Mitološka bića u umetnosti

Poli46

Stara legenda
VIP
Poruka
91.820
Mitološka bića pojavljuju se od davnina u slikama u vajarstvu,arhitekturi i književnosti.
Ljudi su oduvek težili da prikažu ono neshvatljivo,ono što zamislio um..pokušavajući
da to uobliči,da mu podari oblik shvatljiv oku.Tako imamo mnoštvo raznih likova iz
različitih mitologija.Pa da vidimo malo kako je to i koja im je obličja dodelila ljudska ruka.
Kentauri su bili mitski narod polu ljudi polu konja koji je živio u Tesaliji.
Kentaur.jpg

Satiri su bili šumski bogovi, pratioci Bahovi, bića sa kozjim nogama, malim rogovima,
konjskim ili kozjim repom i čupavom kosom.

Pan 1.jpg
 
Meduza je bila lijepa žena koju je Atina pretvorila u gorgona, zato što ju je uhvatila kako ljubi Posejdona u njenom hramu. Ko god bi je pogledao pretvorio bi se u kamen. Meduzu je uspio ubiti Persej koristeći se uglačanim štitom koji mu je dala Atina, kao ogledalom, dok joj je odsjecao glavu.
Kasnije je Meduzinu glavu Atina prčvrstila na svoj oklop. Meduzinu glavu nosio je na svom neprobojnom štitu i najviši bog Zevs. Ugledajući se na njega, slikom Meduzine glave ukrašavali su svoje štitove i oklope mnogi mitski i istorijski junaci stare Grčke i Rima.

Meduza.jpg

v36041301.jpg

Teodor Žeriko- Splav Meduze
"Splav Meduze" jedna je od najpoznatijih slika francuskog slikara romantizma Teodora Žerikoa.
Slika je nastala 1818-1819, kada je umetnik imao 27 godina i vrlo brzo je postala ikona francuskog romantizma.
Na slici je predstavljena grupa ljudi na splavu za spasavanje posle potopa francuskog ratnog broda "Meduze" koji je udario u obalu zapadne Afrike 15. jula 1816. Najmanje 147 ljudi se našlo na
brzopleto konstruisanom splavu, ali su svi umrli osim petnaestoro koji su morali da se suoče sa
glađu, dehidratacijom, kanibalizmom i ludilom koje ih je obuzimalo.
 
Sirene

Sirene su sveznajuća demonska bića, koja pesmom zaustavljaju vetrove, umiruju more i opčinjavaju moreplovce.


Kad se Odisej vratio iz podzemlja na ostrvo Eju, Kirka mu je predočila sve opasnosti koje ga čekaju na putu u zavičaj. Ona mu je rekla da će proći kraj jednog ostrva na čijim cvetnim livadama sede dve sirene, okružene kostima nesrećnika koji su zaustavili lađe da bi uživali u njihovoj pesmi. Da bi srećno prošao pokraj Ostrva sirena, a da bi ipak čuo njihovu zanosnu pesmu, Odisej je drugovima naredio da ga čvrsto vežu za katarku, a njima je voskom začepio uši. Kada se lađa približila ostrvu, more se umirilo i Odisej je čuo kako ga sirene dozivaju zvonkom pesmom. Junak je poželeo da im krene u susret, ali su ga drugovi čvršće vezali i brže zaveslali.


Kasnije se pripovedalo da su Odisejevu lađu pokušale da zaustave tri sirene – Pisinoja, Aglaopa i Teleksija (ili Partenopa, Ligeja i Leukosija), kćerke rečnog boga Aheloja i Muze Melpomene ili Terpsihore. Jedna je svirala na liri, druga na fruli, a treća je pevala. Tim demonskim bićima je prorečeno da će umreti čim jedna lađa prođe mimo njih bez zastajanja. Kad je Odisej sa drugovima prošao pored sirena, one su od očajanja umrle ili su se strmoglavile u more i preobrazile se u stene. Neki kažu da su Argonauti prošli pre Odiseja kraj Ostrva sirena i da, zahvaljujući zanosnoj Orfejevoj svirci, nisu postali njihov plen.


sirene-slika.jpg
 
Sirene - Iako je najrasprostranjenije shvatanje da su sirene mitska bića, stanovnice morskih dubina,
do struka vilinski lijepe djevojke koje umesto nogu imaju riblji rep, izvorno, prema grčkoj mitologiji,
one su čudovišta sa ženskom glavom i ptičjim telom - to verovatno niste znali. Sirene su bile kćeri rečnog boga Aheloja, a isticale su se divnim glasovima po kojima su dobile i imena: Aglajofona - Jasnoglasna, Telksepeja - Očaravajuća, Pesinoja - Umiljata i Molpa - Raspevana. Toliko su se
ponosile svojim glasovnim mogućnostima, da su se usudile da izazovu na takmičenje i same zaštitnice umetnosti - Muze. Naravno, izgubile su, a njihova sujeta kažnjena je tako što su napola pretvorene u ptice.
Prema drugoj, kasnijoj verziji, ove po rođenju lepe djevojke postale su krilate nakaze, ali su
zadržale lepo lice i divne glasove, jer su uvredile boginju ljubavi i ljepote Afroditu. Naime, ona
ih je pretvorila u krilata čudovišta pošto se nisu lako predavale ljubavnom zanosu. Kako god
da su zadobile svoj izgled, one su ga se jako stidele, pa su utočište potražile daleko od sveta i pronašle ga na stenovitom ostrvu nedaleko od Scile i Haribde. Tamo su svojim zanosnim
pevanjem mamile mornare na obalu, gde bi ih davile i iz njihovog tela isisavale krv.

