Da je đubre, jeste. Ali ja to ne bih povezivala sa turskom muzikom. Mešanje stilova i uplivi melosa drugih naroda itekako su rađali remek-dela, recimo, klasične muzike. Svaka regionalna začaurenost dovodi do krajnosti – kulturne izolacije naroda. Kako je kultura (pre svega umetnost) dinamička kategorija, začaurenost bi vremenom dovela do stagnacije i iscrpljivanja umetničkih dometa. Najveći procvat umetnost je doživela u vreme Renesanse, a podsticaj leži upravo u otvaranju prema ostatku sveta i umetnikovoj fascinaciji do tada neviđenim i nepoznatim delima drugih kultura. Mešanje je, dakle, neminovno i – ukoliko je zaista reč o kulturi – poželjno.
Iako je turbo folk termin koji je vezan za muziku, vidimo da je on postao sinonim za kič&šund – što je naziv za sve trivijalne proizvode masovne kulture. Odavno je ustanovljeno da kič&šund potpomažu infantilnu regresiju odraslih ljudi koji, nesposobni da se suoče sa složenošću života, beže iz njega pomoću zamene za kulturu. Uopšteno govoreći: seljaci koji su naselili gradove a nisu imali vremena i interes za tradicionalnu gradsku kulturu, traže nove, njima prijemčivije kulturne vrednosti. Posebno kada je reč o muzici: izgubivši ukus za izvorni, pravi folk, čiji je oslonac selo, novourbanizovani sloj je sebi stvorio zamenu – turbo folk. Tako se istovremeno moglo podsetiti na zavičaj i lakše asimilovati u novu sredinu. Forsira se brzo, 200 na sat, površno, forma nad sadržajem (stas umesto glas); lažni sentiment produbljuje se uz alkohol, pornografija zamenjuje ljubav (jer se može kupiti), promovišu se iskrivljene vrednosti.
Turbo folk je u osnovi uvek isti, i svodi se na beskrajno umnožene kopije već viđenog/odslušanog. Ovaj princip beskrajnog reprodukovanja važi i za druge sredine, bez obzira na "temu", u kojima je, npr, originalni r&b, devalvirao u recitale (mahom) crnih izvođača sa zlatnim kajlama i prevelikim gaćama, smaknutim do pola guzice. I u jednom i u drugom slučaju muzika je nastala kao izraz revolta usled socijalnih pritisaka: prvi su u gradskoj kulturi videli preteće oznake snobizma, u koji nikako nisu mogli da se uklope, drugi su tražili izlaz iz geta. Ali ta vrsta muzike odavno je izgubila buntovnički karakter: turbo-folkeri su nadrasli sitnu minutažu lokalnih tv stanica i ušli u sistem, katkad vešto se krijući iza prefiksa etno; nekad getoizirani danas su glavne zvezde MTV, i zarađuju toliko da mogu da vrte i tamo gde burgija neće... Izvođači postaju popularne ličnosti, više zbog svog razuzdanog života i izgleda nego zbog glasovnih mogućnosti; oni su prisutni u svakom mediju i – bez obzira na iq i obrazovanje – izražavaju svoje stavove u emisijama o kulturi, pa čak i u političkim duelima.
Danas mnogi nekadašnji pravi umetnici menjaju svoj stil pod pritiskom kiča, dajući prednost tržišnoj vrednosti nad umetničkom. Imamo i lažnu avangardu (u pozorištu i primenjenim umetnostima), lažni akademizam (počasne titule nedovoljno obrazovnim i stručnim koji, dalje, pomoću titule vrše uticaj na one koji tek treba da se obrazuju, i produbljuju spiralu iskrivljenih vrednosti); "humorističke" tv serije na nivou imbecilnosti; realno beznačajne poete-guslare koji stihotvore pogrešne mitove zarad primanja u zatvorene klanove književnih udruženja, iz kojih će, ukoliko se dovoljno duboko uvuku, biti lansirani u čitanke ... itd, itd. Ali, to je već šira tema ...