Najljepsa domaca zivotinja...K O NJ...

duska.vodolija

Buduća legenda
Poruka
29.335
Gorostasna,snazna ,istoriska, korisna covjeku,domaca zivotinja...
Vjerni pratilac razvoja nase civilizacije,u sirokoj lepezi ,uvijek pored covjeka KONJ...
Vrijedan paznje ljubavi i divljenja...
Evo nam mjesta da ga sacuvamo od zaborava...


611006910f1f.jpg


U životu na slobodi krdo se sastoji od više kobila, među njima je jedna kobila predvodnica, te njhovih mladunaca i jedan pastuh predvodnik.
Kobila predvodnica vodi krdo na pašu i pojilo, a i određuje kad treba krenuti i kuda ići.
To je često neugledna jedinka koja se zadržava malo po strani od krda.
Za razliku od nje, pastuh je impozantna pojava obilježena tragovima mnogih bitki za vodeće mjesto u krdu.
On je zadužen za obranu krda od grabljivica i za davanje svojih gena slijedećim generacijama krda.
Kod bijega, kobila predvodnica vodi krdo, a pastuv trči na začelju krda kako bi tjerao dalje zaostale članove.
Po pravilu, kobile cijeli život ostaju u istom krdu, dok mlade ždrijepce pastuh protjera iz krda kad dosegnu polnu zrelost.
Takvi ždrijepci oforme svoje mladenačke zajednice.
U tim zajednicama oni međusobno odmjeravaju snage i vježbaju, kako bi jednog dana, izazivanjem na borbu jednog pastuva predvodnika i pobjedom nad njim, preuzeli njegovo mjesto u krdu.
Ponekad se neke kobile odvoje iz postojećeg krda i s mladim pastuvom formiraju novo krdo.
BuffaloRunners_large.jpg


Kao stanovnik stepe konj je, za razliku od magaraca, životinja čiji je prvi instinkt da opasnost pokuša izbjeći brzim bjegom.
U držanju konja kao domaće ili radne životinje, prevladavaju kobile i kastrirani konji.
Oni se u većini slučajeva bez problema uklope u manje vise pretvore u novo postojece krdo.
Pastuv se smatra vrlo neuračunljivim, prije svega zbog snažnog nagona za parenjem, a ponekad i zbog agresivnosti postojanj hormonima.
Ako pastuv nanjuši kobilu koja se tjera, pokušat će sve da dođe do nje.
Pri tome se, ako ograda oko pašnjaka ili u štali nije primjerena, pastuv se pri tome često povrijedi.
Zbog toga se uglavnom drže na vlastitim pašnjacima ili u odvojenim štalama.

ThunderShy_large.jpg



Divlji konji oblik od kojeg potiču današnji domaći konji, su *domesticirani prvi put u centralnoj Aziji, vjerojatno oko 3000 godina p.n.e., ma da se provlaci i podatak od 5.000 godina p.n.e.
Postoje različite teorije o tome, kada i gdje je čovjek prvi put koristio konja.
Zadnja istraživanja, koja se temelje na uspoređivanju mitohondrijskog DNK današnjih domaćih konja i fosila izumrlih vrsta, upućuju na odgovor, da se *domesticiranje konja odvijalo na više mjesta, nezavisno jedno od drugih.
Bitna saznanja za takav zaključak je širina genetičkih varijacija, koja je u obje testirane skupine bila jednako velika.
Da se *domesticiranje odvilo samo na jednom mjestu, kod domaćih konja bi se mogla očekivati puno manja širina genetičkih varijacija.
Pored toga, testovima je utvđeno da su neke izumrle vrste bliže srodne današnjim vrstama, nego što su neke vrste domaćih konja međusobno srodne.
Istraživanja mitohondrijskog DNK, provedena 2002. pokazala su, da je *domesticirano najmanje 77 osnovnih tipova kobila u različitim područjima zemlje nezavisno jedno od drugog, što je bitno više nego kod drugih vrsta domaćih životinja.
 