Sirene 1.jpg


Viktor Nizovcev Ruski umetnik
rusalki-hudozhniki-viktor-nizovcev_6 (1).jpg

U ovo doba visoke tehnologije većina ilustracija izvodi se na računarima. Malo je ljubitelja tradicionalnog slikarstva u ovom pravcu. Zbog toga dela Viktora Nizovceva postaju privlačnija,
jer postoje samo platno, kist i umetnikova duša.
 
Vile


Vile se u različitim kulturama različito doživljavaju. u jednima se smatraju dobrodušnima, dok se u drugima govori o opakim stvorenjima koja vole podvaljivati ljudima.

beauty-655958.jpg


U svom prirodnom stanju, vile su zapravo čista energija. Vile uzimaju oblik prema svom karakteru ili području na kojem borave. Vilinska krila načinjena su od svjetlosti, osjećaja i energije. Vilinske oči ogledala su njihove duše. Ponekad imaju crvene uši što je znak njihove nadnaravne moći. Vile ponekad znaju oponašati ljudsku modu i stilove svog područja i vremena.

Vile su smrtne, ali ipak žive puno duže od ljudi, a za razliku od nas vrlo vješto se služe magičnim moćima i trikovima. Vile pomažu ljudima i vraćaju dobro dobrim. Poznato je da su vile i vrlo osvetoljubive pa je dosta važno držati se njihovih pravila. Vilama se katkad neka osoba jako svidi te joj počnu donositi dragocjenosti ili novac. Osoba koja ima tu čast i sreću, tu tajnu mora čuvati za sebe, u suprotnom će darovi prestati dolaziti. Isto tako vile vole primati darove, ali samo ako ih smatraju prikladnima. Među najdražima su im kolači, mlijeko, sir.

Zauzvrat one će puniti suhe bunare vodom, činiti usjeve plodnima. Ukoliko vile prestanu primati darove, odnosno ako im se uskrate, one će odgovoriti jednakom mjerom i prestati pomagati ili jednostavno uzeti u zamjenu nešto po svom izboru. Vile znaju biti vrlo svojeglava i tvrdoglava stvorenja. To su ćudljiva stvorenja i ono što kažu ne mora uvijek biti istina.
 
Edward Robert Hughes  1851-1917 - British Pre-Raphaelite painter - Tutt'Art@ (22).jpg

Dream Idyll (A Valkyrie), Edward Robert Hughes

Najpoznatija valkira verovatno je Brunhilda, koja nije izvršila Odinovu volju već je učinila ono što je sama smatrala ispravnim pa joj je kazna bila da se zaljubi u prvog muškarca kojeg ugleda.
Preklinjala je Odina da promeni kaznu pa je on napokon odlučio da je osudi na san u dvorcu okruženom vatrom sve dok je junak ne probudi pa će tako taj biti onaj kojeg će prvog ugledati
i njezina ljubav. To joj je bila velika uteha jer je znala da je samo hrabar muškarac može spasiti,
bez obzira koliko će vremena proći. Prema mitu, valkira ne bi mogla podnijeti da se zaljubi u
nevrednu osobu. Odavde potiče priča o uspavanoj lepotici Trnoružici i ovo je deo poznate
Sage o Niebelunzima.
Dužnost Valkira je i odlučiti o ishodu bitke. Smatralo se lošim znakom videti gavrana pre bitke.
 
Gorgoni, krilata čudovišta sa blještavim očima, ogromnim zubima i zmijama umesto kose. Nakazne kćeri morskog boga Forkija i njegove žene Kete.
Gorgon.jpg


U ranijem predanju Gorgona je biće nakazne glave i zastrašujućeg izgleda, koje stanuje u Hadovim dvorima. Kasnije se pričalo o tri Gorgone – Steno, Eurijala i Meduza – koje su živele na krajnjem zapadu, u vrtu bogova. Njihovi roditelji su morski bog Fork i Keto, morsko čudovište i božanstvo
mora. Iako su dve starije sestre bile besmrtne, a najmlađa, Meduza, smrtna, ipak se samo ona u predanju naziva Gorgona. Pričalo se da je Gorgonu, kao i gigante, rodila Geja u Flegri da bi se
borila protiv bogova.
5929cb3373805721a4b3068265d4e639.jpg


Giulio Aristide Sartorio - La Gorgone e gli eroi

Glave Gorgona bile su okružene zmijama upletenim u njihove kose; u ustima su imale zube, slične veprovim, kroz koje su plazile dugački jezik, a ruke su im bile od bronze. Imale su i krila, a pominju se i Gorgonine bronzane kovrdže, od kojih je jednu Atena dala Heraklu, a ovaj Steropi, da pomoću nje otera neprijatelja iz Tegeje.
Gorgone su predstavljale opasnost ne samo za smrtnike već i za bogove, jer je njihov pogled sve
živo pretvarao u kamen. Samo jedan bog, Posejdon, zavoleo je Meduzu. Da bi se objasnila ta veza, pričalo se da je Meduza najpre bila žena izuzetno lepe kose. Nju je Atena preobrazila u nakazu, a njene divne kose u zmije, zato što se hvalila da je lepša od boginje .
 
