorisao moj tata nešto kod nekih komšija ( po fazonu - aj' komšo da pomogneš, aj' evo me samo da se presvučem
). Sred leta, vrućina, zapara, užas... i pošalje me mama da mu odnesem suvu majicu, leti se najlakše navuče upala pluća il neko slično zlo.
Ja 15 godina, navikla na mir, razgovor, bez svadje, batine, mi deca, nismo dobijali ( izuzev vaspitnih ćuški, a i to kao sasvim mali, posle ne
). Približavam se ja njihovoj kući, i iz daleka još čujem vikanje i neku lomljavu. Kad sam prišla bliže, vidim - on bukvalno beži niz stepenice, a ona ga juri da ga mlatne nekom letvom po glavi, sa sve propratnim arsenalom : stoko, svinjo, govedo, ****ti materina, dodji da ti jaja iščupam, ***** ti mater... i tako dalje.
Ćale stoji, zabezeknut, i gleda, a komšija viče - eeee, komšo, odma' ja stižem da ti pomognem, samo da rešimo nešto!
Pa se okrenu, i vrati u kući, a onda je tek nastao haos. Lepo se moglo čuti kako se lomi staklo, keramika, porculan. Tatojko batalio posao, došli mi kući, a ja u šoku. Posle sam imala jezive traume da toj komšinici kažem - dobar dan - stalno sam u njenom pogledu prepoznavala neki bes i ljutnju, iako je bila nasmejana....
Elem, kraj priče je najžešći. Posle par dana, te iste komšije parkiraju kola ispred naše kapije ( jel smeta, za čas ćemo? Ma, taman posla , komšija, samo ti završavaj svoje
) i nose kutije - tanjiri, čaše, šerpe...
Tada sam rekla da nikada neću da se udam i zasnivam porodicu... al' me bandit prevari šarmom