Milan Kundera – NEGDJE IZA
Pjesma je negdje iza
Već je veoma dugo tamo
Pjesnik je samo otkriva.
Jan Skacel
1
Moj prijatelj Josef Škvorecki pripovijeda u jednoj od svojih knjiga istinit događaj:
Neki praški inženjer pozvan je na stručni skup u London. Odlazi tamo, sudjeluje u raspravi i vraća se u Prag. Nekoliko sati nakon povratka, u uredu uzima u ruke Rude Pravo – službeni dnevni list Partije – i u njemu čita: Neki češki inženjer, sudionik skupa u Londonu, nakon što je pred zapadnim tiskom oklevetao svoju socijalističku domovinu, odlučio je ostati na Zapadu.
Spoj ilegalne emigracije i takve izjave nije sitnica. To donosi dvadesetak godina zatvora. Naš inženjer ne može vjerovati vlastitim očima. No, nema dvojbe da članak govori o njemu. Ušavši u ured, njegova tajnica se prestraši kada ga vidi: Bože, reče, pa vi ste se već vratili! To vam nije pametno; jeste li pročitali što o vama piše?
Inženjer u očima svoje tajnice vidi strah. Što mu je činiti? Pojuri u uredništvo Rude Prava. Tamo pronađe odgovornog urednika. Ovaj se ispričava, uistinu, cijela stvar vrlo je neugodna, no on, urednik, nema nikakve veze s tim, tekst je dobio ravno iz Ministarstva unutrašnjih poslova.
Inženjer tada pođe u Ministarstvo. Tamo mu kažu: Da, svakako, riječ je o pogrešci, no oni tamo u Ministarstvu nemaju nikakve veze s tim, dobili su izvješće o inženjeru od svoje tajne službe u londonskom veleposlanstvu. Inženjer traži opovrgavanje. Kažu mu: Ne, to ne dolazi u obzir, no uvjeravaju ga da mu se ništa ne može dogoditi, da može biti miran.
Ali, inženjer nije miran. Naprotiv, brzo uviđa da ga najednom strogo nadziru, da mu prisluškuju telefon i da ga na ulici slijede. Ne može više spavati, ima noćne more sve do dana kada, ne mogavši više izdržati taj pritisak, riskirajući glavu, ilegalno napušta zemlju. Tako uistinu postaje emigrant.
2
Priču koju sam upravo ispripovijedao jedna je od onih koje bismo bez oklijevanja nazvali kafkijanskim. Taj izraz, preuzet iz umjetničkog djela, određen samo slikama jednog pisca, pojavljuje se kao zajednički nazivnik situacija (koliko književnih, toliko i stvarnih) koje nijedna druga riječ ne može obuhvatiti i za koje ni politologija, ni sociologija ne pružaju ključ.
Ali, što zapravo znači izraz kafki-janski?
Pokušajmo opisati nekoliko njegovih aspekata:
Prvo:
Inženjer je suočen s vlašću koja ima karakter beskonačnog labirinta. Nikada neće stići do kraja njegovih beskrajnih hodnika i neće uspjeti pronaći onog koji je načinio kobnu presudu. Dakle, u istoj je situaciji kao Josef K. pred Sudom ili zemljomjer K. pred Dvorcem. Svi su oni u svijetu koji je golem labirint institucija iz kojeg ne mogu pobjeći i koji ne mogu razumjeti.
Prije Kafke romanopisci se često znali raskrinkavati institucije kao poprišta sukoba različitih osobnih ili društvenih interesa. U Kafke, institucija je mehanizam koji se pokorava vlastitim zakonima za koje se više ne zna tko ih je i kada donio, koji nemaju veze s ljudskim interesima, i koji stoga nisu razumljivi.
Drugo:
U petom poglavlju Dvorca, općinski načelnik detaljno iznosi K.-u dugu povijest njegova dosjea. Ukratko, prije desetak godina u općinu iz zamka stiže prijedlog da se zaposli neki zemljomjer. Načelnik napiše negativan odgovor (nikome ne treba zemljomjer), ali odgovor završi u krivom uredu te, tako i nakon istančane igre dugogodišnjih birokratskih nesporazuma, jednog dana, neočekivano, K. uistinu dobije poziv za posao, i to upravo u trenutku kada se svi uredi, koji se time bave, počinju rješavati u međuvremenu zastarjelog prijedloga. Nakon dugog putovanja, dakle K. stiže greškom u selo. Više od toga: budući da za njega nijedan drugi svijet osim tog Dvorca i njegova sela nije moguć, cjelokupno je njegovo postojanje zapravo greška.
