.
.
.
"Traži i naći ćeš!"
"Pitaj i dat' će ti se!"
.
.
.
(Odlomak iz jedne diskusije koju sam vodio...)
.
.
.
Po samom sadržaju slova i poruke koju slova nose u sebi riječ molitva bi značila:
MОЛИТВА = Misao upućena prema gore (prema 'Bogu') od ljudi s lakoćom i čvrstim viđenjem onoga što se želi dobiti-postići (sa vjerom u sebi) ja jesam.
...Ili, kada čitamo s desna na lijevo:
Ja jesam viđenje čvrsto onoga što se želi dobiti-postići (dakle vjera u sebi po sebi) s lakoćom uspostavljena veza ljudi s 'Bogom' (usmjerena na gore, od ljudi ka 'Bogu') kroz misao = MОЛИТВА.
.
Dakle, bilo kako bilo, MОЛИТВА predstavlja misao upućenu Bogu. To je ono što riječ MОЛИТВА znači ali učinak moljenja ne zavisi od riječi MОЛИТВА već od pravilno upućene misli prema 'Bogu'. To ću objasniti preko primjera koji je već postavljen, preko pjesme koju si postavila na youtube. Pjesma je molitva za kišu...nepravilno struktuirana i stoga neće imati željeni učinak. Naime, sam početak pjesme-molitve kaže: "Daj Bože!"...dalje od početka ne želim da idem pošto je sam početak totalno promašaj. Zašto? Molitva je u svojoj suštini odnos prema 'Bogu', tj, tačnije, u svom izvornom značenju, molitva predstavlja naredbu 'Bogu' šta da nam daje kao realnost. 'Bog' je u svakome od nas. Tačnije: 'Bog' Sebe doživljava kroz svakog od nas, kao i kroz sve što jeste. Šta bi to trebalo da znači? To znači da smo, svaki jedan od nas, uistinu božiji izrazi. S tim nam se otkriva i istina o neposrednosti odnosa između svakog jednog od nas i 'Boga'-koji-jesmo. Svaki jedan od nas, dakle, jesmo žive slike koje 'Bog' sam sebi kreira i projektuje u postajuću predstavu. Pošto je 'Bog' (isti duh-JEDAN) u svakom jednom od nas, taj duh Sebi daje slobodu da u svakom jednom izrazu Sebe zadrži i pravo na izbor iskustva po Sebi u tom izrazu, dakle po znanju-o-sebi kao svakom jednom 'Ja'. Sloboda izbora garantuje raznolikost manifestacija. Svaki put, kada se jedan momenat manifestuje u realnost, duh u Sebi-čovjeku se odnosi prema Sebi-'Bogu'. Na taj način 'Bog' doživljava svaki momenat u svim sopstvenim kreacijama simultano, odjednom. 'BOG' kao Svijest-o-sebi- postojanju i 'Bog' kao Svjesnost-o-postajućem-Sebi su jedan. Stoga, kada se 'Bog' (duh) iz Sebe-čovjeka moli, on moli Sebe-duha-'Boga', što će reći moli se samom Sebi. A kada se molimo sami Sebi, onda bi trebalo da nam postane jasno i kako i zašto dobijamo ono što dobijamo kao odgovor na našu molitvu.
.
.
ŠTA JE TO ŠTO DOBIJAMO MOLITVOM?
To je uvijek ono što već imamo spremljeno u Sebi, u svom pod-svjesnom razumu. Stoga, kada molitvu sročimo ovako: "Daj Bože!"...mi se molimo 'Bogu-Sebi' da nam da ono što po našem shvatanju nemamo u sebi, sada i ovdje. Ovo 'NEMAMO' će odrediti i ono što ćemo uistinu da dobijemo. Ovo 'nemamo' je ono što istinski u Sebi imamo. Kada kažete "Daj Bože!" vi Sebe-Boga-koji-jeste obavještavate da u sebi 'nemate' nešto, te pošto to nemate od 'Boga' koji je milostiv očekujete da će vam udijeliti to što vam nedostaje. I nesumnjivo, 'Bog'-milostivi uvijek udijeljuje. Udijelit' će i vama to što od njega tražite, udijelit' će vam osjećanje nedostatka toga nečega. Udijelit' će vam produžetak doživljaja da vam nešto nedostaje. To je zato što 'Bog' od vas-'Bogo-ljudi' prima naredbe a ne vi od 'Boga'. Kao što ranije rekoh, mi smo 'Božiji' izrazi, svaki jedan od nas, te stoga, 'Bog' i čini sve da njegovi izrazi (biblijska djeca) dobiju ono što traže, jer 'Bog' zna da se jedino kroz 'djecu' i On-sam, koji je konačan, može manifestovati i doživjeti beskonačnim.
