
Kad tamna noć zatreperi
Svoje ljudsko obličje napustim,
Oko vrata amajliju stavim
I kose ruse raspustim ...
I na vrhovima prstiju
Iskradem se što dalje od ljudi,
Napustim ovozemaljsku sferu
I ovaj život tužan, hudi ...
Po čitavu noć s vilama plešem,
Nad potokom bistrim bacam čini ...
Uživam u dodiru vetra,
U mističnoj, dragoj mesečini.
A onda, kad zarudi zora,
Ponovo postajem ljudsko biće.
Poslednji trag vilinskog praha
Mi odnosi zora koja sviće.
I preko dana ista sam sasvim
Kao i svi drugi ljudi ...
Sve dok magija noći u meni
Vilenjaka ne probudi ...