U kafkijanskome svijetu dosje nalikuje Platonovoj ideji. On predstavlja pravu stvarnost, dok je čovjekovo tjelesno postojanje tek sjena projicirana na zaslonu iluzija. Doista, i zemljomjer K. i praški inženjer samo su sjene vlastitih dosjea, a zapravo su i mnogo manje od toga: oni su greške u dosjeu, odnosno sjene koje čak nemaju ni pravo na postojanje kao sjene.
No, ukoliko je čovjekov život samo sjena, a prava se stvarnost nalazi negdje drugdje, u području nedosežnog, neljudskog i nadljudskog, odmah ulazimo u područje teologije. I zaista, prvi su Kafkini tumači objašnjavali njegove romane kao religiozne parabole.
To mi se tumačenje čini netočnim (jer vidi alegoriju tamo gdje Kafka upućuje na konkretne situacije čovjekova života), ali ipak razotkrivajućim: gdje god se vlast obogotvoruje, ona automatski proizvodi vlastitu teologiju; gdje god se ponaša poput Boga, izaziva pobožne osjećaje; u tom slučaju, svijet se može opisati teološkim rječnikom.
Kafka nije pisao religiozne alegorije, no kafkijansko (i u stvarnosti i u mašti) nerazdvojno je od teološkog (ili bolje rečeno pseudo-teološkog) aspekta.
Treće:
Raskoljnikov ne može podnijeti teret svoje krivnje i, ne bi li pronašao mir, dobrovoljno prihvaća kaznu. To je dobro poznata situacija kada prijestup traži kaznu.
U Kafke logika je obrnuta. Kažnjena osoba ne zna razlog zbog kojeg je kažnjena. Besmisao kazne toliko je nepodnošljiv da okrivljenik, ne bi li pronašao mir, želi naći opravdanje za svoju nevolju: kazna traži prijestup.
Praški inženjer kažnjen je strogim policijskim nadzorom. Ta kazna traži zločin koji nije počinjen, te inženjer optužen za emigraciju naposljetku uistinu i emigrira. Kazna je napokon našla svoj prijestup.
Ne znajući zašto je optužen, u Sedmom poglavlju Procesa K. odlučuje preispitati cijeli svoj život, ukupnu prošlost do “najmanje pojedinosti“. Stroj samookrivljavanja je pokrenut. Okrivljeni traži svoj prijestup.
Jednog dana Amalija primi bestidno pismo od nekog službenika iz Dvorca. Pokida ga, uvrijeđena. Dvorac čak nema potrebu osuditi Amalijino smiono ponašanje. Strah (isti koji inženjer ugledao u očima svoje tajnice) sam djeluje. Bez ikakve zapovijedi, bez ikakvog vidljivog znaka iz Dvorca, svi izbjegavaju Amalijinu obitelj kao da je kužna.
Amalijin otac želi obraniti svoju obitelj. No, nailazi na poteškoću: ne samo da ne može pronaći onoga ko je izrekao presudu, nego ni sama presuda ne postoji! Da bi mogao uložiti žalbu, zatražiti pomilovanje, prvo treba biti okrivljen! Otac preklinje Dvorac da proglasi zločin njegove kćeri. U najmanju se ruku može reći da kazna traži prijestup. U tom pseudo-teološkom svijetu, kažnjeni preklinje da mu priznaju krivnju!
Često se događa da današnji Pražanin, pavši u nemilost, ne može naći nikakvo zaposlenje. Uzalud traži neku potvrdu koja utvrđuje kako je nešto skrivio i da mu je zabranjeno zapošljavanje. Osuda se ne može naći. A kako je u Pragu rad obaveza propisana zakonom, na kraju ga optuže za parazitizam; to znači da je kriv što ne radi. Kazna pronalazi svoj prijestup.
