Mucanje,prihvatljiv nedostatk ili psiholoski poremecaj?

Nikako se ne treba stideti:rumenko:. Mucanje se dešava, pa šta, nikom neće pasti kruna sa glave ako razgvara sa nekim ko ima ovu vrstu govorne mane:cool:. Ne treba se stideti, treba se samo opustiti, jer što čovek više misli o tome i opterećuje se:dash:, više će mucati. Stalno je u nekom grču...ma opušteno...:D

Tacno

Takodje preporucio bih i odlazak kod psiholga, mucanje je cesto povezano sa psiholoskim stanjem osobe tako da psihoterapija moze puno pomoci u prevazilazenju mucanja, uz a nekada i bez, ukljucivanja logopeda.MIslim da postoje brojne tehnike kojima se jaca sigurnost i smanjuje socijalna nesigurnost osobe koja muca.
 
Poslednja izmena:
Voditelji/eljke na tv-u nisu nikakvo merilo ni u ovoj stvari, ni inače. Tako bi se isto moglo reć: sasvim je ok gajit dvesta kila sala jer se ni neke pevaljke toga ne stide a opšte su omiljene; i: sasvim je ok bit ludak jer su i neki glasoviti političari u ovoj zemlji očigledno poremećeni.

Pa im ništa ne fali.


Ali, ko normalan ima takav rezon?


Svaku stvar koju osećaš ko problem treba rešavat, i ako tako osećaš - a ne bi ni bilo pitanja na forumu da nije takav slučaj - onda ne moraš ni pitati. Već ionako znaš odgovor.


Tv - voditeljke, ma dajte. :roll:
 
Ух, имам проблем са замуцкивањем, то је као нека блокада у мозгу. Хоћу да изговорим целу реч, али као да налетим на зид, и ни макац даље. Заиста је понижавајуће, јер се тако залетим да кажем нешто, па понављам исти слог и до десетак пута, а онда морам да ућутим јер не успем да кажем све до краја. Догађа се најчешће кад морам да причам а не желим, или кад причам са људима који ми нису пријатни. Један од разлога може бити што сам полу-Македонац, а македонски језик има другачији ритам од српског, мало је бржи и енергичнији, док је српски спорији и лежернији, па можда отуда колизија у мозгу. Мада сигурно има и психолошких проблема поред тога.
 
Ух, имам проблем са замуцкивањем, то је као нека блокада у мозгу. Хоћу да изговорим целу реч, али као да налетим на зид, и ни макац даље. Заиста је понижавајуће, јер се тако залетим да кажем нешто, па понављам исти слог и до десетак пута, а онда морам да ућутим јер не успем да кажем све до краја. Догађа се најчешће кад морам да причам а не желим, или кад причам са људима који ми нису пријатни. Један од разлога може бити што сам полу-Македонац, а македонски језик има другачији ритам од српског, мало је бржи и енергичнији, док је српски спорији и лежернији, па можда отуда колизија у мозгу. Мада сигурно има и психолошких проблема поред тога.

Slicana je i moja situacija.:roll: Nije 'tipicno' mucanje,vise je kao blokada,kada ne mogu da zapocnem pricu uopste.Ali verujem da na moj slucaj utice manjak samopouzdanja,siptomi su isti kao i kod fobija-grcenje,bol u stomaku,znojenje dlanova i ostalo.Svako strucnije lice ima drugu dijagnozu,tako da sam odustala da trazim pomoc sa strane,verujem da je problem u meni i da cu ga jednom,nadam se,sama resiti.
 
Bilingvalnost u porodici ponekad moze da prouzrukuje mucanje, posebno ako se dete od malih nogu, tj u samom startu savladjivanje govora primorava da paralelno uci oba jezika. Logopedi cesto preporucuju da dete prvo nauci jezik koji govori njegova majka...

Mucanje je problem. Zbog njega se ne treba stideti, al ne treba ga ni zanemariti. Trebate biti uporni.

