Желим рећи да су Срби при нападу на Дубровник имали посебан пик на палате!
На оној првој табели је убележено 8 објеката који су изгорели и све су ето палате.
Такође ако се према истој табели погледа где су све обележили објекте на којима су наводно страдали кровови од директног поготка гранате или од гелера, а где је био директан погодак у плочник, град би био сравњен са земљом, а знамо да то није био случај.
Наравно Срби су само палате гађали тако да их запале остале објекте нису,

и поред свег решетања нису успели да сруше ниједну целу зграду, стварно срамота за нашу артиљерију!
Moram priznati da sam slabo informisan oko granitranja Dubrovnika, ali uzmimo da nije građevina nije uništena, požari (ili si htio reći da su ti oko dubrovačkih palata podmetnuti?) i urušavanje krovne konstrukcije zaista ne konstituiše ono što si ti napisao,
Što se tiče hrvatske
militarizacije Dubrovnika, smatram je legitimnom. To svakako znači da se Dubrovnik
ne može smatrati klasičnim mjestom pod UNESCO-vom zaštitom - mislim da se svi možemo složiti da je
van svake sumnje da on ne bi bio napadnut u takvoj situaciji. Međutim, u vrijeme kada se iz susjedne Crne Gore dovikivalo o
promjenama granica (i ne samo iz usta Crnogoraca, već i mnogih Srba), sa Milom Đukanovićem koji obećava da će Dubrovnik biti dio Crne Gore - savršeno je jasno da će sa hrvatske strane (koja u to vrijeme konstituiše pobunjeničku secesionističku) biti određene brige da dragulj Jadrana i jedan od najdragocjenijih segmenata kulturnog naslijeđa, nađe se pod, kako ono kažu,
velikosrpskom okupacijom. Mnogi, potpuno udaljeni od ideoloških stanovišta svijeta, prosto nisu vjerovali međunarodnoj zajednici i smatrali su da
može dođi do promjena AVNOJevskih granica - zapravo, i sam vrh Hrvatske (Tuđman) je očekivao a u neku ruku se i
nadao da će se to desiti.
Pretpostavljam da se jedino tako mogu obrazložiti odluke hrvatske strane da odbiju Kadijevećeve uporne pozive za demilitarizaciju Dubrovnika i stavljanje njega pod nadzor Evropske Zajednice. Cijenim da su i mnogi (u prvom redu sami Dubrovčani) strahovali i da bi međunarodni zaštitnici možda u tom smislu na neki način bili izigrani. Ne treba zaporaviti famoznoga samoproglašenog dubrovačkog vođa
Aleksandra Apolonija, i očite namjera barem određenih garnitura iz 'jugoslovenske' strane (mislim da je Narodna stranka recimo pružila svesrdnu podršku) da se ti autonomaši podržavaju u namjeri opšteg narušavanja teritorijalnog integriteta (i pokušaja uspostave suvereniteta) Repuiblike Hrvatske (što bi sa svoje strane išlo na ruku borbi Srba Krajišnika)...neovisno sada od toga je li neko zaista
ozbiljno mislio da se može Dubrovačka republika odvojiti silom i postati tako dio sužene mini-SRJ, ili da će većina stanovništva (osobito poslije pohare Konavala i gradskoga okolišja) biti zainteresovana za isto.