Najrealističniji prikaz psihopate u filmu

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
398.150
Ako u filmu vidite psihopatu koji se histerično smeje sopstvenom uništenju, budite sigurni da je reč o filmskom klišeu, a ne o realističnom prikazu osobe s antisocijalnim poremećajem ličnosti. Ipak, jedno istraživanje pronašlo je izuzetak.

Kako prenosi Slash Film, prema izveštaju objavljenom u časopisu Science News još 2014. godine, jedan filmski ubica istakao se kao najrealističniji prikaz psihopate.

Reč je o Antonu Šiguru iz filma Nema zemlje za starce, u režiji braće Koen, koji je 2007. osvojio Oskara za najbolji film. Šigur, kojeg je odigrao oskarovac Havijer Bardem, plaćeni je ubica koji svoje žrtve eliminiše pomoću pištolja koji se inače koristi za klanje stoke.
Međutim, Šigur nije samo ubica. On je tiho, intenzivno čudovište, potpuno odvojeno od sveta oko sebe. Nikada se ne smeje poput manijaka – naprotiv, njegov osmeh deluje lažno i manipulativno. Anton Šigur jednostavno ne razume ljudske emocije, što ga čini zapanjujuće tačnim prikazom pravog psihopate.

 
Visoko na listi našao se i Hans Bekert, ubica dece kog je tumačio Piter Lori u klasiku M reditelja Fritca Langa iz 1931. godine. Uznemirujuće realističan psihopata je i Henri (Majkl Ruker) iz horora Henri: Portret serijskog ubice iz 1986. godine, koji deluje bez plana, bez empatije i živi u potpunom haosu.

 
Psihijatri su objasnili zašto mnogi poznati filmski zlikovci, ma koliko bili zastrašujući, zapravo nisu tačni prikazi psihopatije. Norman Bejts (Entoni Perkins) iz Hičkokovog Psiha klasičan je primer. Kako je Leistedt primetio, Norman pati od psihoze, koja uključuje halucinacije i zablude, ali to se razlikuje od bezosećajne psihopatije.

Isto važi i za kultnog Hanibala Lektera (Entoni Hopkins) iz filma Kad jaganjci utihnu.
Njegova uznemirujuća smirenost, koliko god bila efektna na filmu, nije stvarna osobina psihopata.

 
MONSTER_02.jpg

Sjajan film
 

Back
Top