Mozda ovde http://mucanje.fateback.com/samopomoc.htm nadjete neke korisne informacije.
 
Slicana je i moja situacija.:roll: Nije 'tipicno' mucanje,vise je kao blokada,kada ne mogu da zapocnem pricu uopste.Ali verujem da na moj slucaj utice manjak samopouzdanja,siptomi su isti kao i kod fobija-grcenje,bol u stomaku,znojenje dlanova i ostalo.
Код мене нема "симптома", једноставно деси се без икакве најаве и очекивања, увек ме изненади. Као да се сигнал у мозгу одједном изгуби, и, трас, нема даље. Понекад ми је немогуће ни да започнем нешто да кажем. Можда је један од узрока недостатак воље за говором, јер стварно не волим да причам.

Bilingvalnost u porodici ponekad moze da prouzrukuje mucanje, posebno ako se dete od malih nogu, tj u samom startu savladjivanje govora primorava da paralelno uci oba jezika.
Нисам из билингвалне породице, мој деда је био Македонац, и мислим да сам наследио прилично македонских гена ако тако могу рећи. Имам утисак да бих лакше говорио македонски него српски, али тај језик на жалост не познајем. Могуће да сам наследио и генетску предиспозицију за губитак говора, мој деда је имао мождани удар након којег је изгубио способност разговетног говора.

Свакако да утичу и стрес, нервоза, емотивна и интелектуална неоствареност, и сл.
 
Poslednja izmena:
E,pa da pocnem...Treba li se stideti mucanja?:rumenko: :roll: :think:

Moj savjet je da odes psihologu, a ne logopedu.
Kod takvog problema najvaznije su ti tehnike disanja, jer mucanje je rezultat nepravilnog disanja.
Sto cesce mozes sjedi i iskljuci sve oko sebe, opusti se, i disi duboko, tako jedno 20 minuta.
Vjerovatno si pretrpio neki strah ili traumu, sto je slucaj za psihologa. :ok:

P.S. Zasto bi se stidila? :dontunderstand:
Svako ko ima barem malo mozga nece te zezati radi toga.
 
Moj savjet je da odes psihologu, a ne logopedu.
Kod takvog problema najvaznije su ti tehnike disanja, jer mucanje je rezultat nepravilnog disanja.
Sto cesce mozes sjedi i iskljuci sve oko sebe, opusti se, i disi duboko, tako jedno 20 minuta.
Vjerovatno si pretrpio neki strah ili traumu, sto je slucaj za psihologa. :ok:

P.S. Zasto bi se stidila? :dontunderstand:
Svako ko ima barem malo mozga nece te zezati radi toga.

Hvala Vam na odgovoru,ali sve sam vec probala.Naravno,razgovor sa psiholog mi olaksava situaciju,svakom bi.Samo ragovor i ne pomaze mnogo pri resavanju/uklanjanju mucnja.Jednostavno mi pomaze da se smirim i realnije razmislim sta kako u kojoj situaciji trebm da reagujem,tako je valjda kod svih nas.Mislim da sam za svoje godine dosta napredovala,ne u resvanju problema,posto se to,kao sto sam vec pre,pomenula periodicno smanjuje ili povecava,u zavisnosti od mog razmisljanja,stava o svemu tome.Ipak,na kraju,stvar je u meni/nama,prema tome moramo sve svi truditi da napredujemo i prevazidjemo smetnje. :)

Nazalost,sve je manje ljudi koji se zapravo trude da koriste i ovih 10% mozga koji su nam na raspolaganju. :roll:

Hvala na odgovorujos jednom :hvala: Hadam se da se slazete sa mnom.
 
Svako ko ima barem malo mozga nece te zezati radi toga.