Harpija
harpij.jpg

U grčkoj mitologiji, harpije su čudovišta sa likom žene i telom ptice grabljivice, velikih krila i
oštrih kandži. Prema Hesoidu, harpije su bile dve sestre: Ela, što znači "goropadna" i Okipeta, "brzopleta", ćerke Taumanta i Elektre. Priča se da su imale predivnu kosu i da su bile veoma
vične letenju. Vergilije ih pominje u Enejidi, navodeći ime i treće sestre, Kelene, što bi značilo
"tamna". U Odiseji se harpije pojavljuju u svom prvobitnom značenju, kao vetrovi koji donose
morsku buru i oluje, tokom kojih otimaju brodolomnike. Reč "harpija", zapravo potiče od grčke
reči arpazo, što znači "otimam". Ali legenda po kojoj se najviše pamte je ona o kralju Fineju,
kome su ukrale hranu sa trpeze, prolivajući svoj odvratni izmet na ostatke koje nisu mogle da
uzmu, kako bi sprečile druge da ih pojedu. Konačno, Ariosto u XVI veku govori o sedam
harpija umesto tri, kao sibolima ya sedam smrtnih grehova. Ova čudovišta su uvek bila
neprijatna.
Harpije su dospele i do nas ušavši u svakodnevni rečnik kao sinonim za osorne i zlobne žene.
134f869c1fa9323c815cc2b577a1ed36edvard munch arpia.jpg

Edvard Munch- Harpia
 
Torden, ili grom, je samo jedna od pojava kojima Tor upravlja. On je bog groma, munje, oluje, hrasta, snage, plodnosti, a takođe je zaštitnik čovečanstva. Tor međutim nije plavokos, već riđ, a u mnogim izvorima je navođeno i da ima dugu, riđu bradu. On je jedan od Odinovih sinova, a svakako najstariji i najsnažniji od njih, pravedan ali preke naravi. Tor se vozi u kolima koja vuku dva jarca i koje on svako veče pojede za večeru, ali koji svako jutro vaskrsnu.
thor-god-of-the-vikings-marten-eskil-winge.jpg
 
Loki je nordijski bog vatre i prevare, sin divova Farbatija i Laufej i pripadnik grupe Aesira (glavnih bogova). On je bio pametan i lep bog, ali rđavog karaktera, tvrdoglav, prepreden i varalica.Na prevaru je ubio Odinovog sina Baldera.Imao je sposobnost menjanja oblika i pola.U jednom mitu se pretvara u kobilu i rađa Sleipnira, Odinovog osmonogog konja.

Sa suprugom Angrbodom izrodio je troje dece: midgarsku gigantsku zmiju zvanu Jormundgard koja je toliko narasla da je okružila celu Zemlju, a koja je bila glavni neprijatelj Tora, zatim vuka Fenrira i boginju carstva mrtvih princezu Hel.Sa drugom ženom Sigin imao je dva sina Valija i Narfija.

Nakon Balderove tragične smrti, zbog straha od kazne koji su mu spremali bogovi Asgarda, Loki se pretvorio u lososa i sakrio u daleku reku. Bogovi su ga na kraju uhvatili i okovali crevima njegovog sina Narfa za tri ponorne stene. Jedna mu je bila ispod ramena, druga ispod kolena, a treća ispod bubrega. Iznad glave postavili su mu otrovnu zmiju iz čijih čeljusti je kapao otrov na njegovo čelo, a njegova verna žena Sigin stajala je iznad njega sa čašom u rukama i kupila otrov. Međutim, svaki put kad bi se čaša napunila otrovom do vrha, ona bi morala napustiti svog muža da je isprazni. Tad bi otrov padao Lokiju pravo na lice, pri čemu se on od bolova toliko grčio da se zemlja tresla. Od toga je, po nordijskoj mitologiji, nastao zemljotres.

