Zbog ove teme iskopah nekoliko youtube klipova emisije "Moje novo ja".

Utisak:
osim najmasovnije i očigledne pojave na prvi pogled - krezubosti, žene koje su ušle u mašinu za sitne i krupnije prepravke pate i od emocionalne zapuštenosti. One su bile nezadovoljne sobom ali, ono što je još bitnije - i okolina, ne manje fizički zapuštena, doživljavala ih je kao neprivlačne. Potpuno me je fascinirao grand finale, u kojoj se jedna od "prerađenih" žena sreće sa zanemelim mužem (dakako, bezubim). On je šokiran, zblanut, a možda i iznenadno svestan sopstvene (krezave i zapuštene) pojave. Kud će on sad sa ženom kojoj više ne može da parira (po krezubosti)? Hoće li je zbog njenog novog izgleda voleti više ... ili manje nego pre? Ako je okolina bila naviknuta na nečiju, uslovno rečeno, ružnoću, koliko će se promeniti "odnos snaga" u korist ružnih, ružnijih i ružnih u p.m? Da li suze žena koje su prošle kroz transformaciju znače da su one konačno zadovoljne svojim izgledom i trenutkom slave, ili je reč o nećem većem - spoznaji da niko nije ružan dok se ne dokaže ... odnosno da niko nije lep dok sebe ne doživi kao lepog?
Ono što mi je posebno interesantno, to je happyend: novi zubi, nova frizura, nove grudi .. i kič-stajling a la Ceca Nacionale, pa se pitam: hoće li, posle te jedne glamurozne večeri ove novopečene Pepeljuge i dalje šetati po kući, ulici, šorovima ili kasabama u pornićarskim cipelama, sa dubokim dekolteima i Svarovski minđušama? Hoće li umeti same da se našminkaju, naprave frizuru, počupaju obrve, hoće li redovno prati zube i depilirati noge? Hoće li uticati na svoje muževe da idu kod zubara i skidaju pivske stomake?