Miroslav-Mika Antic - poezija za sva vremena

Oči

U svakom septembru ima nečega nalik na tihe rastanke.
Primetiš to po igrama koje polako počinju da se sapliću.
Primetiš to po iskraćalom odelu, koje ostavljaš mlađem bratu.
Primetiš i po bajkama, koje smo do sad tako lepo izmišljali.
Primetiš kako nam i bajke sve manje veruju.
Ustvari, velika je to varka. Baš kao što je i svet sa one strane svoga oka.
Onome koga posmatraš u ogledalu s nadom, Ti si nada koju on gleda iz svog sveta.
Ne veruj ničemu što se može primetiti samo sa jedne strane vida.
Trči i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kao kap čiste svetlosti.
Retki su oni koji shvataju granicu slobode.
Još ređi oni koji shvataju slobodu granice.
”Ne zidaj vrata veća od kuće”, kažu Eskimi.
To isto znači što i zidati prozore manje od očiju.
Stvarno videti, znači: umeti videti kišu kako pada uvis.
Videti kako padaju uvis krovovi kuća i reke u kojima se talože vrhovi planina.
Ovako sam to čuo: ”Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma šta su ribe na drveću.”
Pa ako se i oklizneš, nekada, u životu, ne gledaj to kao pad u sunovrat nego kao pad uvis.
I uvek, uvek se seti Aleksandra Makedonskog: ”Niko me na svetu nije pokorio sem mene.”
Treba umeti videti nebo, puno zrnevlja svetlosti kako se uspravlja nad zemljom i razgranava u svome padu. Cveta.
I videti pad vetra kako raste duboko u doline, u ponornice blagosti, sine moj.
I snove valja videti kako rastu dok toneš polagano u njih i paraš se, baš kao što i ove reči ćutanja, tuđe i moje, tonu noćas, a nadvisuju krov i oblake, i nadvisuju nebo i rastu u jednu predivnu vasionu koju smo izmislili sebi u visovima opalog septembra.

Miroslav Mika Antić
 
bd5b2120bf4a6f145b9eef7.jpg
 
Mislim ljubavlju

Izgleda, prestao sam da volim. Počeo sam da mislim ljubavlju. Izgleda da sam izdao najlirskije u sebi. Počeo sam da mislim osećanjima.
Sedi uz mene i gledaj kako se vatra za dimom, upregnutim u varnice, polako uliva u nebo. Ne pitaj posle otkud u ovom samotnom kraju takvo obilje zvezda.
Kad odem, vazduh će postati pomalo rapav i boleće. Na usni. I u grudima. A o napuklom miru kamenja, zemlje i cveća, bolje da i ne govorim.
Ako je život materija, ako su osećanja materija, pa eto: i večnost ako je materija, ipak ostaje ono što se ne da objasniti.
Postoji nešto na svetu, nešto, a u to sam siguran, što nikad neće biti samo od materije. To su ta moja pitanja, milion puta brža nego svetlost.
 
Sad shvatam:
nismo došli zadovoljni ko trave
što rastu da se zgaze kroz cvrkutave zore.

Mi smo zvezde
što ludo u mrak se stmoglave
i zbog jednog bljeska ne žale da izgore.

Imamo ruke
dobre
kao pijane laste
da se grlimo plavo i gasimo u letu.

I prisutni smo zbog neba što mora da izraste
u saksijama oka ponekome u svetu.

Prejeli smo se davno i zubatog i nežnog.
Sad svako pruža šape i nova čuda traži.
A sve je smešno,
i tužno,
i sve je neizbežno,
i ove istine dobre i ove dobre laži.

Prejeli smo se,
kažem, i svako ume da sanja,
i svako ume da psuje i ore daljine glavom.

I jednako je u nama i kamenja i granja.
I jednako je u nama i prljavo i plavo.

I svesni da smo lepi isto koliko i ružni,
stigli smo gde se gmiže
i stigli gde se leti.
I znamo šta smo dali,
i znamo šta smo dužni,
i šta smo juče hteli
i sutra šta ćemo hteti.

Goreli smo,
al nismo postali pepeo sivi
od kojeg bujaju žita i obale u cvetu.

Uvek smo bili živi,
pa ipak:
drukčije živi
od svih ostalih živih na ovom luckastom svetu.