Četvrto:
Priča praškog inženjera ima obilježje smiješne priče, šale; ona izaziva smijeh.
Dva gospodina, posve obična (nisu „inspektori“ kako ih se naziva u francuskom prijevodu), iznenade jednog jutra Josefa K. u postelji, objave mu da je uhićen i pojedu mu doručak. K. disciplinirani činovnik, umjesto da ih otjera iz stana, nadugo se brani pred njima, i to u noćnoj košulji. Kada je Kafka pred svojim prijateljima pročitao prvo poglavlje Procesa, svi su se smijali, uključujući i autora. S pravom su se smijali: komično je nerazdvojno od same biti kafkijanskog.
No, spoznaja da je njegova priča komična nije inženjeru neka utjeha. Ulovljen u šalu vlastita života poput ribe u akvariju; ne smatra to smiješnim. Naime, šala je smiješna samo onima koji su ispred akvarija; kafkijansko nas, naprotiv, vodi unutra, u samu utrobu šale, u grozotu komičnog.
U kafkijanskom svijetu komično nije kontrapunkt tragičnom (tragikomičnost) kao što je slučaj kod Šekspira; ono nije tamo da lakoćom tona učini tragično podnošljivim; ono nije pratnja tragičnom, ne, ono ga uništava dok je još u zametku, lišavajući tako žrtve jedine utjehe kojoj se još mogu nadati: one što se nalazi u veličini (istinskoj ili pretpo-stavljenoj) tragedije. Inženjer je izgubio domovinu, a svi se tome smiju.
3
U modernoj povijesti postoje razdoblja kada život nalikuje Kafkinim romanima.
Dok sam još živio u Pragu često sam čuo kako se sekretarijat Partije (ružna i prilično moderna zgrada) naziva riječju „zamak“. Koliko sam puta čuo da drugog čovjeka Partije (stanovitog druga Hendrycha) nazivaju Klamm (što je utoliko zanimljivije jer na češkom „klam“ znači „trik“ ili „prijevara“).
Pjesnik N., velika komunistička ličnost, zatvoren je pedesetih godina, nakon stalji-nističkog procesa. U ćeliji je napisao zbirku pjesama u kojoj izjavljuje vjernost komunizmu uprkos svim strahotama koje je proživio. Nije to iz kukavičluka. Pjesnik je u svojoj vjernosti (vjernosti krvnicima) vidio znak svoje vrline, svoje pravovjernosti. Pražani koji su poznavali njegovu zbirku nazvali su je uz blagu ironiju: Zahvalnost Josefa K.
Slike, situacije, pa čak i određene rečenice izu Kafkinih romana, bili su dio praškoga života.
Ovime bismo došli u napast zaključiti: Kafkine su slike u Pragu žive, jer su antipacija totalitarnog društva.
Tu tvrdnju ipak treba ispraviti: kafkijansko nije samo sociološki ili politološki pojam. Kafkine su romane pokušali objasniti kao kritiku industrijskog društva, eksploatacije, otuđenja, buržoaskog morala, ukratko, kapitalizma. No, u Kafkinu svijetu ne nalazimo gotovo ništa od onoga što čini kapitalizam: ni novac i njegovu moć, ni trgovinu, ni vlasništvo i vlasnike, ni klasnu borbu.
Kafkijansko ne odgovara definiciji totalitarizma. U Kafkinim romanima nema partije, ni ideologije i njezina žargona, ni politike, ni policije, ni vojske.
Čini se, dakle, da kafkijansko prije predstavlja elementarnu mogućnost čovjeka i njegova svijeta, mogućnost koja nije povijesno određena, i koja čovjeka, manje-više, vječno prati.
No, ta ispravka nije odgovorila na pitanje: Kako je moguće da se u Pragu Kafkini romani stapaju sa stvarnim životom, i kako je moguće da se ti isti romani u Parizu čitaju kao hermetičan izričaj isključivo autorova subjektivna svijeta? Znači li to da se mogućnost čovjeka i njegova svijeta koju nazivamo kafki-janskom lakše pretvara u konkretne sudbine u Pragu nego u Parizu?
