Već sam ispripovedala kako me je svojim ponašanjem Mazuljak nervirala svako veče. Pod hitno je trebalo nešto uraditi. Nismo znali nikoga sa kim bi popričali, jer ostali nisu imali takav problem, nisam bila na inetrnetu tada, nisamo imali nikakve knjige .......I pošto je Mazuljak moj pas, po ugovoru, ja sam morala da mislim........i smislim. Nisam trebala da budem sa ostalim kerovodjama. Trebala sam da budem sama sa njom i samo kada sretnemo nekoga da je pustim da se izigra. Tek kada malo odraste sam mogla da se pridružim grupi. Ali svaka škola se plaća, pa tako i ova.
U blizini zgrade je bila velika livada pa sam odabrala vreme kada niko od kerovodja nije tamo. Uopšte je nisam puštala sa povodca. I deca kada je šetaju nisu je puštali. Vežem je kući, odemo tako do livade, tu je pustim, a pri povratku kući opet je vežem. Ta livada je bila blizu zgrade i odabrala sam ujutru i uveče vreme kada tamo nema nijednog psa. Jednostavno nije nikog vidjala osim ako nekog usput sretnemo. Na livadi je bila puštena. Uzme li nešto u usta ja kažem "pusti", njušne li nešto ja kažem "ne to". Kažem jednom, dvaput, triput i ako ne posluša ćuška. Ako posluša sledi petit ber. Bacala sam joj lopticu, donosila je, sakrivala sam je, pronalazila je, sedi, lezi, pored noge sa povodcem pa bez njega. Igrale smo se, mazile ali i radile. Tri meseca smo postojale samo ona i ja. Kada bi livada bila zauzeta, išle smo da na povodcu učimo prelazak ulice. Na ivičnjaku "stani", pa kad stane ide "čekaj", polazeći kažem "idemo" pa opet "stani" pa opet "čekaj", pa "idemo" i tako u nedogled. Baš su nam pomogla ona silna ostrvca na ulicama u novobeogradskim blokovima. Tako smo nas dve u sitne sate išle u krug preko raskrsnice i vežbale, trčale preko livade, opet vežbale. Sva sreća bilo je lepo vreme. Volela sam da radim sa njom. To me je opuštalo, veselilo i zaista smo dosta vremena provele skupa. Kada se umorimo, sednem na jedan kamen koji je na livadici kerovodjama služio kao stoličica, a ona legne izmedju mojih nogu. Tako ćutimo nas dve, slušamo noć, vezane neraskidivim nitima medjusobne povezanosti. Odsutnim pokretima mazuljkam mog Mazuljka i glava mi je prazna......samo osećam mekoću dlake i kako ona diše.Budna je, znam da ne spava........samo uživa, kao i ja.
Ona je stvarno mnogo brzo kapirala sve komande u čemu joj je jako pomogla njena halapljivost tako da je za komadić keksa bila u stanju da uradi sve osim da dodje kad nešto zaglaba u travi. Tri meseca je trajala dresura. Bilo mi je teško da ne vidi nikoga ali su naši prijatelji kerovodje znali šta radim. Sve ostalo je bilo normalno. Ona se u stanu fenomenalno ponašala odnosno svi smo bili izdresirani pa i ona. Ali napolju je bio pravi horor.
Posle tri meseca samovanja, dresure, kazni i nagrada, jedno veče kada smo se vraćale sa livade, ja je pustim. Kako me je pogledala, nakrivila glavu u stranu a one pametne oke širom otvorene gledaju začudjeno u mene. Rekoh strogim glasom
"Mazo, sada ću te pustiti. Budeš li bežala i jela svašta otkinuću ti glavu".
Samo je zatreptala, ali se nije pomakla.......kao da ne razume. Manuh rukom od sebe prema žbunju uz reči "Idi Mazo". Podje moja lepojka dva-tri metra, okrenu se, pogleda me, dala sam joj opet znak rukom da ide i ona je nesigurno zašla u šiblje. Posle dva-tri minuta pozovem je i ona dodje, sede ispred mene, gleda me kao "šta sad", ja je pohvalim i dam keksić. Od tada pa do danas nije ništa pojela napolju (osim snega) i nikada je više nisam jurila. Uvek je u vidokrugu i na poziv ili zvižduk odmah dodje. Nakon ove dresure bile smo prve po ponašanju i po prelasku ulice u okolini. Ostale kerovodje su tražile da vodim i njihove pse da dresiram. Pitaju ljudi "Šta si joj radila" jer ne mogu da veruju da je to ista Maza koju su oni pre tri meseca jurili i molili da dodje, vijali oko zgrade noću. I tako je Maza, moj oranž-beli andjelak, postala i napolju i unutra super pas. Napokon Raj.