I najzad:
tako je dobro što nismo samo trave,
što talasanja svoja nijednom vetru ne damo,
već smo zvezde što sjajem sve nebo okrvave
željne da budu sunce makar trenutak samo.

Psovke neznosti
 
Kad prođu zore,
kad zaspe kiše,
i nas odavno ne bude više,
ovo je, moj daleki sine,
poruka za tvog još daljeg sina
i za kćer najdaljih naših kćeri
kroz mnogo nadanja i godina,

za snove šarene i beskrajne,
pegave pahulje budućih zora,

za čavrljanja,
kikot
i tajne
i za sva pitanja bez odgovora.

Kad svenu zore,
kad zgasnu kiše,
i nas odavno ne bude više,
reci nek budući lepše sanjaju,
zamoli da čudno lepo sanjaju,
naredi da bolje od nas sanjaju,
pomozi im da tačnije sanjaju,
ako ne sanjaju - daj im da sanjaju,
viči da sanjaju,
sanjaj da sanjaju,

dok u njihovim detinjim grudima
pokojna naša srca odzvanjaju
i čuju
i kuju
i odjekuju
kao zvonici među ljudima.

Kaži im:
onamo,
blizu neba,
planina jedna na sve njih čeka.
Mi smo je zidali od sna i hleba
da se uspentramo u svetlost nekad.

Mi smo je digli.
A nikad stigli.
Za ljudski vek je ogromna bila.
I posrćući - u vis smo pali,
sa ožiljcima najlepših krila.

Kad minu zore,
kad umru kiše,
i vidiš: nema nas nikada više
reci im da smo se ko ljudi složili:
mene podelili,
tebe podelili,
njih smo pomnožili.

Ovo je, moj daleki sine,
osmeh i šapat za tvoga sina
i za kćer njegovih najdaljih kćeri
kroz bezbroj nadanja i godina.
I želja da se nešto produži.

Da se pre oduži.

Da se ne oduži,
već da se šalje,
od njih još dalje,
mnogo dalje.

Reci im: onamo, blizu neba
još divnih treba,
još jakih treba,
naivnih treba
i čudnih treba.

Davno smo s mukom sve to sređivali.
Sad smo na kraju i to sredili.
Klinci su mame i tate nasleđivali.
Sad smo mi, roditelji, decu nasledili.

Zato im na uho promrmljaj tiše,
kad zore izgore
kad splasni kiše

- nas sutra mora tamo negde
zajedno s njima da ima
za jednu običnu mrvu najglasnije,
za jednu običnu mrvu najčasnije,
za jednu običnu mrvu najviše.

Poruka
 
PLAVA ZVEZDA

Iza suma, iza gora,
iza reka, iza mora,
zbunja, trava,
opet nocas tebe ceka
cudna neka zvezda prava.

Cak i ako ne verujes,
probaj toga da se setis.
Kad zazmuris i kad zaspis,
ti pokusaj da je cujes,
da odletis,
da je stignes i uhvatis
i sacuvas kad se vratis.

Ali pazi: ako nije
sasvim plava, sasvim prava,
mora lepse da se spava:
da se sanja do svitanja.

Mora dalje da se luta.
Tristo puta.
Petsto puta.

Mora druga da se nadje.
Treca.
Peta.

Mora u snu da se zadje
na kraj sveta.

I jos dalje iza kraja:
do beskraja.


2.

Mora biti takve zvezde.
Sto se cudis.
Pazi samo da je negde
ne ispustis dok se budis.

Jednog dana,
jedne noci,
ne znam kada, ali znam tacno,
izgledace nebo bez nje
tako prazno, tako mracno.

I sva sunca,
sve lepote
i sve oci sto se jave,
nikad bez nje nece biti
sasvim tvoje, sasvim prave.

Ja ti necu reci sta je
ova zvezda cudna, sjajna.
Kad je nadjes - sam ces znati.
Sad je tajna.
 
Mit o Ptici -Mika Antić

Ko u ramenima oseća zemljinu težu
kao prikriveni bol,
pripada potomstvu onih što su u drevna vremena
znali za veštinu lebdenja:
onoj potpuno drukčijoj vrsti naših predaka,
ne ovih što nas dosežu krvlju iznutra,
već nekih prozračnih što nas dotiču samo spolja
usnama zlatnim kao večnost.
To je taj rodoslov od kojeg smo nasledili
neizlečivo mučenje da mislimo.
I u amanet dobili zenicu što ne sabira
i ne odašilje utiske,
nego je čulo sa iskustvima jednog sutra.
Jedno je: gledati vidom, a drugo: videti vid.