U modernoj povijesti postoje tendencije koje proizvode kafkijansko u širokim društvenim dimenzijama: rastuća konce-ntracija vlasti s težnjom da se obogo-tvori; birokratizacija društvenih aktivnosti koje sve institucije pretvara u neizmjerne labirinte, depersonalizacija pojedinca koja iz toga proizlazi.
Totalitarne države su, kao krajnja koncentracija tih tendencija, iznijele na vidjelo blisku vezu što postoji između Kafkinih romana i stvarnog života. No, na Zapadu tu vezu ne zapažaju, i to ne samo stoga što je društvo zvano demokratsko manje kafkijansko od današnjeg praškog. To je, čini mi se, i stoga što se ovdje neumoljivo gubi smisao za stvarnost.
Jer je u društvu koje zovemo demokratskim također poznat proces koji depersonalizira i birokratizira; čitav je planet poprište tog procesa. Kafkini romani njegova su ironična i zamišljena hiperbola; totalitarna država je njegova prozaična i stvarna hiperbola.
Zbog čega je, međutim, Kafka prvi proniknuo te tendencije koje su se na pozornici povijesti pojavile, u svoj svojoj jasnoći i okrutnosti, tek nakon njegove smrti?
4
Ako se ne želimo dati zavaravati mistifikacijama i legendama, nećemo u Franza Kafke naći nijedan važniji trag političkih interesa. U tom se smislu on razlikovao od svih svojih praških prijatelja, Maksa Broda, Franza Verfela, Egona Ervina Kiša, kao i od svih avangardi koje su se, tvrdeći da poznaju smisao Povijesti, zadovoljavale prizivanjem lica budućnosti.
Kako je, dakle, moguće da to nije njihove djelo, nego djelo njegova osamljena suputnika, povučenog i usredotočenoga na vlastiti život i umjetnost, a koju danas prepoznajemo kao društveno-političko proročanstvo, koje je samim tim zabranjeno na većem djelu planeta?
Razmišljao sam jednom o toj tajni, nakon što sam prisustvovao malom prizoru u kući moje stare prijateljice. Ta je žena tokom staljinističkih procesa u Pragu 1951. godine bila uhićena i osuđena za zločine koje nije počinila. Stotine komunista našle su se, uostalom, u to vrijeme, u jednakoj situaciji. Cijeloga su se života poistovjećivali sa svojom Partijom. Kada je ona odjednom postala njihov tužitelj, pristali su, poput Josefa K., „preispitati svoj protekli život do najmanje pojedinosti“ ne bi li pronašli skriveni prijestup i naposljetku priznali imaginarne zločine. Moja je prijateljica uspjela spasiti glavu, jer je, zahvaljujući iznimnoj hrabrosti, odbila tražiti svoj grijeh, kao što su to činili njezini drugovi, kao što je to činio pjesnik N. Odbivši pomagati svojim krvnicima postala je beskorisna za završnu predstavu procesa. Tako je, umjesto da bude obješena, samo osuđena na doživotni zatvor. Nakon petnaest godina posve je rehabilitirana i puštena na slobodu.
Tu su ženu uhitili kad joj je dijete imalo godinu dana. Izašavši iz zatvora zatekla je šesnaestogodišnjeg sina, i bila je sretna što s njim može dijeliti skromnu samoću. Posve je razumljivo da se strastveno vezala za njega. Sin joj je imao dvadeset i šest godina kad sam ih jednom došao posjetiti. Uvrijeđena, ljutita, majka je plakala. Razlog njezinu plaču bio je posve nevažan: sin je ujutro ustao prekasno, ili nešto slično. Rekao sam majci: “Čemu se živcirati zbog takve sitnice? Vrijedi li to plača? Pretjeruješ!“
Umjesto majke odgovorio je sin: “Ne, moja majka ne pretjeruje. Ona je krasna i hrabra žena. Znala se oduprijeti kada su se svi slomili. Želi da postanem častan čovjek. Istina, ustao sam prekasno, no ona što mi prigovora majka nešto je mnogo dublje. To je moje ponašanje. Moje sebično ponašanje. Želim postati onakvim kakva me majka želi. I to joj pred tobom obećavam”.