Zivimo u vreme kad se od nas ocekuje da budemo savrseni. Ljudi ce te ismejati i ako ti se oljustio lak na jednom prstu, a ne ako imas nekih drugih problema.
Verujem da osobe koje mucaju stalno dolaze u situaciji da ih sagovornik prekida, dopunjuje njihove recenice, govori umesto njih, uopste izbegava konverzaciju...
Nemilosrdni smo prema svakoj vrsti nesavrsenosti.
Na samoj osobi koja ima problem ostaje da odluci na koji nacin ce se boriti s okolinom. Da li ce to biti kompenzacijom, tako sto ce razviti do savrsenstvo neku drugo svoju sposobnost, pa nadoknaditi svoju govornu manu, ili ce pokusati na sve moguce nacine da se resi tog problema, tj da nauci normalno da prica.

Iz nekog naucnog ugla preporucila bi prvo posetu logopeda, pa onda psihologa ... posecivanje oba strucnjaka istovremeno.

Iz ugla iskustva ljudi koji su imali ovakvih problema rekla bi samo da nije bitno gde ce te otice i kog ce te zamoliti da vam pomogne. Vazno je samo da uspete u toj svojoj nameri. Da li ce to biti logopet, psiholog, psihilatar, primena gelstat psihoterapije, silvi metode, meditacija, egzorcizam... skroz ne bitno. Ne postoji univerzalni lek. Svako ima drugecije iskustva. Vazno je ne odustati.

Na jednom foruma sa istom temom jedna je devojka napisala da i pored toga sto je mucala, zaposlila se u nekom hotelu na recepciji. Zamislite koja je to hrabrost?! I pored toga sto znas da imas strah od pricanja izaberes profesuju gde jedino sto treba je da pricas...
 
Poslednja izmena:
Zivimo u vreme kad se od nas ocekuje da budemo savrseni. Ljudi ce te ismejati i ako ti se oljustio lak na jednom prstu, a ne ako imas nekih drugih problema.
Verujem da osobe koje mucaju stalno dolaze u situaciji da ih sagovornik prekida, dopunjuje njihove recenice, govori umesto njih, uopste izbegava konverzaciju...
Nemilosrdni smo prema svakoj vrsti nesavrsenosti.
Na samoj osobi koja ima problem ostaje da odluci na koji nacin ce se boriti s okolinom. Da li ce to biti kompenzacijom, tako sto ce razviti do savrsenstvo neku drugo svoju sposobnost, pa nadoknaditi svoju govornu manu, ili ce pokusati na sve moguce nacine da se resi tog problema, tj da nauci normalno da prica.

Iz nekog naucnog ugla preporucila bi prvo posetu logopeda, pa onda psihologa ... posecivanje oba strucnjaka istovremeno.

Iz ugla iskustva ljudi koji su imali ovakvih problema rekla bi samo da nije bitno gde ce te otice i kog ce te zamoliti da vam pomogne. Vazno je samo da uspete u toj svojoj nameri. Da li ce to biti logopet, psiholog, psihilatar, primena gelstat psihoterapije, silvi metode, meditacija, egzorcizam... skroz ne bitno. Ne postoji univerzalni lek. Svako ima drugecije iskustva. Vazno je ne odustati.

Na jednom foruma sa istom temom jedna je devojka napisala da i pored toga sto je mucala, zaposlila se u nekom hotelu na recepciji. Zamislite koja je to hrabrost?! I pored toga sto znas da imas strah od pricanja izaberes profesuju gde jedino sto treba je da pricas...

Hvala na odgovoru,cenim Vasu volju.U potpunosti se slazem sa Vama,nadam se da nisam jedina.Svakako slazem se i da ne treba samo diskutovati o tome,vec i preuduzeti nesto,a ne jednostavno odustati.Iako sam vec posetila sve moguce strucnjake za koje sam cula,za koje vredi cuti,ne odustajem.Mada,ipak prihvatam onu Lek za sve je u nama samima. .Hvala jos jednom. :hvala:
 
Poslednja izmena:

Back
Top