Literatura vrijedi samo ako teži nemogućem
Uvijek sam volio lijepo pričanje, ličilo mi je na divno bajanje koje razoružava zle sile.
U djetinjstvu sam slušao dvije vrste priča: nena i majka, dok je bila sasvim mlada, pričale su nam bajke i, pjevušeći, govorile stihove muslimanskih balada. Koči jaši, opet, a bilo ih je desetak, pričali su sasvim druge vrste priča, grube i teške od života, neuljepšane ni u riječi ni u postupcima: ogoljen život i prava ljudska priroda brizgali su iz tih kočijaških kazivanja, grubih, nimalo naivnih, bez iluzija o ljudima, bez naivnosti, često sentimentalnih, ali začudo rijetko kad lascivnih, rijetko kad po smislu prostih, čak i kad su bile pune psovki i »prirodnih« riječi, jer je kod njih svaka riječ ono što jest, zato što žele da bude jaka; svaki eufemizam smatraju znakom nedovoljne muževnosti. Nesnosni su i zaista prosti samo kad se napiju. (O kočijašima sam pisao u pripovjeci »Izlet u život«.)
Ta dva načina mogućna su i prisutna i u književnosti, kao dva viđenja, kao idealizovana slika, poetska fantastika, plod straha ili čuđenja pred životom, kao prevlast emocije i tragične vizije svijeta; ili kao autentična, surova, neuljepšana, naturalistička životna slika. Nisam se poveo ni za jednim; jedan mi je suviše idealizovan, drugi suviše grub. I u izrazu (jeziku), i u viđenju (slici).
Moj jezik je stilizovan možda i zato što više nisam u stanju da postignem narodsku spontanost, pravu narodsku naivnost u izrazu. (Ono što čine tzv. naivci to je shematizovani, naučeni, zloupotrijebljeni tobožnji naivitet.) Osim toga, uvijek sam šokiran silinom otvorenog narodskog kazivanja stvari njihovim pravim imenom, iako znam da ima snage u tom neskrivanju. Ni danas nisam sasvim na čistu u pogledu upotrebe jezika: neublažena i otvorena upotreba govornih izraza daje jeziku sočnost i izražajnost, ali je suviše faktografska i sirova. Podsjeća me na jezik mojih kočijaša, kad su pijani, kad se subotom uveče vraćaju iz »Zelene bašče«, i kad hoće po svaku cijenu da budu prosti. Naturalizam je svojevrsna napadna agresivnost. A nisam siguran da li je prirodnost vrlina ili mana. Toliko željena i cijenjena prirodnost u ponašanju i ophođenju kao i u umjetničkom izražavanju samo je privid prirodnosti; u stvari je to stilizovano, stečeno, uvježbano, dakle neprirodno ponašanje. Sve više društvene osobine u razvijenim društvima, ljubav prema drugom čovjeku, solidarnost, plemenitost, širokogrudost, tolerancija, priznavanje tuđih prava itd., to su dostignuća koja se moraju uzgajati, njegovati; nisu, dakle, spontana, prirođena čovjeku, već stečena, dakle, kultivisana, neprirodna. Tvrdim ovo, iako znam da će odsustvo autentičnog govornog izraza rezultirati anemičnošću, sklerotičnošću, voštanom ukočenošću; ali, fonografisana riječ donijeće samo jednu stranu života, važnu ali ne najvažniju. Naturalizam jezika i književne slike najčešće prikriva životnu istinu, jer obraća suviše pažnju na ono što je otpadak, životno kalo-. Naravno, ne smijemo zaboraviti na neospornu istinu o kojoj govori Dž. Eliot, da jezik možemo obogatiti samo u životu i u narodu, a rješenje je vjerovatno u mjeri s kojom se jezik stilizuje, tako da bude i dovoljno životan i dovoljno oplemenjen. Kultura, to je mjera, kažu Francuzi.
Photo: kennethkuykendall.com
Uticaji.— Čitao sam mnogo, oduvijek, od najranijeg djetinjstva, divne maštovite, humane Andersenove bajke, Zmaj-Jovine srdačne i jednostavne pjesme, uzbudljive romane Karla Maja, prekrasne, tople pripovijetke Laže Lazarevića, potresne romane Čarlsa Dikensa; sve što je odgovaralo djetinjem i mladićkom uzrastu. To je bila neutoljiva glad; često me i zora zaticala s knjigom. U kući smo imali divnu, veliku, lijepo uređenu biblioteku, i ja sam sve svoje slobodno vrijeme, osim igranja, koristio za čitanje. Tako je najviše stradalo učenje, mada sam bio dobar đak, iako mi je u školi bilo dosadno.