Teško je danas i opisati te naše čudnovate pretke
obrasle vetrom i svetlošću.
Jedino nas još zagrljaji pomalo podsećaju
na njihov način letenja.
Ili to, kad neočekivano otkrijemo u sebi
mogućnost da stvaramo takve oblike
iz kojih - kad se primakne uho i oslušne -
dopire lepet krila.
Ako se i znalo za postolja u njihova doba,
to nisu bila uporišta i temelji, već katapulti.
U prevelikoj strasti da prevaziđu sve što tone
ispisivali su pesme u prostoru pomoću takvih dimenzija
koje nas dovode na samu ivicu panike.
Već tada bili su: sutra. Već tada bili su: mi.

U znak sećanja na te predivne, jake ljude,
pokušao sam jednog sumraka dole na obali reke
da i sam uobličim nešto potpuno neograničeno.
Da smislim takvu vrstu strogosti i čistote
koja bi od fantastičnog stvorila uverljiv gest.
Pokušao sam da naučim svoje delo da misli.
Da ima belu radoznalost.
Usudio sam se da nađem odgonetku
da li smo oblikovanjem nečega oduzeti od sebe
ili smo sebi vraćeni.

Ali pre same odluke da priđem samom činu stvaranja
valjalo je da utvrdim da li postoji, ili ne,
suprotno klube svesti.
Bio sam dužan da ispitam da li rođenje nije
ili rođenje jeste
obična senzacija premotavanja živog.
Morao sam da oljuštim prethodnu opnu sebe.
Trebalo je da odložim sva druga već izučena učenja
i budem spreman da razjasnim da li je stvarno početak
baš tako - na početku.

Bio sam na putu da otkrijem
poslednju slobodu bezazlenosti:
razmak između pripadanja i pripadanja,
između izdvajanja-od i izdvajanja-u.
Kad jednom dospem do toga, rekoh sebi,
da više ne činim nasilja,
jer nemam razloga da primoravam stvari
na nešto drugo no što oduvek jesu,
prevazići cu pravljenje i razumeti stvaranje.
Prevazići ću umetnost. Imaću živi dokaz
gde je početak i kraj kugle.

Zatim sam oprao tabane, čelo i oči u reci.
Moja večernja molitva bila je sva od sumnje.
Zar izučavanje stvaranja nije uporno raspitivanje
o svetovima što i ne znaju za protoplazmu,
a ipak žive i ipak su od nečega?
Možda su tu negde, pored, a mi ih nismo svesni,
jer iz njih dopire nešto što nazivamo: prazno?
Možda smo mi njima: ništa.
Možda smo mi njima: prazno?
Koliko puta su prošli kroz nas,
a i ne znamo njihovu nameru?
Koliko puta smo prošli kroz njih,
a i ne znaju našu nameru?
Da li je oblik oblik, ili je nešto drugo oblik?

Poklonio mi se vatar. Poklonila se tišina.
I sumrak se poklonio. Ovo su njihove reči:
Kako da nađete granice i pročitate krajeve,
ako ih uporno tražite na mestu gde ih nema?
Svako je dno - svemir nečemu ispod njega.
Svako je nebo - plićak nečemu iznad njega.
Kako dodirnuti kraj, kad je to samo zglob?
U provinciji barskog bilja
i trska je primer za ogromno.
Kome je oko - okean, i kitovi su mu - trunje.
Ko hoće da opipa rubove neka ne isteže ruke.
Treba presaviti um.
Možda vi i znate da letite,
ali još niste probali na sve moguće načine.

Poklonio sam se vetru. Poklonio se tišini.
Mislim da sam razumeo.
Čitava stvar je, znači, u vatrometu hitrine
kojom se emituje i prima um u povratku.
Zato se kaže da dosezanje nije ništa drugo
do - prepoznavanje sopstvene poruke.
Zato se kaže da je prostor: iskustvo
kojim nas je dodirnuo sopstveni dodir
kad nam se vratio iz budućnosti.
Možda me je to sunce pozlatilo na zalasku:
bio sam čudno smiren, sa riđim oreolom kose.
Bio sam spreman za stvaranje.
 