65010457.jpg


Domesticiranje konja donijelo je narodima izvanredne prednosti.
Mogle su se u puno kraćem vremenu prijeći velike udaljenosti, što je olakšalo održavanje velikih carstava.
Pored toga, kao što je to u nekim krajevima i danas običaj, koristilo ih se za hranu, a bili su i dragocjeni pomagači u ratnim pohodima.
Neke nove napadačke i ratne tehnike postale su moguće tek uz korištenje konja. Rani nomadski narodi centralne Azije, iz kojih su kasnije proizašli mnogi narodi ratnika konjanika, "pronašli" su sedlo i drugu jahaču opremu još u trećem vijeku pr.HRISTA. Kasnije grčki istoricar Strabon izvještava o izuzetnom jahačkom umijeću Skita. Ostaci konja dokazani su u srednjoj Evropi od starog kamenog doba, i nastavljaju se i u vremenu nakon ponovnog širenja šuma iza zadnjeg ledenog doba.
No, vrijeme od kad je konj *domesticiran u Evropi je sporno, jer je teško razlikovati kosti divljih od kosti *domesticiranog konja.
 
ecd838dac26e.jpg


Korištenje konja kao radne životinje postalo je moguće tek u srednjem vijeku, s pronalaskom primjerene pluga.
Do tada su u poljoprivredi korišteni samo volovi.
Ranije uobičajena oranj je konjima kod vuče većih tereta presjecala dovod vazduha, pa se moglo koristiti samo za vuču lakih kola.
Razvoj adekvatne oracke opreme omogućio je korištenje konja na primjer za vuču pluga.
Kako konji imaju bitno veći radni potencijal od volova, to je značilo revoluciju u poljoprivredi.
U srednjem vijeku je konj kao jahaća životinja bila dostupna gotovo isključivo plemstvu.
Korištenje jahača u bitkama dovelo je do razvoja sloja vitezova. Iz te prvobitno samo vojno korištene vještine jahanja kasnije se razvila klasična dvorska umjetnost jahanja.
U tom razdoblju se počinje snažnije razvijati konjogojstvo, jer su mnogi vladari željeli ukrasiti svoje dvorove naročito plemenitim konjima.
S druge strane, kako su vitezovi zbog oklopa postajali sve teži, bili su potrebni i sve krupniji, grublje građeni konji.
 
i-66.jpg


Na američkom kontinentu nije bilo *domesticiranih konja. U Americi su, doduše, živjeli divlji konji, no izumrli su prije mogućeg *domesticiranja. Tek Evropljani dovode u Ameriku domaće konje. Neki konji su u sjevernoj Americi odbjegli, i na slobodi formirali krda mustanga. Tako su Indijanci prvi put sreli konje. Taj kontakt radikalno mijenja način života nekih plemena. Prije svega narodi koji su živjeli u preriji mogli su uz pomoć brzine konja uloviti više bizona, a veća pokretljivost im je povećala lovišta. Toplokrvni konji su plemeniti, rasni i temperamentni, dok su hladnokrvni veći i snažniji. Toplokrvni konji se koriste u sportu, dok se hladnokrvni konji koriste za rad.
 
Poslednja izmena:
d32460454244.jpg


U krdu vlada jasno uspostavljen hijerarhijski red. Kod promjene strukture krda, kada se, na primjer, krdu pridruži nova životinja ili ga napusti dotadašnji član, ponovo se uspostavlja hijerarhija. Ovo se najčešća događa govorom tijela, kao što je prijeteće ponašanje, ali ako to nije dovoljno, i ugrizima i ritanjem. Redosljed na hijerarhijskoj ljestvici mogu, osim toga, dovesti u pitanje i odrastajući mladunci koji tokom svog razvoja mijenjaju i mjesto na toj ljestvici. Pri tome se često može vidjeti da mladunci niže rangirane kobile jednako tako dobivaju niže rangiran položaj u krdu, dok mladunci više rangirane kobile također imaju veće izglede na viši položaj. Tipično njušenje pastuha u blizini plodne kobile...
 
MUSTANZI...

Mustanzi su socijalne životinje koje formiraju kompleksne društvene odnose sa svojjim krdom.
Ovi mustanzi egzistiraju u divljini Zelene Rijeke u regiji Wyoming-a u SAD-u.
Evropski uzgajivači su doveli konje sa sobom u Sjevernu Ameriku od kojih su neki pobjegli ili pušteni u divljinu.
Mustanzi, čiji naziv potiče od španske riječi mesteños (zanemareno dijete),su se mogu naći kako i u Meksiku tako i zapadnim dijelovima SAD-a.


konj2%20(27).jpg
 
Divni su
Ali najlepsi je ovaj:
03Haflinger1.jpg

Haflinger


Centar odgoja haflingera se nalazi na austrijskoj planini Etschlander, a centralna ergela stacionirana je u gradu Jenesien. Prvi “praočevi” haflingera bili su, sada već izumrli, alpski teški konji - tako ova rasa ima karakteristike hladnokrvnjaka, iako se kao jedan od osnivača osnivača vodi arapski pastuv El Badavi XXII, kojeg su ukrštali sa malim lepim brdskim kobilama, što je rezultiralo u lepim i mišićavim ždrebadima – tako se rodio haflinger. Rase kao što su Hucul, Konyik, Bosanski poni su svi u srodstvu sa haflingerima. Ova rasa se razvijala u XVIII i IX veku.