U četvrtom razredu gimnazije pročitao sam Dostojevskog, »Bijedne ljude«, a onda i ostale romane iz izdanja sabranih djela predratne »Narodne presvete« iz Beograda. Zaprepastila me ta čudesna literatura koja mi je otkrila neslućeni i nepoznati svijet tajni ljudske duše, toliko isprepleten i toliko čaroban, da sam ostao zabezeknut. (Osjećao sam se tada kao Jevenrek koji je izumio mikroskop, kad je ugledao dotad nevidljivi i nepoznati svijet bakterija i mikroba.) Poslije sam se Dostojevskom vraćao neprestano, pa i danas ga čitam s interesom, uvijek nalazeći nešto do tada neotkriveno, neprestano oduševljen tim čarobnjakom koji je otkrio sve tajne književničkog zanata. Bio sam uvjeren, a i sada sam, da je to više nego literatura, nanovo oblikovani život. U romanima Dostojevskog je duboko saznanje i drsko otplitanje tajne čovjekove zapletene misli, slutnja nečega što živi i buja pod debelom korom skrivene ljudske psihe, otkrivanje metapsihologije, tajanstva što leži iza psihologije, koja je i sama tajna. Dostojevski mi je otkrio fascinantni svijet nagona, tako presudan za našu duhovnu aktivnost. Odbolovao sam tada jednog pisca, bio sam premlad za njegovu složenost, za njegovu demoničnost, za zaprepašćujuću sposobnost ronjenja do vrtoglavih dubina duše gdje se gubi dah i mogućnost učestvovanja. Ostao sam mu vjerni poklonik: osvojio me, opčinio, zarobio za cio život.
Pa ipak, ne mogu reći da je Dostojevski presudno i bitno uticao na mene. Literatura kakvu je on pisao bila je možda moja daleka, možda i nesvjesna težnja, ali je nikad nisam ni pokušao ostvariti. Zašto? Zato što je to nemoguće. Dostojevski se ne može slijediti. Dokaz su pisci koji su to pokušavali, bez ikakva uspjeha. (August Cesarec je, recimo, najmanje svoj i najmanje uspješan kad slijedi Dostojevskog, kao u »Carevoj Kraljevini«), Dostojevski roni u dubinu gdje svako drugi gubi dah, prodire u tajnovito, traga za neispitanim prostorima ljudske psihe, a to se ne može naučiti.
I mahala u kojoj sam stanovao ostavila je u meni duboka traga. Kad je televizija Sarajevo snimala emisiju »Savremenici« o meni (tri puta je stavljena na program i tri puta skidana), nisam znao da nađem kuću u kojoj sam rođen, toliko je mahala izmijenjena; ništa nije ostalo od nekadašnjeg sirotinjskog izgleda, potleušica, mutvaka od pleha i letava. Rudari su imali mnogo djece, i to im je bilo jedino obilje, u svemu ostalom su bili bijedni. Volio sam zaista te ljude kojima je društvo oduzelo sva prava, učinivši ih parijama, a oni su iz očajanja svoj položaj činili još težim. Kad nisu pili, bili su mekani i dobri ljudi. Rano me je privukla njihova teška sudbina.
Gotovo u isto vrijeme kada sam se upoznao sa Dostojevskim, pročitao sam »Žerminal« Emila Zole, i oduševio se tom surovom slikom teškog rudarskog života. Pa to su moji tušanjski rudari: sve je isto, i sirotinja, i uskraćene nadnice, i piće, i katastrofe u rudniku, i strašne smrti u zatrpanim oknima. Pamtim: odjednom bi svako osjetio da se dešava nešto kobno, atmosfera se zgušnjavala, elektrizovala, pogledi ljudi bi postajali unezvijereni, strah bi se uselio u svačije srce, a onda bi se čulo: nesreća! Za razliku od »Žerminala«, bilo je nešto i beznadni je u ovoj bosanskoj rudarskoj sirotinji, možda i zato što je bilo manje otpora, pogotovu organizovanog. Jednog komunistu, stolara, robijaša, iz mahale, rudari su poštovali, ali su ga žalili što se žrtvuje zbog ljudske pravde čija je sudbina, po svoj prilici, vrlo tmurna.