Odluka

Zivot je sve nesto iz pocetka,
juce i prekjuce sutra ne vrede,
nema na svetu dva ista petka,
dve iste nedelje dve iste srede.
Pa cemu onda razocarenja?

Ako je jedna ljubav - corak,
odmah se drukcije i lepse sanja,
i kad si najvise tuzan i gorak,
nekih se novih ociju setis
i shvatis da letis ...
divnije letis.

Ko je video da decak pati?
da kunja kmezav i da place?
Svaki put moras iznova znati,
da volis bolje da volis jace,
ne da se vadis,
ne da se tesis,
vec da se istinski do neba smesis!

Nema na svetu dve iste srede
dva ista utorka,
dva ista petka,
Sve nove ljubavi drukcije vrede.

Zivi se svaki put iz pocetka,
zivi se da se nikad ne pada,
da budes snazniji posle oluje,
i da se u tvom srcu vec sada
100 zlatnih zvezda unapred cuje !
 
Nekome ko će razumeti
Sad shvatam: nismo došli
zadovoljni ko trave
što niču da ih gaze
nečije trapave zore.
Mi smo zvezde, što ludo
u mrak se strmoglave
i zbog jednog bleska
ne žale da izgore.

Imamo ruke, dobre
kao aprilske laste,
da se grlimo plavo
i gasimo u letu.
I prisutni smo zbog neba
što mora da izraste
u pupljcima vida
ponekome u svetu.

Prejeli smo se svega.
I zubatog. I nežnog.
Sad svako pruža ruke
i nova čuda traži.

A sve je smešno i tužno.
I sve je neizbežno:
i ove istine dobre
i ove dobre laži.

Prejeli smo se, kažem,
i svako ume da sanja.
I svako ume da vrišti
i ruŠi daljine glavom.
I jednako je u nama
i kamenja i grana.
I jednako je u nama
i prljavo i plavo.

I svesni da smo lepi
isto koliko i ružni,
stigli smo gde se gnjura
i stigli gde se leti.
I znamo šta smo dali.
I znamo šta smo dužni.
I šta smo juče hteli.
I sutra šta ćemo hteti.
Goreli smo, al nismo
postali pepeo sivi
od koga bujaju žita
i obale u cvetu.

Uvek smo bili živi,
pa ipak: drukČije živi
od svih ostalih živih
na ovom zbunjenom svetu.


I najzad: tako je dobro
što nismo samo trave,
što talasanja svoja
nijednom vetru ne damo,
već smo zvezde što sjajem
sve nebo okrvave
željne da budu sunce
makar na trenutak samo
 
ako vam mnogo puta kazem da vas volim,
jeli to vise ljubavi, ili je ista, jedna jedina?

ako svakoga jutra ponovo oktrijete da ste zivi,
je li to vise zivota, ili je ovaj, jedan jedini?

moze li da se rodi pet miliona necega,
a da pre toga ne umre isto toliko istovetnog?

tu umetnost pretakanja iz jedne vrste necega
u drugu vrstu necega zovemo nase sad i ovde.

zar vam je vaznije da prezivite ma i nekako,
nego da dokucite sta je zivot?

dozivljaj ovog sveta kod vas je, na zalost, samo
dozivljaj vase vrste sveta
 
Gospođica Mašta
Često nisam uspevao da je dozovem.

Tu maštu za koju sam govorio da treba, za sve dečake i devojčice, zagnjurene u jastuke noći, kao lokomotiva da juri.

Mašta je čarolija.

Možda ju je najtačnije definisala ona moja dugorepa, brbljiva, sveznajuća i prozračna ptica: najvažnije na svetu to je umeti videti vetar i čuti sneg kako pada; umeti dotaći prstom sumrak na prvom uglu i osetiti na usni sanjivi ukus mesečine.

Mašta je moja prva ljubav.
 
Ekspres za sever

Možda niko nije umeo da te želi ovako
kao ja noćas.

Tvoje ruke bele kao samoća.
Tvoja bedra sa ukusom platna i voća.
Tvoj malo šuštavi glas.