Loki će biti u okovima sve do Ragnaroka(sumraka bogova), a tad će ih konačno pokidati i krenuti rame uz rame sa samim Zlom, u rat protiv bogova Asgarda.
loki.jpg
 
Zmajevi
Srbija je zemlja koja obiluje mitovima i mitološkim pričama koje su stvarane vekovima.
Od junaka, vila, zlih i dobrih sila, do neprestane borbe dobra i zla stvarane su legende
koje su na razne načine uticale na svest našeg naroda.
Gotovo da ne postoji deo sveta koji u svojim mitovima nema priče, bajke i legende o zmajevima. Proučavajući sociologiju i antropologiju možemo da zaključimo da je Srbija jedna od zemalja u
kojoj mitološka pojava zmaja predstavlja DOBRO! Pored srpske mitologije i kineske legende nam
pričaju priču o dobrim zmajevima, koji pomažu ljudima.
43ff8b26dc983a4d447c068a13de609a.jpg

Pod pojmom zmaja u antropologiji mislimo na mitološko biće koje ima magijske moći, a uglavnom
se opisuje kao zmijoliko stvorenje sa krilima koje bljuje vatru i ima krljušti po celom telu. Ono oko
čega su antropolozi saglasni je da su mitovi i legende o zmajevima nastale u raznim kulturama
i to nezavisno jedna od druge. Tako srećemo pojam zmaja u mnogim kulturama i religijama.
Kod Starih Slovena prepoznajemo 4 vrste zmajolikih bića: zmaj, aždaja, ala i lamija. Kod Kelta
zmajevi su bili zmajolika bića sa 4 noge, pokriveni krljuštima i bljuvali su vatru. Ovo je danas, generalno, izgled zmaja koji je široko prihvaćen. Ako posmatramo šire, zmajevi su u zapadnoj
kulturi i civilizaciji predstavljeni kao loša pojava i pridaju im se negativna značenja.

1588839243817-sveti-djordje-ubija-azdaju-815x458Tintoretto, Saint George and the Dragon.jpg

Tintoretto, Saint George and the Dragon

Mnogo je legendi o srpskim zmajevima. Srpski zmajevi su mitska bića koja imaju dve ili četiri
noge, telo im je prekriveno krljuštima i imaju krila i lete. Predstavljali su nešto dobro.
Postoji priča da su se na nekim grbovima Nemanjića nalazio simbol zmaja,a verovalo se da
predstavlja savršeno biće, spoj ptice i zmije, neba i zemlje, slično kao i u kineskoj mitologiji
gde je zmaj predstavljao ravnotežu dobra i zla, jin i jang.
Na primer dunavski ribari i alasi su verovali da je zmaj ostareli šaran koji kada dostigne
određene godine izlazi iz vode i vine se u nebo i postaje zmaj. Srpski zmajevi su prijatelji
ljudima, pomažu im u nevoljama i uvek su na strani dobra i pravde. Verovalo se da zmaj
uvek dolazi u pravi čas da spase pravednog i nedužnog čoveka. Mnogi od ličnosti srpske
istorije imali su u svojim nadimcima reč – ZMAJ ili su ih povezivali sa zmajevima.
 
odin-the-wise-anne-sophie-cournoyer-aethereal-moods_orig.jpg
Odin (staronordijski: Óðinn) je vrhovni bog u nordijskoj mitologiji. Često se naziva i Svih-Otac (Allfodr), a ima i mnogo drugih imena: Herran ili Herjan (Veleuništitelj), Nikar ili Hnikar(Podjarivač), Nikuz ili Hnikud (Vodenbog), Fjolnir (Mnogoznajući), Oske (Ostvariželja), Omi (Ječigovor), Biflidi ili Biflindi (Tresikoplje), Svidar (Gospodar Vremena), Svidrir (Kopljobog) …




Odin je bog rata i mudrosti, a čini se da je bio i bog poezije, lova i čarolije. Po njemu je sreda dobila ime u germanskim jezicima (švedski: onsdag).

On je, zajedno sa braćom, stvorio nebo i zemlju, a potom i ljude. Ubili su mraznoga diva Imira i od njegovog mesa napravili zemlju, od njegove krvi jezera, more i okeane, od kostiju planine, a od zuba i čeljusti kamenje i šljunak. Od njegove lobanje su napravili nebo, a od mozga oblake. Potom su od dva stabla načinili ljude. Jedan im je udahnuo život i dao dušu, drugi im je dao razum i pokretljivost, a treći oblik, govor, vid i sluh. Tako su nastali Ask (Jasen) i Embla (Brest), prvi muškarac i žena.

Prema jednoj priči, mudrost je stekao žrtvujući svoje oko stavljajući ga u Mimirov izvor u podnožju svetskog drveta Igdrasila kao zalog da bi smeo da pije iz njega (prema ovoj priči Mimirova je glava čuvar vrela). Da bi saznao tajnu runa žrtvovao je sebi samog sebe viseći razapet na Igdrasilu proboden kopljem devet dana i noći bez hrane i pića. Proniknuvši tajnu runa, pao je s drveta, a kada je uskrsnuo iz mrtvih znao je mnoge stvari skrivene od ljudi. Freja ga je naučila posebnoj vrsti magije koju su praktikovali svi bogovi Vani, tzv. seidr.
 