Ono što Partija nikad nije uspjela učiniti s majkom, majka je uspjela sa sinom. Prisilila ga je da se poistovjeti sa besmislenom optužbom,“da traži svoj prijestup“, da javno prizna. Promatrao sam, preneražen, taj prizor staljinističkoga mini-procesa i odmah shvatio da su psihološki mehanizmi koji djeluju unutar velikih povijesnih događaja (naizgled nevje-rovatni i nečovječni) oni isti koji vladaju intimnim situacijama (posve banalnim i vrlo ljudskim).
5
Čuveno pismo koje je Kafka napisao ocu i nikada mu ga nije poslao dobro pokazuje da je Kafka iz obitelji, iz odnosa djeteta i obogotvorene vlasti roditelja, naučio tehniku okrivljavanja koja je postala jedna od važnih tema njegovih romana. U Osudi, kratkoj priči, bliskoj autorovom obiteljskom iskustvu, otac optužuje sina i naređuje mu da se utopi. Sin prihvaća svoju fiktivnu krivnju i odlazi se baciti u rijeku jednako pokorno kao što će se poslije njegov nasljednik Josef K., kojega okrivljuje neka tajanstvena organizacija, prepustiti klanju. Sličnost između dviju optužbi, dvaju samookri-vljavanja i dvaju smaknuća pokazuje kontinuitet koji u Kafkinom djelu povezuje intimni obiteljski „totalitarizam“ s totali-tarizmom velikih društvenih vizija.
Totalitarno društvo, posebno u svojim ekstremnim verzijama, nastoji dokinuti granicu između javnog i privatnog; vlast, koja postaje sve mutnija, zahtjeva da život građana bude što transparentniji. Taj ideal života bez tajne odgovara idealu primjerne obitelji: građanin nema pravo ništa kriti pred Partijom ili državom, kao što ni dijete nema pravo na tajnu pred ocem ili majkom. Totalitarna društva u svojoj propagandi pokazuju idiličan smiješak: žele se doimati poput „jedne velike obitelji“.
Često se kaže da Kafkini romani izražavaju strastvenu želju za zajednicom i društvenim kontaktom; čini se da iskorijenjeno biće kao, što je K., ima jedan jedini cilj: prevladati prokletstvo vlastite samoće. No, to nije samo klišej, reduciranje tumačenja, nego i besmislica.
Zemljomjer K. uopće nije u potrazi za ljudima i njihovom toplinom, on ne želi postati „čovjekom među ljudima“ poput Sartreova Oresta. On ne želi da ga prihvati zajednica nego institucija. Da bi to ostvario, mora skupo platiti: mora se odreći samoće. I eto njegova pakla: nikada nije sam, dva pomoćnika poslana iz Dvorca slijede ga u stopu. Prisustvuju njegovu ljubavnom činu s Fridom, sjedeći na šanku iznad ljubavnika i od tog trenutka više ne napuštaju njegovu postelju.
Kafkina opsesija, dakle, nije prokletstvo samoće, nego oskvrnuta samoća!
Karla Rosmana neprekidno svi šikaniraju; prodali su mu odjeću; oduzeli su mu jedinu fotografiju njegovih roditelja; u spavaonici, pored njegove postelje, mladići boksaju i povremeno padaju na njega; Robinson i Delamarše, dva mangupa, prisiljavaju ga da živi s njima u zajedničkom kućanstvu, tako da mu uzdasi debele Brunelde odzvanjaju u snu.
Upravo kršenjem privatnosti započinje priča Josefa K.: dva nepoznata gospodina dolaze ga uhititi dok je u postelji. Otada više neće biti sam: sud će ga pratiti, promatrati, govoriti mu: njegov će privatni život postupno nestati, progutat će ga tajanstvena organizacija što ga progoni.
Lirske duše koje vole propovijedati ukidanje tajne i transparentnost privatnog života ne shvaćaju u kakav se proces upuštaju. Početak totalitarizma nalikuje početku Procesa: doći će vas iznenaditi u postelji. Doći će kao što su to rado činili vaš otac i majka.
Često se pitamo nisu li Kafkini romani projekcija autorovih najosobnijih i najpri-vatnijih sukoba, ili pak opis objektivnog „društvenog stroja“.
Kafkijansko se ne ograničava niti na područje privatnosti, niti na područje javnog; ono ih oba obuhvaća. Javno je ogledalo privatnog, privatno odražava javno.