Sa nosom dečačkim prilepljenim
uz okno vagona,
nejasan samom sebi
kao oproštajno pismo padavičara,

i čudno uznemiren toplinom
kao razmažen pas,
putujem, evo, putujem
da natrpam u glavu još neslućene predele,
da drveću poželim najlepšu laku noć
na svetu,
da se vrtim kao lišće,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezde i ptice.

Da malo nemam plan.

Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.

Da zaboravim ruku na tvom struku.
I lice uz tvoje lice.
 
Postoji jedan mudrac. Dok ovo govorim, on cuci u velikoj pustinji juzno od ovih planina. Cuci ne znam koliko godina u pesku i ne podize oci. Ali sve vidi. Sara noktom nesto nerazumljivo i uplaseno ponavlja: i ovo sam vec stvorio...i ovo sam vec stvorio. Ako mu zatrazis orla, on ne poseze u visine, nego ga prstom iskopa iz zemlje kao koren. To je, kaze on, orao iz kojeg nicu drugi orlovi. Posle mozes da mu zatrazis aligatora ili mrava. I njih iskopa prstom iz zemlje kao kosticu. On sve moze, jer njegovo je stvaranje drukcije nego nase. Od njega sam naucio to sto ti danas kazujem kao tajnu.

2.

Gospodine, kazem ja njemu, koji se mnogo ljube i bratime. Ako ljubav postoji cemu je dokazivati? On samo cuti pognute glave i dugo mrmlja u sebi. I tek u podne, kad sunce kao mac visi sa zenita, govori glasom belim poput zguzvane
hartije. Iz toga ce, kaze, proizici velika nevolja. Narod koji ne prestaje da peva nesrecan je, siromasan i gladan.

3.

Gospodine, kazem mu ja, video sam coveka koji preskace neverovatne visine. Kako to cini kad nije jaci od drugih, ne trci brze od drugih, niti je umesniji i i lukaviji? Taj covek, kaze mudrac, uzima zalet kao da ce preskociti oblake. Stoga i ne primecuje to sto mu je pod nogama. Treba preskakati nebo. Treba imati samo najvecu zelju pa ce sve druge same od sebe biti ispunjene.

4.

Gospodine, kazem mu ja, jedan moj prijatelj iskopao je u basti kamen. Poklonio ga je nekom vajaru da nacini od njega skulpturu. Bio je to obican kamen, ali ako ga okrenes prema svetlosti, u njemu se odslikavao ceo svet. A vajar ga je odbio. Mudrac mi kaze: i morao je da odbije, jer nije ga sam pronasao.

5.

Gospodine, pitam ga ja, kako to da moja glava, koja ispunjava prostore, moze da stane u jednu obicnu kapu? Zateceni sasvim slucajno, kaze on, u istom nizu godina na ovoj staroj oronuloj planeti, mi se nastavljamo jedni na druge, kao sto se grana nastavlja na granu, a ipak zivi svoj vek okrenuta ka drugoj strani sveta, ka nekim svojim olujama i vidicima. Zato je tvoja glava zumance nekog jos neotkrivenog sunca. Zato zasad staje i u obicu ljusku.

6.

Gospodine, kazem ja njemu, imam neverovatnu snagu. Mogu da upravljam brodovima, jer sam ih pokorio. Mogu da zidam nebodere jer sam savladao beton i celik. Mogu da rijem kroz planine i menjam lice kontinenata. Ali kad uzmem u saku obican mali sljunak, ma koliko ga stiskao, nikad ga necu razbiti. Kako to? Veliki umovi, kaze on, bili su u pocetku neznalice, kao sto je reka bila potok ili tajfun - tisina. Najvece hulje istorije bile su pre toga bucmasti bezazleni malisani. Himalaji su bili para. Nesto cvrsto i oblo, kao kipovi Vavilona, bilo je u svom vulkanskom detinjstvu bezoblicno i meko. Zato je sljunak, u stvari, jedna ogromna planina, oljustena od golotinje svog lepog i strahovito zgusnutog srca. Ceprka zatim po pesku, prstom izvadi zametak Kilimandzara; stavljam na ledja obicno kristalno zrnce, ali padam pod teretom.

7.