Gargojli na Notre Dame
gargojli_katedrala_notr_dam_416446198.jpg


Arhitektura vredna divljenja i ogromni vitraži nisu jedino što ovu katedralu čini tako posebnom
- tu su fantastične, mitološke zveri: Gargojli.
Po definiciji, gargojl je rezbarena ili klesana mitoliška figura, obično konstruisana da sadrži
pisak kroz koji otiče voda sa građevine, tako da ima istu namenu kao oluci na modernim
kućama. Koliko daleko će voda dobaciti, zavisi od njegovog dizajna.
Termin potiče iz francuskog jezika i označava grlo ili gušu, što ima smisla jer voda obično
ističe iz usta gargojla.
Prema legendi koja potiče sa regije Ruan u Francuskoj, gargojl je biće koje podseća na
zmaja, sa dugačkim vratom, krilima kao kod slepog miša i koje bljuje vatru.
Postoje različite priče koje potiču od iste legende, ali među njima se nameće kao glavna
da je Sveti Roman pobedio gargojle svojim krstom i da ih je doneo nazad u Ruan da bi tu
bili spaljeni. Smatra se da su kaljeni sopstvenom vatrom ostali netaknuti i takvi postavljeni
na zidove nove crkve kako bi držale podalje zle duhove.
Gargojla_naslovna-759x500.jpg

Germanska i keltska mitologija ih vide malo drugačije. Predanja tvrde da su ovo iskonski
zla bića, koja noću tumaraju i pritom otimaju i jedu decu, a danju se okamene, čekajući novu noć.
Iako se smatra da su ovo tvorevine Srednjeg veka (uvedene u upotrebu između XI i XIII veka), arheolozi su pronalazili gargojle, sa istom namenom, čak i na nekim hramovima iz doba kada
su Egiptom vladali faraoni.
 
Kupala.jpg

Vesna je kod Slovena bila boginja proleća, a povezivana je i sa mladošću. Vesna je boginja koja je kod naroda bila jako omiljena jer je smenjivala vladavinu zime i smrti, odnosno Morene. Morena je vladala zimom, a taj period su Sloveni (pogotovo severni) povezivali sa smrću. Zima je u to vreme bila obeležena nedostatkom hrane, raznim bolestima koje prouzrokuje hladnoća, a time i sa mnogo smrti. Vesna donosi zelena polja, cvetanje, prijatno vreme, pogodnije za život i rad. Ovim promenama u prirodi Vesna donosi radost u domove Slovena. Proleće su Sloveni slavili upravo iz razloga što pobeđuje zimu i predstavlja najavu za letnje doba. Kako je proleće u narodu simbolizovalo pocetak lepog doba, kad priroda cveta, budi se, ponovo rađa i život se obnavlja, tako je i Vesna dobila ulogu kao boginja mladosti.

Vesna - Ana Milojković Omi
Vesna predstavlja jedno od najsvetlijih božanstava i zato je bila među narodom omiljena. O toj činjenici svedoči i to da je naročito kod Srba često žensko ime Vesna. Ljudi su davali ćerkama to ime verujući da će njihove ćerke biti radosne i vesele poput boginje Vesne, odnosno, poput proleća. Da je Vesna svetlo božanstvo govori i to da na staroindijskom reč vas znači biti svetao, jasan, svetlost. A upravo ta reč se nalazi u korenu Vesninog imena. Ova činjenica govori takodje o tome da je Vesna bila božanstvo još dok su sloveni bili u Indiji, i pre nego sto su se doselili u Evropu. Naime, Vesna je bila uzor ženama. Bila je lepa i moćna, oko sebe je širila opojne mirise. Pored lepote, pripisivana joj je i moć nad toplotom Sunca, bez koga ne bi moglo da dođe proleće.
Vesna nikad nije bila usamljena. Nju su pratili Gerovit, koji je bdio nad njom, i Stribog, bog vetra i vazduha.
Vesna je boginja pobednica. Ona pobeđuje smrt i zimu, i donosi svoju vladavinu u prirodu. Ovu pobedu je narod obeležavao u svojim običajima. Prema legendi, Stribog je Vesnu donosio svakog proleća na krilima lakog i prijatnog povetarca. U obračunu između Morene i Vesne, Sloveni su se uvek opredeljivali za Vesnu. U običajima su Sloveni na grani nosili lutku Vesne, dok je lutka Morene bila topljena u reci ili spaljivana. Ovaj običaj je simbolično obeležavao pobedu Vesne nad Morenom. Naravno, nikad Vesnina pobeda nije konačna, već se ciklično sve ponavlja svake godine. Borba između Vesne i Morene pokazuje da Vesna ima osobine koja su česte među smrtnicima, netrpeljivost prema drugim ženama, ljubomoru i težnju ka moći.
Trag o savezuVesne i naroda može se naći i u molitvama i mnogim magijskim radnjama, kojima je takođe motiv bilo teranje zime i smrti iz domova, gde bi Morena nameravala uzimati duše i nanositi patnje. Naime, verovalo se da Vesna pomaže ljudima i da oporavlja zimom narušeno zdravlje i usklađuje prirodu da bude harmonična, a time krepi i um i srce ljudi. Ovime je Vesna donosila slogu i ljubav.
Jedan od praznika posvećenih Vesni slavio se sa supružnicima koji su sklopili brak predhodne godine. Bio je to jedan od najradosnijih praznika Slovena. Za tu priliku su spremani kolači sa medom, nazvani medenčićima. Međutim, ovaj praznik je kasnije crkva vezala za dan čedrdeset mučenika, 23. mart, i danas poznat kao Mladenci. Vesnin cvetni praznik takođe se održao i danas se naziva Cveti.
U Vesninim obredima davalo se vernicima da progutaju leskov pupoljak ili glogov list. Deca su u vreme cvetanja vrba kićena vrbinim resama, a oko vrata su im se stavljali zvončići. Ovaj obred je i u hrićanstvu održao svoje ime, a ime mu je Vrbica. Jaja su se farbala u proleće, obično u crvenu boju, koja je simbolizovala sunce, vatru i toplinu, koju je Vesna donosila svojim dolaskom. Jaja su se zajedno sa hlebom i vinom poklanjala domaćinu kuće. Kukavicu su Sloveni smatrali zlom srećom na proleće, a pogotovu kad zakuka, dok je lastavica bila srećna ptica, čak poistovećivana sa Vesnom, jer su lastavice jedini opipljivi vesnik proleća. Lastavice nikad nisu lovljene, čak su porodice smatrale srećom kad bi lastavice svile gnezdo ispod njihovog krova. Obrede posvećene Vesni krasile su i Dodole, mlade devojke koje su pevale pesme posvećene Vesni, a bile su ukrašene lišćem i cvetnim vencima. Dodole su bile deo rituala dozivanja kiše, koji nije priređivan samo u čast Vesne, već i mnogih drugih bogova.
Vesnu su Sloveni doživljavali kao lepu, nasmejanu mladu devojku okićenu vencima i u beloj haljini. Kosa joj je bila ukrašena cvetnim zvonima. Imala je krupne oči. U donjem delu struka imala je veliki cvetni venac.
Bića posvećena Vesni su bila laste, kukavice i rode. Praznici koja su u bili posvećeni Vesni su u hrišćansvu zadržani, a to su Vrbica, Cveti i Mladenci
 
