Postavila sam pitanje o vraćanju duga zato što znam da banke ne prepisuju dugove "uterivačima" ukoliko je isti (dug, hoću reći) plaćen njima.
Uredno, po ugovoru.
Pripis duga uterivačkoj firmi sledi nakon što je banka iscrpla sve druge pokušaje izmirenja svojih potraživanja, i podrazumeva štetu. Za banku, mislim; obzirom da ona dug prodaje, i zato joj se, pojednostavljeno rečeno, vraća tek deo, dok određen procenat odlazi uterivačima.
Zato opet pitam da li je dug uopšte ikada vraćen intesi. Jer, to što si dobio njihovo pismo da je otpisan, ne znači i da ga je tvoja keva izmirila, štavište, uopšte to ne znači. Da je majka na vreme i uredno vratila pare koje je pozajmila, stvarno ne shvatam po kojoj bi osnovi intesa ili bilo koja druga banka, uostalom; mogla prodati potraživanje uterivačima.
Za razliku od uvreženog mišljenja koje vlada na ovim stranama, banke baš i nisu zakon za sebe i mada su u stanju svašta; nisu sklone vijati ljude za pare koje im oni realno ne duguju.
Naravno, realno je diskutabilan pojam, i ljudi vole da zovu tako samo ono što oni doživljavaju kao logično i pošteno. U smislu posta iznad, ovog o autokreditu; stvarno ne razumem to prozivanje s ciglama i glavama. Tebi se pozivanje na neuredno plaćenu prvu ratu čini ko neverovatan moralni zločin, kako mi izgleda - izvini ako grešim - ali u smislu logike, ti si, skupa sa svim svojim mnogobrojnim žirantima ipak potpisao ugovor kojim se obavezuješ na određenu dinamiku vraćanja rata para koje si pozajmio.
Šta je u tome toliki moralno zločin? Činjenica da postoje toliko nehumani, zli, odvratni ljudi koji se usuđuju da zahtevaju da im se pare vrata onako kako je dogovoreno? U ovoj nesretnoj zemlji? Od dužnika koji su siromašni, nedovoljno plaćeni, ubogi? Sram ih bilo, kako se samo usuđuju. Ali ono što je mene uvek naročito zabavljalo kad zabasam na slične rasprave, jeste što se nikad niko (ili bar ja nisam čula) ne zapita šta bi bilo da je pare uzajmio od kuma Pere. Da li bi vraćanje tih i takvih para na vreme - prema dogovoru - smatrao moralnim zločinom? Da li bi se mislilo kako je kum Pera odvratno čeljade jer očekuje da mu se uzajmljene pare vrate? Prema dogovoru?
Ovo je imbecilno pitanje, i molim da se ne trudi niko ko dobije ideju da mi na njega odgovori; zato što - naravno! - znam da je uzajmljivanje para od rodbine, komšije i (naročito) kumova u ovoj zemlji nešto drugo, i drugačije se shvata. To je pitanje časti i poštenja, uglavnom. Većina ljudi na ovim prostorima pojela bi se od sramote kad bi im kum Pera bio prisiljen uterivat dug. Ali, j.ebeš banku. To je zelenaška firma. Oni žive od kamata, suza i znoja poštene radničke klase. G.ovnari koji se hrane tuđom mukom.
Ajdete????
Uvek sam obožavala uslovna poštenja; i merila koja su u jednom slučaju prihvatljiva a u drugima ne. Kum Pera vam možda neće razrezati kamatu, ali ni banke vam nisu kumovi. Banke su firme koje se bave pozajmicom para. One nude svoje pare pod uslovima koje same propisuju, a imaju pravo da ih same propisuju zato što se radi o parama koje su njihove. Ti su uslovi možda strašni, i nehumani, i nemoralni, i, jednom rečju, odvratni - ali, znate kako? Niko nikog ne tuče po ušima da ih prihvati.
Još nisam videla bankarske službenike koje po ulici hvataju nevine lasom ili uspavljujućim mecima, niti ih lupaju motkom po glavi. U najvećem broju slučajeva čovek dolazi sam, lično traži pare i svojeručno potpisuje ugovor takav kakav jeste.