.
.
.
"Daj Bože!" stoga, jeste pogrešno upućena Molitva. Želja onoga koji se molio za kišu (u ovoj pjesmi) neće biti ispunjena. Neće biti ispunjena jer osnova Molitve kaže 'Bogu': "Ovdje kiše nema!"
Istinska MОЛИТВА za kišu bi trebala da bude sročena ovako: "HVALA TI BOŽE ZA KIŠU KOJU SI NAM DAO I KOJU NAM DAJEŠ!"
.
.
Dakle, naredba koju šaljemo 'Bogu' kroz ovakvo sročenu Molitvu ukazuje na Vjeru u ono što već imamo u sebi, sada i ovdje. To je ono što 'Bog' istinski daje. U svom skraćenom izrazu, umjesto korištenja naredbe "Daj Bože!" treba da se koristi potvrdni izraz naredbe: "DAO BOG!"
"Daj Bože!" naredba ukazuje na ono što nemamo u sebi dok ovaj drugi izraz-naredba "DAO BOG!" ukazuje na ono što kroz čvrstu vjeru u sebi vidimo kao svršen čin, kao nešto već postojeće. 'Bog' daje ono što istinski već postoji u nama, kroz vjeru. To takođe ukazuje na činjenicu da je veoma važno kako shvatamo čin Molitve jer onako kako ga mi shvatimo tako je kako je i 'Bog' prihvata i shvata. Ja ne nagoviještavam da samim tim što kažemo 'DAO BOG!' netreba više da činimo išta, jer se radi o svršenom činu, već upravo nagovještavam da treba da 'molimo' onako kako 'Bog' shvata naše želje-molitve, kao svršen čin, jer inače naše molitve će ostati bez željenog odgovora. 'Bog' je u sada, te stoga, i ono što vidi kao Molitvu jeste u sada, ono što mu kroz molitvu dolazi jeste u sada, te i ono što daje kao odgovor na Molitvu jeste u istom sada.
Ako kažeš: "Daj Bože!", znak je da sada očekuješ da se ono što od 'Boga' tražiš manifestuje u budućnosti a to isto tako znači da to što tražiš nemaš u sada. To, čega nema u sada, 'Bog' shvata kao jasnu poruku da tako jeste i tako treba da bude te ti daje više od takvog sadržaja, sada. U drugim riječima, ono što u tebi postoji u sada dok se odnosiš prema 'Bogu', to će 'Bog' i da ti da. 'Bog' ne čita tvoje misli koje si sročio-la u 'Molitvu', već čita tvoje osjećanje koje vibrira dok moliš. Zašto je to važno? Osjećanje je mehanizam kroz koji 'Bog' istinski doživljava pravo stanje projekcije, tj, pravo stanje manifestovane situacije. Osjećanje je izvještaj o izvršenoj akciji. Taj izvještaj je direktno upućen duhu (biću-koje-jesmo, dakle Sebi-'Bogu'). Kroz izvještaje i u odnosu na izvještaje o izvršenoj akciji duh upravlja realnošću. Stoga, ako se moliš 'Bogu' govoreći mu kroz Molitvu : "Daj Bože!"...nesumnjivo je da osjećanje koje vibriraš pri tom činu-akciji kaže 'Bogu' da očekuješ od 'Boga' da ti 'On' u tvoju realnost ubrizga nešto čega sam u sebi nemaš. To je nemoguće.
'Bog' je postOjanje u sada a 'čovjek' je postAjanje u vremenu. Ako 'čovjek' želi da razgovara sa 'Bogom' i on mora da bude u sada. Realnost je samo ono što se dešava sada. Budućnost ne postoji, postoje ne-manifestovane mogućnosti u sada. Ne-manifestovane mogućnosti su u pod-svjesnom razumu čovjeka. Samo onda kada svojim svjesnim razumom čovjek izabere jednu od njih ona postaje jedno aktivno sada, realnost. Kroz to sada 'Bog' doživljava sebe-čovjekom.
