Mej bregami
Buduća legenda
- Poruka
- 45.750
Osim što hrvatski sabor nije kontrolisao ništa na terenu, jer nije imao nikakvu moć odlučivanja. A takođe ni vojsku koju bi suprotstavio osvajaču, inače ne bi morali Austrijanci da prave Vojnu Krajinu sa Srbima, nego bi doveli Hrvate tu. Problem je samo što su Hrvati postojali jedino na papiru, poput recimo onog papskog iz stoljeća sedmog.
Hrvati su dovoljno i postojali da ih Turci zapamte, posebno najjači sultan Sulejman Veličanstveni.
Tri puta išao u osvajanje Beča i samo prvi put 1529. stigao do njega.
Ostala dva puta učinio greške da se zakačio sa Hrvatima da bi riješili neke račune od prije, jel, pošto je sada imao više od 100 000 vojnika iza sebe. Oba puta se zaebao.
Prvo kod Kisega 1532. , gdje je ne ocekivano naletio na tvrdoglavog Nikolu Jurišića i njegove Hrvate.
I sljedeći put kod Sigeta 1566. na Nikolu Šubića Zrinskog sa opet većinskom hrvatskom posadom tvrđave.
Oba puta nije prošao dalje.
To junačko djelo Zrinskog, ili kneza Mikule, kako su ga još zvali, izazvalo je divljenje čitave tadašnje Europe, koja ga je nazvala novim Leonidom. Znameniti francuski kardinal Richelieu, ministar na dvoru kralja Luja XIII., napisao je ovo: "Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu." Četvorica preživjelih sigetskih branitelja su kasnije otkupljeni, a među njima su bili nećak Zrinskog Gašpar Alapić, te komornik Franjo Črnko, koji je kasnije na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku vjerno i potanko opisao sigetsku katastrofu u djelu "Podsjedanje i osvojenje Sigeta". Kako su iscrpljeni Turci izgubili više od 30 000 vojnika, nije im bilo druge nego da odustanu od invazije na Beč i Europu.