I u velikom se broju slučajeva desi da već prilikom dospeća prve rate najednom zaključi kako su to strašni jedni zelenaši koji traže pare, i stalno pare, i, sram ih bilo!... Samo pare. I još se usuđuju da imaju nekake kamate, pa još zatezne, a ako sam ja tako nešto potpiso u ugovoru, to je zato što ga nisam čito na vreme, mamu im njiovu zelenašku, šta oni oće od mene i uostalom zašto bi ja uopšte vraćo njima bilo šta kad se zna da je to jedna zelenaško-imperijalističko-globalistička bagra koja živi od radničke poštene krvi; nanu im njiovu i ciglu im u glavu, tačka.
Da se razumemo, ja uopšte ne volim kredite. Verujem da su krediti - naročito kreditne kartice - vrzino kolo iz kojeg praktično nema izlaska. To što razumem dinamiku otplaćivanja navedenih kreditnih kartica, naprimer, ni najmanje se ne kosi sa svešću da su skoro pa neizmirive. Ono po čemu se - izgleda - razlikujem od mnogih, jeste (između ostalog) priznanje da sam ih sama, od svoje volje uzela, i prihvatila sve uslove koje sam potpisala i na njih se obavezala. Pa i rokove u kojima ću otplaćivati rate; i zatezne kamate koje mi sleduju ukoliko ne izmirujem rate na vreme; i pretpostavku da će moj dug - ako ga zanemarim - biti prodan uterivačima koji će me zvat svakih sat vremena, uznemiravat i pretit mi - dokle god dug na koji sam se obavezala ne izmirim.
I, takođe, zato što verujem da nema nikake veze dal si pare uzajmio od rođenog kuma Pere ili od banke - u oba slučajeva red je da vratiš onako kao si obećao ili potpisao da hoćeš.
To je ogromna razlika i kum Pera nije zelenaš i neće ti (možda) pripisat kamate, a i sačekaće koji dan ako ti je baš gusto. Ali neviđena si pi.zda ako mu njegove pare ne vratiš, nisi li?
Za post gore: stvarno si sretan što ti je dug pojela inflacija, i u smislu inflacije nisam sigurna koliko je pošteno naglašavat da se radilo o vrednosti 28 (dvadeset i osam) automobila. To je zvučalo ko da si najposle bio prisiljen vratit, šta znam, po miliona evra - a nisi, zar ne, obzirom da već u sledećoj rečenici zvučiš ko da si - shodno inflaciji- kompletan dug otplatio nako iz džepa, ko siću. Znam i za urnebesnije slučajeve, gde su ljudi kupovali stanove i kućerine onim što im se trenutno našlo po džepovima. Naglašavam tu sitnicu zato što pravi utisak kao da se radilo o bog zna koliko velikoj žrtvi; mada oboje znamo da nije i da je tek potpirivanje opšte vatre na diskusiji. Što, ono, znaš, nije baš moralno, naročito uzveši u obzir ciglu u glavu. Danas niko ne bi tako olako govorio o vraćanju duga u vrednosti od dvajstosam auta, i retko bi kom to uopšte bilo moguće; a, pošteno govoreći, slabo da koji dug, pa makar i posle pet godina i sve i kad je u pitanju banka, izraste do tolike sume. Poznati su mi ljudi koji kasne s ratama za stambene kredite već godinama, pa se njihovim dugom ne bi platio ni polovni fića, možda, kamoli nešto više.
S druge strane, poznati su mi i fini, kulturni, pošteni i visoko moralni i časni ljudi koji, mada obični radnici - neki i nekvalifikovani - i u nemalom broju slučajeva čak i bez posla ostali; vraćaju, ili se trude da vrate pare koje su uzajmili i ne prave od toga nikakvu papa-masoni-pingvini zaveru. Već su svesni šta su potpisali, i da ih niko nije tuko po ušima da potpišu, i da se uzajmljene pare - kao najvažnije - trebaju vratit. Pa makar i zelenašima.
Zašto je običnom čoveku u ovoj dolini suza nužno da podiže kredite čak i za život svagdanji, to je neka druga priča i nisam o njoj govorila, a pominjem je samo zato što sam čula i takve izgovore kao što su: pa nisam ja uzo kredit iz hira, već što sam moro. Savršeno razumem takve izjave, i saosećam sa njima; ali još uvek tvrdim da se obaveze - pod bilo kojim da su uslovima preuzete, po ma koliko nehumanoj ceni i dinamici otplate - moraju vraćati.
Iz moje perspektive, negiranje i odbijanje toga jeste, u stvari, moralna manjkavost i obraz debljine đona.