6
Govoreći o mikrodruštvenim navikama koje stvaraju kafkijansko, nisam mislio samo na obitelj, nego na organizaciju u kojoj je Kafka proveo svoju zrelost: ured.
Često se Kafkini junaci tumače kao alegorijska projekcija intelektualca, no Gregor Samsa ni po čemu nije intelektualac. Probudivši se preobražen u žohara, brine ga samo jedno: kako, u tom novom stanju, stići će na vrijeme na posao? U glavi su mu jedino poslušnost i disciplina na koje ga je naviklo njegovo zanimanje: on je službenik, činovnik, kao i svi Kafkini likovi; ali ne činovnik zamišljen kao sociološki tip (kakav bi bio u Zole), nego kao jedna od čovjekovih mogućnosti, kao elementarni način bivanja.
U birokratskom svijetu činovnika, kao prvo nema inicijative, invencije, slobodnog djelovanja; postoje samo naredbe i pravila; to je svijet poslušnosti.
Drugo: činovnik obavlja mali dio velikog administrativnog posla, čija mu svrha i obzor nisu poznati: to je svijet u kojem je činjenje postalo mehaničko i u kojem ljudi ne poznaju smisao onoga što čine.
Treće: činovnik ima posla isključivo s bezimenim ljudima i dosjeima: to je svijet apstraktnog.
Smjestiti roman u taj svijet poslušnosti, mehanike i apstrakcije, u kojemu je jedina čovjekova pustolovina ići od jednog do drugog ureda, nešto je posve suprotno samoj biti epsko pjesništva. Otuda pitanje: kako je Kafka uspio pretvoriti tu sivu i nepoetičnu stvar u zadivljujuće romane?
Odgovor možemo naći u jednom pismu koje je napisao Mileni: “Ured nije glupa ustanova; prije pripada fantastičnom nego glupom“. U ovoj se rečenici krije jedna od najvećih Kafkinih tajni. Vidio je ono što niko nije vidio: ne samo golemu važnost birokratskog fenomena za čovjeka, za njegovu sudbinu i budućnost, nego (što je još začudnije) poetski potencijal sadržan u sablasnoj naravi ureda.
No, što znači: ured pripada fanta-stičnom?
Praški bi to inženjer razumio: pogreška u njegovu dosjeu gurnula ga je u London; tako je lutao Pragom, poput prave sablasti, u potrazi za izgubljenim tijelom, dok su uredi koje je posjećivao bili nalik neizmjernom labirintu iz neke nepoznate mitologije.
Zahvaljujući tome što je uočio fantastično u birokratskom svijetu, Kafka je uspio ono što je prije njega bilo nezamislivo: pretvoriti krajnje nepoetsku temu, onu o visokobirokratiziranom društvu, u sjajnu poeziju romana; pretvorivši posve običnu priču, onu o čovjeku koju ne može dobiti obećano radno mjesto (što je zapravo priča Dvorca) u mit, epopeju, do tada neviđenu ljepotu.
Proširivši birokratsko okružje do gorostasnih razmjera svijeta, Kafka je stigao, ni ne sluteći, do slike koja nas opčinjava sličnošću s društvom što ga nikada nije upoznao, a to je današnje praško društvo.
Doista, totalitarna zemlja zapravo je jedna golema administracija: budući da je sav rad u njoj podržavljen, ljudi svih zanimanja postali su službenici. Radnik više nije radnik, sudac više nije sudac, trgovac više nije trgovac, župnik više nije župnik, svi su državni službenici. „Ja pripadam Sudu“, kaže u katedrali svećenik Josefu K. Kod Kafke su i odvjetnici u službi Suda. Današnji se Pražanin tome ne čudi. Ne bi dobio bolju odbranu od one K.-ove. Ni njegovi odvjetnici više nisu u službi optuženih, nego u službi suda.
7
U ciklusu od sto katrena koji gotovo djetinjom jednostavnošću istražuju ono najozbiljnije i najsloženije, veliki češki pjesnik kaže:
Pjesnici ne izmišljaju pjesme
Pjesma je negdje iza
Već je veoma dugo tamo
Pjesnik je samo otkriva.
