Midnight Stand-Up Club

Muvanje na bosanski način

Muškarac. Rane tridesete. U pomalo neudobnom položaju oslonjen na šank.
Svako malo lizne od svog duplog pelinkovca. Po odjeci, nogama koje u ritmu
muzike titraju po podu, po držanju tijela, prosto po svemu, može se reci,
stereotipni Eros-Bosanceros.

Dva stola dalje, sama, mirna sjedi lijepa žena. Po vanjštini bi se reklo da
su generacija. Je li samo dobro ocuvana ili je stvarno ista godina
proizvodnje, teško je reci, ali da dobro izgleda je fakat.

- Mmmm, vidi one mace - pomisli naš glavni junak - baš dobro izgleda. Kako
bi samo rado pricao s njom... Ali šta da joj kažem?? Tako sam prokleto
stidljiv i svaki put kad pokušam pricati s nekom ženom, valjam samo
gluposti.. Hm.. Znam!! Reci cu joj da sam se u nju zaljubio na prvi pogled.


Ma, ne.. Radije ne.. Ismijace me i izvaliti neki od ženskih fazona na tu
temu. Možda da joj pošaljem pice, a ostatak ce doci sam po sebi. Pih, baš
sam smotan.

U tom trenutku žena ustaje i odlazi.

- *******.. Stvar se sama od sebe riješi. Baš sam smotan. Kako mi fali
hrabrosti svaki put. Toliko je tema o kojim bi se dalo nešto mljeti. Pa i
upucavanje je za ljude. Šta mi može biti, da me odbije ili da pristane?! Ni
od jednog od tih stvari se ne umire. Mada bi u ovom drugom slucaju umro od
srece. Nej se. Možda je i bolje ovako. Ko zna kakve bi mi sve probleme ova
lijepa žena donijela...

Par minuta poslije, žena se vraca i sjeda za isti stol.

- Evo je opet!! Vratila se!! To je to! To mora da je znak! Mi smo odredjeni
jedno za drugo! Sad cu joj prici. Valjda ispricam nešto interesantno! Sad
ili nikad!

Eksira svoj dupli pelinkovac da se okuraži, provuce ruku kroz kosu, uvuce
stomak, ispravi ledja, lagano odšeta do stola za kojim lijepa žena sjedi,
spusti se na slobodnu stolicu i dubokim glasom upita:
"Jesi ti to pišala?!
 
205uqs6.jpg
 
DOKTORE, BOLI ME DUŠA

Doktor: Na šta se žalite?
Pacijent: Na sebe.
Doktor: Na koji deo?
Pacijent: Na unutrašnji.
Doktor: Gde Vas tačno boli?
Pacijent: Svuda.
Doktor: Budite određeniji, molim Vas. Koji organ vas muči?
Pacijent: Duša.
Doktor: Duša nije organ.
Pacijent: Meni jeste.
Doktor: Zanimljivo. Vi ste onda fenomen. A čemu Vam služi taj “organ”.
Pacijent: Da živim.
Doktor: Aha. Čime se bavite?
Pacijent: Dušom.
Doktor: Mislio sam od čega živite.
Pacijent: Od duše.
Doktor: Sveštenik?
Pacijent: Ne.
Doktor: Psihijatar?
Pacijent: Ne.
Doktor: Političar?
Pacijent: Ne živim od tuđe, već od svoje duše. Ja sam umetnik.
Doktor: Zaista? Kojom vrstom se bavite?
Pacijent: Ljudskom.
Doktor: Mislim na vrstu umetnosti.
Pacijent: Umetnost je umetnost.
Doktor: Znači, multimedijalni umetnik?
Pacijent: Sveobuhvatni.
Doktor: Mislite svestrani?
Pacijent: Sveobuhvatni.
Doktor: Hmm… dobro. Imate li hobi?
Pacijent: Pravi umetnik ima samo jedan hobi – običan život.
Doktor: Živite iz hobija?
Pacijent: Da, spavam, jedem, koračam, ličim na sebe…
Doktor: Da li ste ranije osećali tegobe na koje se žalite?
Pacijent: Oduvek.
Doktor: Jeste li pokušavali sa nekom terapijom?
Pacijent: Nisam znao da treba.
Doktor: Koliko imate godina?
Pacijent: Previše.
Doktor: Previše za šta?
Pacijent: Previše za podneti.
Doktor: Znači, umorni ste od života?
Pacijent: Ne od života, od sebe.
Doktor: Kako mogu ja da Vam pomognem?
Pacijent: To sam došao ja Vas da pitam.
Doktor: Vidite, kod mene dolaze i drugi umetnici, čak vrlo poznati i priznati, ali nemaju problem kao što je Vaš.
Pacijent: Oni žive od umetnosti.
Doktor: Zar niste rekli da živite od umetnosti?
Pacijent: Ne, rekao sam da živim od duše.
Doktor: Tačno. Oprostite, a kako se to živi od duše?
Pacijent: Vrlo lepo.
Doktor: A ko finansira taj “vrlo lep” život?
Pacijent: Ja.
Doktor: Nasledili ste?
Pacijent: Da, talenat.
Doktor: Mislim na novac.
Pacijent: Njega dobijam kao nadoknadu za protraćeni talenat.
Doktor: Jeste li sigurni da ne terate šegu sa mnom?
Pacijent: Apsolutno.
Doktor: Vratimo se problemu, koji Vas muči. Opišite, molim Vas, kako Vas to duša boli?
Pacijent: Baveći se umetnošću, celog veka bezuspešno pokušavam to da opišem.
Doktor: Kako, zaboga, očekujete da Vam pomognem?
Pacijent: Kad sam se, svojevremeno, žalio na bol u oku, niste tražili da vam opišem bol.
Doktor: To nije isto, oko je organ.
Pacijent: I duša je.
Doktor: Znate šta, ja ću Vama ispisati uput za psihijatra, pa…
Pacijent: Ne vredi, bio sam.
Doktor: I?
Pacijent: Kaže da sam normalan, a ja se nisam ni žalio na pamet, već na dušu.
Doktor: Čoveče, šta hoćete od mene?
Pacijent: Da me pregledate.
Doktor: Kako dušu da Vam pregledam?
Pacijent: Ne znam, mene boli, a Vi ste doktor.
Doktor: Dobro, pogledaću. Gde Vam je ta duša?
Pacijent: Kod jedne žene.
Doktor: Kako Vas onda boli, kad nije kod Vas?
Pacijent: Zato me i boli.
Doktor: Pobogu, rekoste da živite od duše, a sad mi kažete da je kod neke žene.
Pacijent: Zato i živim. Problem je što boli.
Doktor: Ma, čoveče, Vi ste neozbiljni. Došli ste ovde da me zajebavate! Napustite ordinaciju!
Pacijent: Oprostite, mogu li znati gde je Vaša duša?
Doktor: Ne brinite, moja duša je na svom mestu.
Pacijent: I moja je, ali boli.
Doktor: Ma, idite dođavola!
Pacijent: Bio sam. I on me izbacio.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top