.
.
"Traži i naći ćeš!"
"Pitaj i dat' će ti se!"
.
.
.
(Odlomak iz jedne diskusije koju sam vodio...)
.
.
.
Po samom sadržaju slova i poruke koju slova nose u sebi riječ molitva bi značila:
MОЛИТВА = Misao upućena prema gore (prema 'Bogu') od ljudi s lakoćom i čvrstim viđenjem onoga što se želi dobiti-postići (sa vjerom u sebi) ja jesam.
...Ili, kada čitamo s desna na lijevo:
Ja jesam viđenje čvrsto onoga što se želi dobiti-postići (dakle vjera u sebi po sebi) s lakoćom uspostavljena veza ljudi s 'Bogom' (usmjerena na gore, od ljudi ka 'Bogu') kroz misao = MОЛИТВА.
.
Dakle, bilo kako bilo, MОЛИТВА predstavlja misao upućenu Bogu. To je ono što riječ MОЛИТВА znači ali učinak moljenja ne zavisi od riječi MОЛИТВА već od pravilno upućene misli prema 'Bogu'. To ću objasniti preko primjera koji je već postavljen, preko pjesme koju si postavila na youtube. Pjesma je molitva za kišu...nepravilno struktuirana i stoga neće imati željeni učinak. Naime, sam početak pjesme-molitve kaže: "Daj Bože!"...dalje od početka ne želim da idem pošto je sam početak totalno promašaj. Zašto? Molitva je u svojoj suštini odnos prema 'Bogu', tj, tačnije, u svom izvornom značenju, molitva predstavlja naredbu 'Bogu' šta da nam daje kao realnost. 'Bog' je u svakome od nas. Tačnije: 'Bog' Sebe doživljava kroz svakog od nas, kao i kroz sve što jeste. Šta bi to trebalo da znači? To znači da smo, svaki jedan od nas, uistinu božiji izrazi. S tim nam se otkriva i istina o neposrednosti odnosa između svakog jednog od nas i 'Boga'-koji-jesmo. Svaki jedan od nas, dakle, jesmo žive slike koje 'Bog' sam sebi kreira i projektuje u postajuću predstavu. Pošto je 'Bog' (isti duh-JEDAN) u svakom jednom od nas, taj duh Sebi daje slobodu da u svakom jednom izrazu Sebe zadrži i pravo na izbor iskustva po Sebi u tom izrazu, dakle po znanju-o-sebi kao svakom jednom 'Ja'. Sloboda izbora garantuje raznolikost manifestacija. Svaki put, kada se jedan momenat manifestuje u realnost, duh u Sebi-čovjeku se odnosi prema Sebi-'Bogu'. Na taj način 'Bog' doživljava svaki momenat u svim sopstvenim kreacijama simultano, odjednom. 'BOG' kao Svijest-o-sebi- postojanju i 'Bog' kao Svjesnost-o-postajućem-Sebi su jedan. Stoga, kada se 'Bog' (duh) iz Sebe-čovjeka moli, on moli Sebe-duha-'Boga', što će reći moli se samom Sebi. A kada se molimo sami Sebi, onda bi trebalo da nam postane jasno i kako i zašto dobijamo ono što dobijamo kao odgovor na našu molitvu.
.
.
ŠTA JE TO ŠTO DOBIJAMO MOLITVOM?
To je uvijek ono što već imamo spremljeno u Sebi, u svom pod-svjesnom razumu. Stoga, kada molitvu sročimo ovako: "Daj Bože!"...mi se molimo 'Bogu-Sebi' da nam da ono što po našem shvatanju nemamo u sebi, sada i ovdje. Ovo 'NEMAMO' će odrediti i ono što ćemo uistinu da dobijemo. Ovo 'nemamo' je ono što istinski u Sebi imamo. Kada kažete "Daj Bože!" vi Sebe-Boga-koji-jeste obavještavate da u sebi 'nemate' nešto, te pošto to nemate od 'Boga' koji je milostiv očekujete da će vam udijeliti to što vam nedostaje. I nesumnjivo, 'Bog'-milostivi uvijek udijeljuje. Udijelit' će i vama to što od njega tražite, udijelit' će vam osjećanje nedostatka toga nečega. Udijelit' će vam produžetak doživljaja da vam nešto nedostaje. To je zato što 'Bog' od vas-'Bogo-ljudi' prima naredbe a ne vi od 'Boga'. Kao što ranije rekoh, mi smo 'Božiji' izrazi, svaki jedan od nas, te stoga, 'Bog' i čini sve da njegovi izrazi (biblijska djeca) dobiju ono što traže, jer 'Bog' zna da se jedino kroz 'djecu' i On-sam, koji je konačan, može manifestovati i doživjeti beskonačnim.