Kerber


1280px-KTH_Kerberos.jpg





Ovo čudovišno stvorenje imalo je tri glave i zmiju na repu. Bio je potomak Ehidne i Tifona, sestre su mu bile Himera i Hidra, a brat Ortar. Njegov zastrašujući izgled odlično je odgovarao dužnosti koju je Kerber obavljao u podzemnom svetu Hada. Bio je strog stražar na ulazu i još stroži na izlazu. Mrtve je u podzemni svet puštao prilično blagonaklono, ali napolje nije puštao nikoga. Po svojoj stražarskoj budnosti i dužnosti, Kerber je postao poslovičan, ali mu se ipak događalo da ga neko i prevari.

Nekoliko puta su ga savladali različiti junaci:

  • Herakle u svom poslednjem zadatku
  • Orfej ga je uspavao pomoću svojih muzičkih sposobnosti
  • Hermes ga je uspavao vodom iz reke Lete
  • Psiha ga je uspavala otrovnim medenjacima
  • Sibila ga je uspavala otrovnim medenjacima da bi Eneja mogao ući u podzemno carstvo (rimska mitologija)


Cerbere.jpg
 
Minotaur



1611498105565.png



Минотаур је митолошко биће које је полу бик получовек. Он је у ствари син краљеве жене Пасифаје и бика. Краљ Минос, жалећи због његове ружноће, позвао је Дедала да сагради лавиринт из којег је немогуће изаћи. Минотаур је лутао лавиринтом и хранио се грчким младићима и девојкама које су му слали као таоце, док га није убио Тезеј. Тезеју је помогла краљева ћерка Аријадна, која му је рекла да се из лавиринта може изаћи на само један начин: да се клупко конца одмотава од почетка лавиринта те да се онда по њему враћа.

Минотаур је грчки за Миноски Бик. Бик је још знан као Астериус или Астерион, име које је делио са Миносовим очухом.



1017px-Amphora_with_Theseus_slaying_the_Minotaur.jpg
 
Vampiri



bed-side-devil.jpg


Вампир је митолошко биће из словенске митологије, посебно на Балкану и у Украјини, које преживљава тако што се храни животном енергијом (углавном у виду крви) живих бића, без обзира на то да ли је вампир упокојено или живо биће.[1][2][3][4][5][6] Вампиром се сматрао дух умрлог или леш кога је оживео зао дух или ђаво. Иако су приче о вампирима забележене у многим културама, можда чак и од праисторије[7], израз вампир није постао чест све до почетка 18. века, након прилива вампирског сујеверја у западну Европу из области где су вампирске легенде биле честе, попут Балкана и источне Европе[8], мада су у локалним варијантама такође познати под различитим именима, као што су вриколак у Грчкој и стригој у Румунији. На слику повратника-вампира који пије или сиса крв можда су утицале и грчке Ламије. Повећан степен вампирског сујеверја у Европи доводио је до масовне хистерије, а у неким случајевима доводило је до пробијања лешева и оптужби за вампиризам.


