Ma sve i zavisi upravo od toga, to su fakti. Mnogi roditelji ne kapiraju koliko odredjuju životni put svojoj deci, i nekad je jako zanimljiv taj nedostatak samosvesti. Zanimljivo je recimo kako roditelji overenih narkosa često optužuju društvo i državu za ono što se desilo njihovoj deci, kao i samu decu, a retko potraže uzrok u sebi samima. Mada su to ekstremni primeri, na nekom običnijem, svakodnevnom nivou, roditelji takodje često nemaju tu samosvest, i ne razumeju da ogroman udeo onoga u šta se pretvore njihova deca odredjuje njihova uloga. Na običnim nivoima je to dosta zanimljivije.
Tako roditelji koji previše kritikuju, i misle da će neprekidnom kritikom i traženjem perfekcije stvoriti nužno uspešnu decu - na kraju dobiju servilne robove bez svog ja, koji će deo život patiti od manjka samopouzdanja i tražiti ljude, kako u poslu tako i u ljubavi, kojima će morati da se dokazuju iznova i iznova, jer osećaju da nikad nisu dovoljno dobri, i koji će zapravo retko ostvariti neke vrhove upravo zbog manjka samopouzdanja i nemogućnosti da se suprostave autoritetu.
Isto tako roditelji koji prezaštitnički tretiraju svoju decu kasnije od njih naprave slabe i krhke osobe, potpuno nesposobne i emocionalno nepripremljene za život koji ih čeka (sem ako nekako ne očvrsnu nezavisno od roditeljskog faktora).
Isto tako, roditelji koji svoju decu od malena uče vaspitanju, pravilnom ponašanju, drugarstvu, tome da su ljudi vredni nekog preteranog poštovanja i da treba pomagati drugima, - i ne videći, prave katastrofalnu grešku. Takva deca obično odrastu u isuviše naivne i opet servilne individue, koje ne vide svet kakav jeste i koje ne shvataju da sami sebi ipak treba da budu na prvom mestu, nego se trude da drugima pomažu, budu na usluzi, sve očekujući zahvalnost i verujući u pozitivan ishod toga. Stalno su na usluzi, neko ih pozove u pola noći oni trče, nikad ne povisuju ton, ne znaju da se izbore za sebe i pored očiglednih nepravdi ili da jednostavno prekinu nekorektan odnos, jer eto - tako su naučeni, to im je usadjeno...
Takodje, i oni koji svoju decu puste da uvek rade šta hoće, ne ograničavaju ih, od njih naprave debile kasnije, koji ne mogu da shvate da se svet ne vrti oko njih, i ne mogu da podnesu nedostatak nečije pažnje. Ovakvi su i vrlo slabe ličnosti, takodje jako povodljivi itd.
Ja sam generalno primetio da jako dobro prodju one osobe kod kojih su prisutna oba roditelja, obrazovana, emocionalno stabilna, koja usadjuju veliko samopouzdanje u svoje dete, ako nešto i pogreši ne kritikuju ga nego ga usmeravaju da samo pronadje način da to ispravi i reši problem, podstiču ga na visoke ciljeve ali ne po cenu uništenja ličnosti i slično. Takodje uče dete samostalnosti od malih nogu, da uvek ima svoje ja, da ne popušta drugima, da realno i pravilno sagledava život, dakle da shvati da se ne vrti sve oko njega i da svet nije poligon za ispunjavanje njegovih želja, ali i da ljudi nisu ne znam kako dobri, da pazi na sebe i ne bude nečiji sluga i otirač i slično. Uz veliku dozu ambicije ovakva deca često imaju i mir, i jako dobro prodju u životu, a ja lično poznajem nekoliko ovakvih primera.
S druge strane, dešava se i da deca koja su morala da se bore u tom nekom ranom periodu, ili im je nešto nedostajalo, često kasnije uspeju u životu, imaju ogromnu motivaciju itd. To je takodje često slučaj, s tim što to nisu mirne, normalne i uravnotežene osobe.