.
.
.
"Daj Bože!" stoga, jeste pogrešno upućena Molitva. Želja onoga koji se molio za kišu (u ovoj pjesmi) neće biti ispunjena. Neće biti ispunjena jer osnova Molitve kaže 'Bogu': "Ovdje kiše nema!"
Istinska MОЛИТВА za kišu bi trebala da bude sročena ovako: "HVALA TI BOŽE ZA KIŠU KOJU SI NAM DAO I KOJU NAM DAJEŠ!"
.
.
Dakle, naredba koju šaljemo 'Bogu' kroz ovakvo sročenu Molitvu ukazuje na Vjeru u ono što već imamo u sebi, sada i ovdje. To je ono što 'Bog' istinski daje. U svom skraćenom izrazu, umjesto korištenja naredbe "Daj Bože!" treba da se koristi potvrdni izraz naredbe: "DAO BOG!"
"Daj Bože!" naredba ukazuje na ono što nemamo u sebi dok ovaj drugi izraz-naredba "DAO BOG!" ukazuje na ono što kroz čvrstu vjeru u sebi vidimo kao svršen čin, kao nešto već postojeće. 'Bog' daje ono što istinski već postoji u nama, kroz vjeru. To takođe ukazuje na činjenicu da je veoma važno kako shvatamo čin Molitve jer onako kako ga mi shvatimo tako je kako je i 'Bog' prihvata i shvata. Ja ne nagoviještavam da samim tim što kažemo 'DAO BOG!' netreba više da činimo išta, jer se radi o svršenom činu, već upravo nagovještavam da treba da 'molimo' onako kako 'Bog' shvata naše želje-molitve, kao svršen čin, jer inače naše molitve će ostati bez željenog odgovora. 'Bog' je u sada, te stoga, i ono što vidi kao Molitvu jeste u sada, ono što mu kroz molitvu dolazi jeste u sada, te i ono što daje kao odgovor na Molitvu jeste u istom sada.
Ako kažeš: "Daj Bože!", znak je da sada očekuješ da se ono što od 'Boga' tražiš manifestuje u budućnosti a to isto tako znači da to što tražiš nemaš u sada. To, čega nema u sada, 'Bog' shvata kao jasnu poruku da tako jeste i tako treba da bude te ti daje više od takvog sadržaja, sada. U drugim riječima, ono što u tebi postoji u sada dok se odnosiš prema 'Bogu', to će 'Bog' i da ti da. 'Bog' ne čita tvoje misli koje si sročio-la u 'Molitvu', već čita tvoje osjećanje koje vibrira dok moliš. Zašto je to važno? Osjećanje je mehanizam kroz koji 'Bog' istinski doživljava pravo stanje projekcije, tj, pravo stanje manifestovane situacije. Osjećanje je izvještaj o izvršenoj akciji. Taj izvještaj je direktno upućen duhu (biću-koje-jesmo, dakle Sebi-'Bogu'). Kroz izvještaje i u odnosu na izvještaje o izvršenoj akciji duh upravlja realnošću. Stoga, ako se moliš 'Bogu' govoreći mu kroz Molitvu : "Daj Bože!"...nesumnjivo je da osjećanje koje vibriraš pri tom činu-akciji kaže 'Bogu' da očekuješ od 'Boga' da ti 'On' u tvoju realnost ubrizga nešto čega sam u sebi nemaš. To je nemoguće.
'Bog' je postOjanje u sada a 'čovjek' je postAjanje u vremenu. Ako 'čovjek' želi da razgovara sa 'Bogom' i on mora da bude u sada. Realnost je samo ono što se dešava sada. Budućnost ne postoji, postoje ne-manifestovane mogućnosti u sada. Ne-manifestovane mogućnosti su u pod-svjesnom razumu čovjeka. Samo onda kada svojim svjesnim razumom čovjek izabere jednu od njih ona postaje jedno aktivno sada, realnost. Kroz to sada 'Bog' doživljava sebe-čovjekom.