dracula-1931-005-bela-lugosi-vampire-00m-yvi.jpg


Bela Lugoši kao Grof Drakula
 
Morana



makoveyart-morana-1-5d2ebf6d-33nz.jpg



Morana je bila slovenska boginja zime i smrti. Kao boginja zime ona nikad nije bila omiljena među starim Slovenima što se i može razumeti ako se uzme u obzir podneblje u kome su oni nekad živeli. Morana je bila duga i hladna zima, zima koja je sa sobom mogla da donese smrt u obliku gladi i neizdržive hladnoće, koja je mogla da bude uzrok bolesti ili pomora stoke. Zbog toga se njen dolazak uvek sa strahom isčekivao, a odlazak burno i radosno slavio. Njena sušta suprotnost je boginja Vesna koju je narod pozdravljao slavljem i klicanjem dok je istovremeno sa radošću ispraćao Moranu-zimu. Brojni rituali vezani su za ovakvo ispraćanje Morane. Najčešće se pravila lutka koja je predstavljala ovu boginju i koja bi potom bila ritualno uništavana. Lutku napravljenu od slame ili pruća narod bi tako tukao motkama, da bi je potom bacio u vodu ili eventualno spaljivao. U mesecu martu praktikovao se još jedan ritual vezan za Moranu. To su bile takozvane mačkare koje je činila maskirana

povorka ljudi okupljenih sa ciljem da uplaše i oteraju Moranu


sasha-krieger-ristic-moranaprint.jpg
 
Sfinga





200px-Oedipus_and_the_Sphinx_MET_DP-14201-023.jpg


Sfinga je biće s lavljim tijelom, a ovnovom, sokolovom, jastrebovom ili ljudskom glavom. Izmislili su je Egipćani u Staroj Državi, a potom je donesena i u grčku mitologiju. Kod Grka prikazivana je kao stojeći krilati lav ženskog lica, a kod Egipćana kao ležeći lav s različitim licima ili muškim licem. Ona je mitološko biće koje postoji u egipatskoj i grčkoj mitologiji, a javlja se i u hinduizmu. U grčkoj mitologiji postojala je samo jedna Sfinga, stvorenje s lavljim tijelom, ptičja krila i glavom žene. Ta Sfinga bila je demon rata i uništenja.


20180917151555-269766.jpg
 
Čuma
Čuma je mitsko biće koje je donosilo kugu. Kao i druga bića koja donose bolest nazivana
je eufemistički kuma ili tetka. Ona je zamičljana kao starica, ali isto i kao mlada žena
u belom sa zabrađenim licem. Uvek je imala dugu obično čupavu kosu, koju je stalno
češljala. Veoma je pazila na svoju higjenu, volela je da se umiva i kao što je već rečeno
češlja. Često su joj ljudi pripremali kupku, kako bi je udobrovoljili i kako čuma za uzvrat
ne bi umorila nekog iz te kuće. Mogla se naljutiti na dom koji bi našla u neredu i pomoriti
sve u njemu. Takođe verovalo se da ne dira domove koji su čisti i uredni. Zato su ljudi kad
bi se pojavila kuga čistili svoje domove. Da bi je odobrovoljili ljudi su joj spremali posude
sa vodom i sapunom kako bi mogla da se tu umije. Verovalo se da živi daleko, na kraju sveta.
Kuga.jpg

Ovakvno verovanje je postojalo i kod mnogih drugih mitskih bića. Samo ponekad je čuma
dolazila u sela među ljude i morila ih. Naselila bi se u neku kuću i verovalo se da bi neće
dirati žitelje kuće u koju se naselila. Sa sobom je uvek nosila posudu sa strelicama i knjigu
u kojoj je pisalo koga treba da umori. Nije mogla umoriti nikog ko nije na spisku.
Verovalo se da kad dođe u selo prvo proziva ljude, pa joj se nije trebalo odazvati.
Slično verovanje postoji i kod drugih bića, na primer rusalke su isto dozivale prvo
ljude koje žele da udave. Strelicama bi gađala ljude i ko bi bio pogođen, morao bi
se razboleti od kuge. Ukoliko bi joj neko ukrao posudu sa strelicama, ona bi izgubila
svoju moć i ne bi mogla više nikog da umori.
Rembrant-van-Rajn-Autoportret-1669-foto-wikipedia-725x483.jpg

Rembrant
Od užasavajućih epidemija kuge koje su harale Evropom 14-18. veka, preko španske groznice koja je pokosila stanovništvo 1918. do epidemije side iz osamdesetih, umetnici su aktivno učestvovali u beleženju razaranja, užasa i patnji sa jakom emocijom, hrabrošću i razboritošću. Često su razmišljali i o široj slici, pa su nam pružali nadu, utehu i milost.
Prva velika epidemija kuge dogodila se 165-180. godine sa pet miliona žrtava. U vreme
vladavine cara Justinijana, 541-2. godine, ova bolest je odnela 25 miliona života,
a najcrnja pošast bila je ona koja je zahvatila Evropu 1347-1351. gde je, prema
procenama, stradalo i do 200 miliona ljudi. Među njima je bilo na hiljade slikara,
zanatlija i patrona umetnosti.
Posledice su bile dugoročne – skoro 200 godina Evropi je trebalo da nadoknadi broj
stanovnika, boreći se usput sa povremenim naletima epidemije sve do 18. veka.
U tim decenijama koje su usledile, užasne traume podstakle su maštu umetnika
na jedan uznemirujuć i zabrinjavajuć način. Sve više su slikali pakao, apokalipsu,
satanu ili kosača smrti.
 
