"Odlazak u valovima
Manipuliše se i iseljavanjem Srba iz Sarajeva. Kako, kada i zašto su odlazili iz Sarajeva u početku rata, u toku rata i neposredno poslije rata, zaslužuje detaljno objašnjenje da bi se izbjegle špekulacije i iskrivljivanje historijskih činjenica. Taj odlazak se, uslovno rečeno, odvijao u valovima.
Prvi val je bio u proljeće 1992. godine. U danima finalne pripreme napada na Sarajevo, SDS, podjelom letaka (brošura) i drugim metodama prenošenja instrukcija, obavještava članstvo i indirektno većinu srpskog stanovništva u gradu sa osnovnom porukom: "Sklonote se nedelju do dve iz grada Sarajeva, jer toliko će trajati borbe preuzimanja grada". Mnogi su tada otišli noseći sobom ili u osobnim automobilima najnužnije stvari, što je moglo nagnati na pomisao da idu na duži vikend. Zauzimanje grada potrajalo je skoro četiri godine i nije se obistinilo. Mnogi koji su tada otišli, bilo u naselja i gradove iz kojih je već protjerano nesrpsko stanovništvo, bilo u Srbiju, uglavnom se nisu vratili jer su tamo započeli život (školovanje djece, zapošljavanje itd).
Gdje su pogriješili Bildt i Petritsch
Drugi (tihi val) u opkoljenom Sarajevu odvijao se 1992. do 1995, kada su zbog teškog preživljavanja u opkoljenom Sarajevu mnogi njegovi građani svih nacionalnosti napuštali grad kada se to god moglo (humanitarni konvoji, medicinske evakuacije, pretrčavanje aerodromske piste...), uključujući i izlazak iz grada uz novčanu nadoknadu pojedinim agresorskim grupama koje su držale obruč oko grada. Srbi su odlazili uglavnom prema Srbiji, Hrvati prema Hrvatskoj, Bošnjaci prema trećim zemljama. Obruč oko Sarajeva držali su Srbi koji su slijedili Miloševića i Karadžića. Srpsko građansko vijeće bilo je katalizator opstanka Srba u Sarajevu i politički angažirano na međunarodnoj sceni za cjelovitu i multietničku BiH. Sudbinu ostalih građana u opkoljenom Sarajevu dijelilo je između 30-40 hiljada Srba.
Prema nezvaničnim procjenama, u ovom periodu više civila srpske nacionalnosti na teritoriji koje su okupirale srpske snage u BiH je poginulo u saobraćajnim nesrećama nego od metka jedinica Armije BiH pod komandom Predsjedništva RBiH.
Treći, najveći val, bio je od kraja 1995. do početka 1996. godine. Potpisivanjem Dejtonskog sporazuma dijelovi Sarajeva i okolnih naselja naseljenih samo srpskim stanovništvom: Grbavica, Nedžarići, Ilidža, dio Dobrinje, Rajlovac, Vogošća, Nahorevo... pripali su Federaciji BiH. Ostali su u "Alijinoj državi", govorili su Karadžić i Krajišnik. "Napuštajte i prelazite u RS", bile su njihove instrukcije Srbima sa ovih područja. Mjesec nakon Mirovnog sporazuma bilo je predviđeno da se na ovim prostorima uspostavi administracija FBiH. Carl Bildt, tada visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH, za mjesec dana, a zatim ponovo nešto duže, produžio je ovaj rok (valjda nesvjesno). U tom periodu i u tim naseljima, na kraju, sve je bilo uništeno i spaljeno. Od masovnih paljevina gusti oblaci dima su bili iznad svakog naselja. Karadžićeva vojska i policija imale su dovoljno vremena da istjeraju i posljednjeg Srbina.
Desetine milijardi dolara štete je tada učinjeno, premještanjem ili spaljivanjem svih tvornica i proizvodnih pogona, potpunim devastiranjem svih javnih i zdravstvenih ustanova, škola i stambenih objekata i odnošenjem zadnjeg oluka i izbijenog prozora. Otišlo je srpsko stanovništvo, mnogi uplakani, a najveći broj njih se skrasio u regionu Sarajevskog okruga pod administracijom RS-a, odnosno u Lukavicu i Pale. Ostali su produžili u Banju Luku, Bijeljinu, Bratunac..., a manji broj i prema Srbiji. Ako se danas sabere broj srpskog stanovništva u Lukavici, dijelu Dobrinje, na Palama i okolnim naseljima, vidi se da je to stanovništvo dobrim dijelom pomjereno iz grada u te dijelove sarajevske okoline.
Rasprodaja stanova
Četvrti val uslijedio je nakon što je po potpisivanju Mirovnog sporazuma počela rapidna obnova Sarajeva. Milijarde dolara pomoći od prijateljskih zemalja su uložene da ustaklimo grad, popravimo osnovnu infrastrukturu, sve stanove koju su granate sa brda razorile. Predratni stanovnici srpske nacionalnosti su se počeli vraćati, dosta stidljivo, po jedan ili dva člana porodice, preuzeli su ključeve stanova po prijeratnoj pripadnosti stanarskog prava. Nadali smo se naglom povećanju multietničnosti grada. U stanu se po tadašnjim zakonima moralo provesti pet godina prije nego što se stanarsko pravo pretvori u lično vlasništvo. Nažalost, tadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petritsch donosi odluku, temeljenu navodno na zaštiti prava i pravednosti, da je stanarsko pravo jednako vlasništvu i tada su praktično svi "srpski stanovi" preko noći oglašeni na prodaju. Kupuju ih uglavnom Bošnjaci protjerani sa današnje teritorije BiH koju pokriva entitet RS-a koji koji su se vratili iz inostranstva i nešto ušteđevine ili novac za kupovinu skupili, odnosno pozajmili. Bilo je tu i zamjena za ostavljene kuće u RS-u i drugih aranžmana. Cijene stanova zbog velikog broja bošnjačkih izbjeglica i povratnika su bile visoke za ono vrijeme. Za jedan prodan stan u Sarajevu, uslovno rečeno, "kupovala" su se dva stana: jedan u Banjoj Luci, jedan u predgrađima Beograda. Ko bi odolio takvim prilikama ako tada u Sarajevu nije bilo posla na pomolu za bilo koga, a ne samo za Srbe koji se vraćaju. Sarajevo je tada trajno ostalo bez desetina hiljada Srba koji su tu živjeli godinama. Neki bi umjesto vala nazvali ovaj proces postdejtonskim "prilagođavanjima".
Sve naprijed rečeno je analiza odlaska Srba iz Sarajeva neposredno prije opsade, u toku opsade i nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma.
Za ukupno sagledavanje procesa i posljedica opsade Sarajeva neophodno je ukazati i na sljedeće činjenice i aktivnosti.
Srpsko građansko vijeće - Pokret za ravnopravnost odigralo je veoma važnu ulogu u očuvanju multietničnosti Sarajeva jer je bilo stabilizator prilika u ratu. Njegovi osnivači i lideri: akademik Ljubomir Berberović, prof. dr. Mirko Pejanović, Dragutin Kosovac i drugi ogradili su se od tadašnjih srpskih lidera na čelu sa Miloševićem, Karadžićem i drugima, naglašavajući prolaznost zla i povratak toleranciji i suživotu. Mnogi Srbi u opkoljenom Sarajevu (30-40 hiljada) vidjeli su u ovom vijeću potporu u svakom pogledu. Zajedno sa Hrvatskim narodnim vijećem bilo je važna politička potpora za odbranu cjelovitosti BiH."
http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/kako-su-srbi-otisli-iz-sarajeva