- Poruka
- 5.887
Opisala si moju majku.Zašto je greška da istina gasi sumnju(ili nepoverenje)?
Možda taj izraz,, konačna" nije ispravan.
Istina je istina.
Objasniću ti na primeru. Ja sam zamerala (i uvek ću) mojoj majci neke postupke iz perioda kad sam bila dete. Moja osećanja izazvana njenim postupcima (ne usmerenim protiv mene) su istinita i niko ne može da ospori moje pravo da je to tako uticalo na mene i da sam se tako osećala.
A ona gledajući iz svojih cipela tvrdi da ja preuveličavam i da to nije moglo da na mene tako utiče. I nikada nije prihvatila da je istina ono što tvrdim.
Ako pogledaš njen stav, ona je zapravo nesvesna posledica njenih postupaka na moja osećanja, ali odbijanje da prihvati da je moguće da jeste odgovorna makar i nesvesno, najviše boli.
I samo njeno neprihvatanje moje istine nepovratno je poništilo svako poverenje.
Iako je njena ljubav neosporna, njena nesposobnost da kontroliše svoje postupke kroz prizmu uticaja na ostale ljude meni ne uliva poverenje.
O takvoj istini ja govorim. I ta istina je i tada davno i danas potpuno ista. Ja joj i ne zameram, samo sam htela da shvati da svaki postupak vuče sa sobom mnogo više nego što ti se u prvom momentu učini.
Namerno nisam uključila muškarce u priču.![]()
Zapravo, često je odnos sa majkom jednom rečju konfuzan.
Ja nekada mislim da je ona loš čovek, slabić, a najgore mi je kad je gledam i u sebi mislim "Ti, podlo stvorenje...puna si zla a da nisi ni svesna" i slično, dok ima dana kada je gledam onako staru i mislim: "Mamica moja jadna...mukica...koliko dobro stvorenje koje nažalost niko nikad nije razumeo...jedino što mi je u životu žao je što tebe nikada ustvari nisam zaista upoznala".