Kada sam bila mlađa, uopšte nisam bila otvorena ni za kakve savete.
Sada, što sam starija, sve više volim da čujem tuđa mišljenja, iako su moji stavovi čvršći i jasniji.
Manje sam sujetna i tvrdoglava, saslušam šta drugi ima da mi kaže, i onda od hiljadu drugih mišljenja i usklađeno sa mojim osećanjem i poimanjem stvari i situacija, nađem neku sredinu, nekakvo rešenje...
Uglavnom, mislim da su mi najbolji saveti oni koji su mi dali roditelji, tačnije - oni koje mi daju, gotovo svakodnevno. Nekad me to smara, ali ipak su oni ti koji meni žele najbolje i koji imaju nekakvog iskustva, svakako većeg od mene. Ponekad saslušam ša prijatelji imaju da mi kažu, ali oni su tu kao ja po razmišljanju i životnom znanju, tako da su ti saveti manje-više korisni.
Naročito mi pomažu saveti i smernice koje pronalazim u knjigama, a takođe i ono što mi kaže meni vrlo draga osoba, majka moje drugarice.
Nekoliko puta su mi do sada pomogli saveti jednog druga, ali ne toliko zbog toga što su bili ne znam kako pametni i za mene najadekvatniji, nego više zbog načina na koji mi ih je saopštavao, tako, kao da me budi iz nekog teškog i zagušujućeg sna.
Najbolji savet je, izdvajam, onaj koji se tiče toga da u životu, u svakoj situaciji, treba uvek sačuvati smirenost duha i imati strpljenja.