226422ca8c38b311b0f425b1146c0df2.jpg

U grčkoj mitologiji, Atina je bila boginja civilizacije, tj. mudrosti, tkanja, zanata i trezvenije strane rata (nasilje i krvožednost su bili Aresova svojstva).Atinina mudrost prati tehničko znanje potrebno u tkanju, metalurgiji ali takođe uključuje i lukavost (metis) likova kao što je Odisej. Njoj su sveti sova i maslinovo drvo, a njeni roditelji su vrhovni bog Zeus i titanka Metida.

Atenine sveštenice pričaju ovu priču o njenom rođenju; Zeus je žudeo za titankom Metidom, a ona je na sebe uzimala razne oblike da bi mu izbegla, dok je najzad nije uhvatio te je tako zatrudnela. Jedno proročanstvo Majke Zemlje najavilo je da će to biti žensko dete a da će sledećeg puta Metida roditi sina kome je sudbina predodredila da smakne Zeusa, baš kao što je Zeus smakao Krona, a Kron u svoje vreme Urana. Zbog toga je Zeus medenim rečima prvo namamio Metidu u postelju, a onda je iznenada progutao i to beše Metidin kraj. Zeus je, međutim, kasnije tvrdio da mu Metida iz trbuha daje savete. Posle izvesnog vremena, dok je šetao pored obale jezera Triton, Zeus dobi napad glavobolje, izgledalo je da će mu prsnuti lobanja. Urlao je od bola, tako da je ceo nebeski svod odjekivao. Hermes je dotrčao i odmah otkrio uzrok Zeusove nevolje. Zeus nagovori Hefesta, da donese čekić, i da mu načini rez na lobanji, odakle iskoči Atena uz snažan poklič i u punoj ratnoj opremi.metalurgiji ali takođe uključuje i lukavost (metis) likova kao što je Odisej. Njoj su sveti sova i maslinovo drvo.

Prve priče o Atini govore o njoj kao o boginji ptica. Prvobitno je zamišljena kao boginja sa krilima, a čak je u nekim mitovima i sama bila ptica – sova. Zato i ne čudi zašto u mitovima koji su nastali kasnije Atenina poruka stiže preko orla, sokola i sl. Atinina najbolja prijateljica je Nike, boginja pobede. Atina se pojavljuje kao zaštitnica mnogih grčkih junaka, uključujući Herakla, Odiseja i Jasona, a ona je i omiljena Zeusova kći. Atena je izmislila frulu, trubu, zemljani lonac, plug, grabulju, volovski jaram, konjsku uzdu, kočije i brod. Ona je prva učila druge brojevima a i svim ženskim poslovima kao što su kuvanje, predenje i tkanje. Iako je boginja rata, ona ne uživa u borbi kao Arej ili Erida, već nastoji da smiri sukob i uvek se zalaže za zakon i poredak mirnim putem; ne nosi oružje u vreme mira, a kad ima potrebu za njim, obino ga pozajmljuje od Zeusa. Njeno milosre je veliko; kad su na Areopagu glasovi sudija podjednaki, ona uvek daje presudan glas da se optuženi oslobodi. Ipak, kad jednom stupi u borbu, nikad ne gubi bitku, čak i protiv samoga Areja, jer bolje od njega poznaje strategiju i taktiku; mudre vojskovođe se uvek njoj obraćaju za savet.
Atina je devica, nikada nije imala ljubavnika. Zato se često uz njeno ime dodaje i ime Palada (devica). Postoji više verzija kako se rodio Eriton, Atinin posinak. Prema jednoj Atinu je pokušao da siluje Hefest, ali je bio bezuspešan i njegovo seme je palo na zemlju iz koje se rodio Eriton. Prema drugoj, seme Hefesta je palo na Atininu nogu i ona ga je obrisala sa vunom. Tu vunu je „zasadila“ u zemlju i iz nje je rođen Eriton koji je kasnije postao vidar i kralj Atine i za vreme njegove vladavine desile su se značajne promene u atinskoj kulturi. Često je bio pod zaštitom boginje Atine.
Atina se takmičila sa Posejdonom da bude glavno božanstvo u Atini. Oni su se složili da će svako od njih Atinjanima dati neki poklon. Čiji se poklon bude više svideo Atinjanima taj će bog pobediti. Posejdon je udario zemlju svojim trozupcem i iz nje je potekao potok, ali voda je bila slana. Atina im je poklonila prvu domaću maslinu. Maslina je Atinjanima davala hranu, ulje i drvo i zato su oni izabrali Atinin poklon i nju postavili za glavno božanstvo.
Atina je bila glavno božanstvo u još nekoliko gradova, pogotovu u Sparti.
 

Back
Top