Proslo je jako puno godina,decenija...ali tog spremanja za izlazak to vece,setnja,klupa...ispod ugasene(crkle) svetiljke...drzanja za prst,pa oznojene dlanove...i onda cmoook,majko mila,nista do tada sladje probao nisam....i trajalo 4-5 meseci.
Jedne veceri,dolazimo na zborno mesto,ona sa kolegicom,ja sa dva, tri derana...tajac...nismo prisli jedno drugom...bez reci,dosao kraj.
Posle smo se vidjali,na oprostajnim(vojska),na dve,tri svadbe kao gosti...uvek se pozdravljali,pricali ali nikad sami...Nikad nisam cuo neku ruznu rec da je rekla za mene,a ni ja nikad o njoj nisam nista ruzno imao za reci.
I onu godinu,pre koron,nazove me prijatelj,kaze ONA i njezin sin poginuli u saobracajnoj nesreci.Tuga...razmisljanje o zivotu...tuga.
