Pre nego što moj jutarnji alarm počne da „peva“, otvaram oči sa osmehom na usnama i u duši.
Danas je poseban dan.
Veoma se radujem sunčevim zracima koji stižu do mene bojeći ovo jutro posebnom svetlošću.
Prve misli upućujem svom bratu sa željom koja je iznad svih želja... sa ljubavlju koja je izvan svih ljubavi... neka mu je srećan i ovaj rođendan. Poljubiću ga kasnije, kad stignem na posao, ali neka prva moja misao i prva želja budu upućeni njemu...
I dok mi je glava još na jastuku, oči samo poluotvorene, kroz misli mi proleze „slike“ ranijih njegovih rođendana, mojih čestitki, poklončića od dečije ušteđevine ili džeparca na zimovanju, poslastičarnice na Bledu, kasnijih izlazaka u hotelu „Golf“, pa žurki kod kuće ili negde u gradu za koje su po pravilu pripreme bile zanimljivije i luđe od samih proslava... Kada su nam, nakon neke od mnogobrojnih dečijih svađa reki: „Nemojte deco da se svađate. Vi ste jedan drugom najvažniji na svetu!“ nisam shvatila smisao tih reči, ali sam zapamtila. I setim ih se po nekad... kad vidim onaj osmeh na njegovom licu rečitiji od svega naizgovorenog... Setih se tog osmeha uhvaćenog u trenutku kada me zatekne u društvu svojih dečaka ili nakon odrađenog posla koji mu je veoma važan... i u toliko drugih situacija, toliko drugih okolnosti koje nam izrežira život...
Ne znam da li bih mogla potvrditi tezu da mi je „najvažniji na svetu“ jer je jako teško odvojiti sopstveni život od njegovog i ta veza je nešto najprirodnije na svetu.
Na rođendan mog brata rodio se još neko poseban...
Moj mali anđeo... „moje“ dete … neko čije postojanje i moj život čini smislenijim i lepšim.
Moja draga, bliska drugarica je na rođendan mog brata rodila devojčicu koja je sada već divna mlada devojka, preslatka i prepametna, vragolasta i luckasta koliko treba... jedno predivno, preslatko biće za koje imam običaj da kažem da, da smo je zamišljali i „crtali“ po tim zamislima – ne bismo mogli bolje da je smislimo. Njen zagrljaj i njena tolina mi ispunjavaju dušu i čine me srećnom i vrlo ponosnom što je na određeni način i „moja“. Njena majka je, dok je ona bila mala, znala da kaže: „E majku mu, ja kao da sam samo u tebe gledala dok sam bila trudna!“ aludirajući na to koliko je dete slično meni... Istina je da zaista ima mojih osobina ali smem da se usudim da kažem da i ona mene veoma voli i da je taj odnos nešto zaista izuzetno i retko dragoceno. Istina je i da je prijateljstvo sa njenom majkom još lepše i kompletnije...
Draga moja devojčice, imaj svu sreću ovog sveta, onoliko koliko je zaslužuješ...
I … pre nego što se iz polusna prebacim u realnost današnjeg dana, moram da „prijavim“ još jednu jutarnju radost i toplinu... Na usnama osećam toplinu izazvanu magičnim poljupcima nekog ko me zove svojom devojčicom... a deli ime sa mojim bratom
Danas je poseban dan.
Veoma se radujem sunčevim zracima koji stižu do mene bojeći ovo jutro posebnom svetlošću.
Prve misli upućujem svom bratu sa željom koja je iznad svih želja... sa ljubavlju koja je izvan svih ljubavi... neka mu je srećan i ovaj rođendan. Poljubiću ga kasnije, kad stignem na posao, ali neka prva moja misao i prva želja budu upućeni njemu...
I dok mi je glava još na jastuku, oči samo poluotvorene, kroz misli mi proleze „slike“ ranijih njegovih rođendana, mojih čestitki, poklončića od dečije ušteđevine ili džeparca na zimovanju, poslastičarnice na Bledu, kasnijih izlazaka u hotelu „Golf“, pa žurki kod kuće ili negde u gradu za koje su po pravilu pripreme bile zanimljivije i luđe od samih proslava... Kada su nam, nakon neke od mnogobrojnih dečijih svađa reki: „Nemojte deco da se svađate. Vi ste jedan drugom najvažniji na svetu!“ nisam shvatila smisao tih reči, ali sam zapamtila. I setim ih se po nekad... kad vidim onaj osmeh na njegovom licu rečitiji od svega naizgovorenog... Setih se tog osmeha uhvaćenog u trenutku kada me zatekne u društvu svojih dečaka ili nakon odrađenog posla koji mu je veoma važan... i u toliko drugih situacija, toliko drugih okolnosti koje nam izrežira život...
Ne znam da li bih mogla potvrditi tezu da mi je „najvažniji na svetu“ jer je jako teško odvojiti sopstveni život od njegovog i ta veza je nešto najprirodnije na svetu.
Na rođendan mog brata rodio se još neko poseban...
Moj mali anđeo... „moje“ dete … neko čije postojanje i moj život čini smislenijim i lepšim.
Moja draga, bliska drugarica je na rođendan mog brata rodila devojčicu koja je sada već divna mlada devojka, preslatka i prepametna, vragolasta i luckasta koliko treba... jedno predivno, preslatko biće za koje imam običaj da kažem da, da smo je zamišljali i „crtali“ po tim zamislima – ne bismo mogli bolje da je smislimo. Njen zagrljaj i njena tolina mi ispunjavaju dušu i čine me srećnom i vrlo ponosnom što je na određeni način i „moja“. Njena majka je, dok je ona bila mala, znala da kaže: „E majku mu, ja kao da sam samo u tebe gledala dok sam bila trudna!“ aludirajući na to koliko je dete slično meni... Istina je da zaista ima mojih osobina ali smem da se usudim da kažem da i ona mene veoma voli i da je taj odnos nešto zaista izuzetno i retko dragoceno. Istina je i da je prijateljstvo sa njenom majkom još lepše i kompletnije...
Draga moja devojčice, imaj svu sreću ovog sveta, onoliko koliko je zaslužuješ...
I … pre nego što se iz polusna prebacim u realnost današnjeg dana, moram da „prijavim“ još jednu jutarnju radost i toplinu... Na usnama osećam toplinu izazvanu magičnim poljupcima nekog ko me zove svojom devojčicom... a deli ime sa mojim bratom