Pisati, dakle, za pjesnika znači srušiti zid iza kojeg je nešto nepromjenjivo („pjesma“) skriveno u tami. Stoga nam se (zahvaljujući tom začudnom i iznenadnom otkrivanju) „pjesma“ najprije predočava u vidu bljeska.
Prvi put sam pročitao Dvorac u dobi od četrnaest godina, i nikada me više ta knjiga neće tako oduševiti, iako mi je tada golema spoznaja sadržana u njoj (sav stvarni doseg kafkijanstva) bila nerazumljiva: bio sam zabljesnut.
Poslije mi se vid privikao na svjetlo „pjesme“ i počeo sam u onome što me zabljesnulo promatrati vlastito iskustvo; ipak, svjetlo je i dalje bilo tamo.
Nepromjenjiva nas pjesma kaže Jan Skacel, čeka „već veoma veoma dugo“. No, nije li, u svijetu stalnih promjena, nepromjenjivost samo privid?
Ne. Svaka je situacija svojstvena čovjeku i može sadržavati jedino ono što je u njemu; može se, dakle, zamisliti da postoji (ona i sva njezina metafizika) „već veoma veoma dugo“ kao čovjekova mogućnost.
Ali, što, u tom slučaju, pjesniku predstavlja Povijest (nepostojanost)?
U očima pjesnika, Povijest je, začudo, u vrlo sličnom položaju kao što je njegov: povijest ne izmišlja, ona otkriva. Kroz nove situacije otkriva što je čovjek, što je“ već veoma veoma dugo“ u njemu, koje su mu mogućnosti.
Ako je „pjesma“ već tamo, bilo bi nelogično pjesniku pripisati sposobnost predviđanja; ne, on „samo otkriva“ čovjekovu mogućnost (tu „pjesmu“ koja je tamo“ već veoma veoma dugo“) koju će Povijest također jednog dana otkriti.
Kafka nije proricao. On je samo vidio ono što je „iza“. Nije znao da je njegovo viđenje istodobno i predviđanje. Nije namjeravao raskrinkati društveni sustav. Rasvijetlio je mehanizme koje je poznavao iz osobnog mikrodruštvenog konteksta, ne sluteći da će ih kasniji razvoj Povijesti dovesti na veliku pozornicu.
Hipnotičko oko vlasti, očajničko traganje za vlastitim prijestupom, isključenje i strah od isključenja, osuđenost na konformizam, sablasna narav stvarnosti i čarobna stvarnost dosjea, stalno kršenje društvenog života itd. – svi ti pokusi što ih je Povijest obavljala na ljudima u svojim golemim epruvetama, Kafka ih je obavio (nekoliko godina ranije) u svojim romanima.
Susret zbiljskog svijeta totalitarnih država i Kafkine „pjesme“ uvijek će imati nečega tajanstvenog, i uvijek će svjedočiti da je pjesnički čin u svojoj biti nepredvidljiv; i paradoksalan: golem društveni, politički, „proročki“ domet Kafkinih romana nalazi se upravo u njegovoj „neangažiranosti“ odnosno njihovoj potpunoj samostalnosti u odnosu na sve političke programe, ideološke koncepte, futurološke prognoze.
Doista, ako se pjesnik umjesto da traži „pjesmu“ skrivenu „negdje iza“, „angažira“ u službi unaprijed poznate istine (koja se sama nudi i koja je „tu ispred“), onda on odustaje od same svrhe pjesme. I malo je važno naziva li se ta unaprijed smišljena istina revolucijom ili disidenstvom, kršćanskom vjerom ili ateizmom, i je li više ili manje pravedna; pjesnik u službi neke drugačije istine od one koju valja otkriti (koja je bljesak) lažni je pjesnik.
Ako toliko gorljivo držim do Kafkina naslijeđa, branim li ga kao svoje osobno naslijeđe, nije to stoga što smatram korisnim oponašati ono što je nemoguće oponašati (i ponovo otkrivati kafkijansko), nego zbog tog sjajnog primjera korijenite samostalnosti romana (poezije koja je roman). Zahvaljujući njoj, Franz Kafka kazao je o našoj ljudskoj sudbini (kakvom se otkriva u našem stoljeću) ono što nam nijedno sociološko ili politološko razmišljanje neće moći kazati.