Gospodine, kazem mu ja, video sam slikara koji prolazi kroz platno kao kroz svetlost. Naslika sebi vodu i pliva. Kako to? Naslika Alpe i penje se. Naslika daljinu i izgubi se. Mudrac mi nista ne govori. Samo vidim, u sumrak, kako se poistovecuje sa sivilom, rasplinjuje i nestaje. Odlazim zamisljen i dogadja se
nesto cudno: za mnom ne ostaju stope, kao da nikad nisam ni prolazio ovim krajem. Kao da sam to samo pozeleo u snovima.
I - izmislio.

Koren
 
Iza suma, iza gora, iza reka, iza mora,
zbunja, trava,
opet nocas tebe ceka cudna neka zvezda plava,
zvezda prava.

Cak i ako ne verujes,
probaj toga da se setis.
Kad zazmuris i kad zaspis, ti pokusaj da je cujes,
da odletis,
da je stignes i uhvatis i sacuvas kad se vratis.

Ali pazi:
ako nije sasvim plava, sasvim prava,
mora lepse da se spava, da se sanja do svitanja,
mora dalje da se luta,
trista puta,
petsto puta,
mora druga da se nadje... treca... peta...
mora u snu da se zadje na kraj sveta
i jos dalje iza kraja - do beskraja.

Mora biti takve zvezde.
Sto se cudis?
Pazi samo da je negde ne ispustis dok se budis.
Pazi samo da se negde ne izgubi,
ne povredi.
Takva zvezda u zivotu mnogo znaci, mnogo vredi.

Ja ti necu reci sta je ova zvezda plava,
zvezda sjajna.
Kad je nadjes - sam ces znati.
Sad je tajna.

Plava zvezda
 
Poklonio sam se reci. I pesku sam se poklonio.
Moja je duša, rekoh, raskoračena i razroka,
a jedino mi čvrsto tle: neravnoteža u glavi.
Zemlja je princip materinstva.
Ko će, ako ne moja mati, da mi objasni
o koji smisao da se oduprem?
Da se ne ponašam kao potok
koji ima užasan strah od potopa.
Da se ne ponašam kao busen
koji ima užasan strah da će ga zakopati u zemlju.
Da se ne ponašam kao plamičak sveće
koji ima užasan strah od požara.
Mogu li od vas da naucim kako se menja ritam pameti?
Nedostaje mi, vidim, nekakva vaša vrsta boga.

Mit o ptici - 24
 
Ne priznajem rastanke
i nikad neću
Suviše boli kada se grubo
otkine cvet
koji tek niče
Kada na samom početku priče
vreme zatreperi i stane
baš kada bleda
još prazna zora
mesečevo srebro ućuti
i kada zamre let povetarca
što dahom sluti
uzdahe nove, nasmejane
Ja želim da još s tobom gledam
kako se bude zlatasta mora
da s tobom dišem i da te volim
i vatrom noći i zore sjajem
I zato ne dam, i zato neću
i zato rastanke ne priznajem
Želim da živim tvojim dahom
i da se smejem osmehom tvojim
želim da bolujem tvoje boli
i da strahujem tvojim strahom
dokle me ima
dok postojim
Želim da sanjam tvoje snove
i da kroz virove tvoje reke
ponovo osetim prste u kosi
da razvejano seme maslačka
tvoj vetar nosi
i sipa u šarene misli neke
u žute duge na modrom tlu
Zato ne dam i zato neću
Zato moj odraz još vešto krije
istih osmeha tajne daleke
Zato ću uvek biti sa tobom
u dašku misli ili u snu
Još uvek naš cvet negde niče
još uvek naše tajne snije
i ustreptalom lepotom traje
dok mu na lati leptiri sleću
Svi su rastanci tužne priče
zato ja rastanke ne priznajem
i nikad neću.Miroslav Mika Antić
 
Kako se prave deca

Deca se ne prave od mame
i ne prave se od rode.
ne veruj
to su price.

Prave se od gotovih beba
da sama na sebe lice.

Da tegle svoje suze
i duse
i ponos
i zube.

I sama sebe lazu
i sama zbog sebe ogrube.

Deca su sebi i roda
i sebi i tata i mama

I sve se dalje redja
kao na vodi krugovi:
Deca su sama sebi
i snovi i sreca
i drugovi.

I sama sebi sve otmu.
I sebi sve podare.

I kao igracka sebe
od jedne bezazlene bebe
naprave,
ili pokvare.
 

Back
Top