NA VRHOVIMA PRSTIJU
Znaš, uveče kad legnem....pa se lepo namestim, ušuškam....kad izadje onaj uzdah iz grudi....znaš, onaj što opušta i kaže "mmmm kraj je dana"......pa tako opušten pogled se spusti na siluete borova....obrisi na nebu koje je svake noći druge boje ....nekad prošarano oblačićima, nekad ne....različito a isto... i ti borovi uvek isti kao nacrtani na njemu.....e, onda dodju stihovi i misli. Neverovatno, ali misli same idu jedna za drugom a sve stihovane. Nižu se kao venčić.....jasne i biste.....čiste...čist osećaj....tako jake a opet nežne i meke. Disanje tvoje iza mojih ledja kada si tu, dušu mi blaži ali i snaži....mir donosi u san što me odnosi da na krilima osećaja otputuje mi duša da samu sebe odsluša.
Ti stihovi su duša....
smiraj i spokoj duše....
od osećaja kristalnog satkane
u san lagano utkane
Bože, toliko pesama je otišlo u noć
nikada ne ustajem da ih zapišem
ne mislim
uživam i osećam sebe
samo ih pustim
da odvedu me u san
zato što imaju tu snagu i mir u sebi
da san mi zeleni u oko dovedu
u tihu noć da me povedu.
Znaš.....kad pišem
o porodici, sreći, ljubavi
o smehu i snazi
većina ljudi zaboravlja
da sve to mora imati ravnotežu.
Ko veliku sreću upoznao nije
taj ni tuge velike ne zna
jer one uvek idu u paru
radi ravnoteže
dva tasa
jednako laka
jednako teška
samo životna vrteška
možda još jedna pobeda
ili možda još jedna greška.
Stihovi idu...to reči lete
mnoge mi ptice iz duše polete
to priča samu sebe priča
od toga dana i od drugih dana
umotana u klupko osećanja
ne......to duša ne sanja
i nije bajka nit želja moja
već samo smiraj prepun boja
samo naš život dušo moja.
Zato mi je važno da sa mirom legnem
jer samo tada mogu da posegnem
i spokoj usnule duše da dosegnem
na vrhovima prstiju dušica dok se okreće
i ceo dan u daljini dok brekće
san je na borovim vrhovima
u snenim lutajućim stihovima.


PS Dobro jutro blogeri......lep i smiren dan želim