U blizini zgrade je bila velika livada pa sam odabrala vreme kada niko od kerovodja nije tamo. Uopšte je nisam puštala sa povodca. I deca kada je šetaju nisu je puštali. Vežem je kući, odemo tako do livade, tu je pustim, a pri povratku kući opet je vežem. Ta livada je bila blizu zgrade i odabrala sam ujutru i uveče vreme kada tamo nema nijednog psa. Jednostavno nije nikog vidjala osim ako nekog usput sretnemo. Na livadi je bila puštena. Uzme li nešto u usta ja kažem "pusti", njušne li nešto ja kažem "ne to". Kažem jednom, dvaput, triput i ako ne posluša ćuška. Ako posluša sledi petit ber. Bacala sam joj lopticu, donosila je, sakrivala sam je, pronalazila je, sedi, lezi, pored noge sa povodcem pa bez njega. Igrale smo se, mazile ali i radile. Tri meseca smo postojale samo ona i ja. Kada bi livada bila zauzeta, išle smo da na povodcu učimo prelazak ulice. Na ivičnjaku "stani", pa kad stane ide "čekaj", polazeći kažem "idemo" pa opet "stani" pa opet "čekaj", pa "idemo" i tako u nedogled. Baš su nam pomogla ona silna ostrvca na ulicama u novobeogradskim blokovima. Tako smo nas dve u sitne sate išle u krug preko raskrsnice i vežbale, trčale preko livade, opet vežbale. Sva sreća bilo je lepo vreme. Volela sam da radim sa njom. To me je opuštalo, veselilo i zaista smo dosta vremena provele skupa. Kada se umorimo, sednem na jedan kamen koji je na livadici kerovodjama služio kao stoličica, a ona legne izmedju mojih nogu. Tako ćutimo nas dve, slušamo noć, vezane neraskidivim nitima medjusobne povezanosti. Odsutnim pokretima mazuljkam mog Mazuljka i glava mi je prazna......samo osećam mekoću dlake i kako ona diše.Budna je, znam da ne spava........samo uživa, kao i ja.
Ona je stvarno mnogo brzo kapirala sve komande u čemu joj je jako pomogla njena halapljivost tako da je za komadić keksa bila u stanju da uradi sve osim da dodje kad nešto zaglaba u travi. Tri meseca je trajala dresura. Bilo mi je teško da ne vidi nikoga ali su naši prijatelji kerovodje znali šta radim. Sve ostalo je bilo normalno. Ona se u stanu fenomenalno ponašala odnosno svi smo bili izdresirani pa i ona. Ali napolju je bio pravi horor.
Posle tri meseca samovanja, dresure, kazni i nagrada, jedno veče kada smo se vraćale sa livade, ja je pustim. Kako me je pogledala, nakrivila glavu u stranu a one pametne oke širom otvorene gledaju začudjeno u mene. Rekoh strogim glasom
"Mazo, sada ću te pustiti. Budeš li bežala i jela svašta otkinuću ti glavu".
Samo je zatreptala, ali se nije pomakla.......kao da ne razume. Manuh rukom od sebe prema žbunju uz reči "Idi Mazo". Podje moja lepojka dva-tri metra, okrenu se, pogleda me, dala sam joj opet znak rukom da ide i ona je nesigurno zašla u šiblje. Posle dva-tri minuta pozovem je i ona dodje, sede ispred mene, gleda me kao "šta sad", ja je pohvalim i dam keksić. Od tada pa do danas nije ništa pojela napolju (osim snega) i nikada je više nisam jurila. Uvek je u vidokrugu i na poziv ili zvižduk odmah dodje. Nakon ove dresure bile smo prve po ponašanju i po prelasku ulice u okolini. Ostale kerovodje su tražile da vodim i njihove pse da dresiram. Pitaju ljudi "Šta si joj radila" jer ne mogu da veruju da je to ista Maza koju su oni pre tri meseca jurili i molili da dodje, vijali oko zgrade noću. I tako je Maza, moj oranž-beli andjelak, postala i napolju i unutra super pas. Napokon Raj.