Osnovne karakteristike:

Zahvaljujući odgoju u planinskim predelima, Alpima, haflingere karakteriše velika istrajnost i dobro podnose velika opterećenja. Konji su se ispostavili kao jako dobri u planinskim uslovima Himalaja. Mnogo su se bolje pokazali od indijskih rasa konja, jer su se lako privikavali na rad i preko 5000m nadmorske visine. Zbog retkog vazduha, u predelima gde je ova rasa stvorena, haflingeri imaju velika i razvijena pluća i srce.

Mala glava je pravog profila i bistrih očiju. Haflingeri imaju široke nozdrve i male, vrlo pokretljive uši. Glavu drže visoko, na vrlo mišićavom i dobro oformljenom vratu. Vrlo su sigurni u hodu - imaju jake noge dobre konstitucije. Leđa su im široka i jaka, sa strmim ramenima - što ih čini dobrim zaprežnim konjima – što im je i bila prvobitna funkcija (Austrijski seljaci ga zovu mali ” traktor ” zbog snage I izdržljivosti ). Visina haflingera varira od 135cm do 145cm što ga čini univerzalnim jahaćim konjem, pogodnim kako za decu, tako i za odrasle. Ovi maleni tirolski konjići, iako hladnokrvni, imaju veoma duboka osećanja. Jako vole ljude – ali njihova velika dobrota može da zavara. Ako se neko prema njima ne ophodi sa dobrim namerama, taj biva “zapamćen” i teško njemu – poni konji imaju pamćenje ko slonovi! Haflingeri svoju mladost, do četvrte godine, provode na pašnjaku, i tek tada počinje njihova obuka, veoma su dugovečni – mogu ostati zdravi i aktivni i do četrdeset godina!
 
Poslednja izmena:
HAFLINGER...

Haflinger konj bez ikakve sumnje svoje korijene i porijeklo veze na Italijansku regiju Alto Adige . U vrijeme vladavine Austro Ugarske monarhije kada se u toj regiji kao službeni jezik koristio njemački.
Mjesto Hafling blizu Merana je prvi grad koji je svoje ima dao jednoj pasmini konja.
U Medioevu, zoni blizu mjesta Hafling postojao je tip planinskog konja ne bas visokog, ali snažnog i malo težeg tipa, a koji su bili iz čuvene ergele konja kraljestva Borgognoni...


stubica070ty9.jpg
 
PONI

setlandski_poni.jpg


Pripada vrsti malih, patuljastih konja.
Visok je svega 80-140cm.
To je mali, zbijeni tovarni konj, okruglih, oborenih sapi, čvrstih, kratkih nogu, na putici obraslih dugom dlakom.
Vodi porijeklo od divljeg oblika equus gracilis Eward.
Najrašireniji je na severozapadnim ostrvima Evrope i Islandu, kao i u Japanu, na Hokaidu.
Najpoznatiji je šetlandski poni.
U poslednje vrijeme uzgajaju ga neke zemlje u Evropi za dopunske radove u poljoprivredi, a najsličniji mu je naš brdski konj.
U našim zemljama pravi poni je rijedak.
Među djecom ovaj konjić je veoma popularan zbog svoje izuzetno dobre i pitome naravi.
 
Gypsy Vanner Horse
Ciganski vanner konj odgajan da povuče šarene ciganske karavane Engleske. Rasa je pola veka stara, a razvijena je od kombinacije Freisian, Clidesdale, Shire, i doline poni krvi.
Mesto: Velika Britanija.
Boja: šaren (crne i bele) i šaren (braon i bela) Pinto boje su najčešći.
Visina: između 14 i 15.2hh.
Konformacija: moćna, kompaktnom kućištu, sa kratkim vratom i leđima. U grudima je širok, kukovi su teški, i grebeni su okrugli.
Karakter: cenjene za njihov blagi propisima.
Upotreba: Vožnja, skakanje, Dresura.


lenny_small.jpg
 
Poslednja izmena:
Исто као и код људи има и разних коња. Добрих, лоших, намћора...
Мени се десило да сам у коњичком клубу у комшилуку давао сладолед на штапићу једном од тих неваспитаних и док је било сладоледа био је ок, кад је појео угризао ме за прсте. Није уопште пријатно кад притисне оним широким зубима. :lol:
 

Back
Top