Odlučio sam pod uticajem E. Zole, a onda i pod uticajem Maksima Gorkog (oko mene je bilo mnogo gorkijevskih likova i sudbina), da pišem o životu tušanjskih rudara. Pri tome, nije bila nevažna ni moja rana marksistička orijentacija, što je došla neposredno poslije religiozne egzaltacije, što je trajala nekoliko mjeseci u mojoj četrnaestoj godini. Ispisao sam mnoge sveske, ispunio ih crticama i pričama o rudarima, i na drugoj godini studija poslao sam neke od tih zapisa Živku Milićeviću, uredniku »Politike«. On mi je sve to vratio, s objašnjenjem da to nije za »Politiku«. Uvjeren sam da je Živko Milićević bio u pravu, jer su ti zapisi sigurno bili slabi i neupotrebljivi. Ali je to odbijanje na mene djelovalo poražavajuće, ne zato što mi radovi nisu objavljeni, već što sam izgubio svaku sigurnost, i vjeru u svoj smisao za pisanje, i u opravdanost teme koja me interesovala iznad svega. Po nesreći, gotovo u isto vrijeme napisao sam i poslao časopisu »Gajret« kritiku pjesama Hamze Hume. Bilo je to grubo odbijanje poezije koje se ne tiče pravi, krvavi život, i humane stihove sa ploča istočnih nazvao sam prevarom. Naravno, nisu mi to objavili, ali su mi od tih dana ostale žive simpatije za angažovanu socijalnu književnost. Tada, 1932. potpuno sam prestao da pišem, i prošlo je mnogo vremena dok sam uzeo pero u ruke: tek 1944. godine napisao sam pripovjetku »Žrtva« i tri reportaže o zločinima SS-ovaca na Majevici u listu »Front slobode«, a 1945. godine sam objavio pripovijetku »Pjesma u oluji« u časopisu »Naša književnost«, u Beogradu.
Ta obeshrabrenost, klonulost, nevjerovanje u sebe, ostavili su traga na meni sve do danas. Zato sam počeo kasno da pišem, zato sam nesiguran u sebe, zato svakom poslu prilazim kao početnik, strahujući od negativnog suda. Zanimljivo je kako sam 1959. sklopio ugovor s izdavačkim preduzećem »Svjetlost« o štampanju prvog romana »Tišine«. Insistirao sam na tome da se u ugovor unese klauzula koja me obavezuje da roman predam do određenog datuma, inače sam obavezan da plaćam kaznu od 5000 dinara za svaki dan poslije ugovorenog roka. Izdavač nije htio da pristane na tako čudan zahtjev, ali sam ja bio uporan, i ugovor je tako potpisan. Nikome nisam objašnjavao svoju muku i strah da bih, bez neke izuzetne prisile, produžio pisanje romana do sudnjeg dana! Mada je potpisao takvu sankciju, izdavač (direktor »Svjetlosti«, Vlado Knor) nije namjeravao da je primijeni. Ja to, naravno, i srećom, nisam znao, i predao sam rukopis na vrijeme. Kad je izašao iz štampe moj prvi roman (»Tišine«), ja sam imao pedeset i jednu godinu! Niko nije znao koliko sam strahova pobijedio u sebi dok se nisam usudio da izađem pred čitaoce. Taj moj grč se vidi i na kompoziciji i na stilu romana, koji je ostao stegnut, nerazvezan, neoslobođen, nedorečen. Docnije mi je pisanje bilo lakše, mada još uvijek strepim od susreta s čitaocima.
U vrijeme kad sam tražio svoj put u literaturu, susreo sam se s Tomasom Vulfom i njegovim divnim romanom »Pogledaj dom svoj, anđele«. Oduševio me taj čudni pisac koji je nastojao da izrazi potpunu sliku života, totalitet koji izmiče mnogima. Govoreći o velikoj petorici američkih romansijera, svojih savremenika, Tomasu Vulfu, Viljemu Fokneru, Erskinu Koldvelu, Ernestu Hemingveju, Džon Dos Pasosu, Fokner je rekao da Vulfa stavlja na prvo mjesto, jer je pokušao nemoguće — da prikaže cjelokupnost životnog zbivanja. Kod Vulfa me oduševljava analitičnost pričanja, uočavanje svih osobina svojih likova, i dobrih i zlih, i pozitivnih i negativnih, čime je ostvario punoću i uvjerljivost slike. A uz tu analitičnost i svestranost panoramiranja životnog sektora pisac je sačuvao toplinu kazivanja i svesrdan odnos prema svojim likovima. Po tome je možda i najbliži Dostojevskom.
U pogledu jezika sposobnog da izrazi apstrakciju i da se sublimiše u intelektualni ili emocionalni izraz, najviše sam učio od muslimanske narodne balade i od Njegoša. Najsublimniji izraz cjelokupne naše narodne poezije a možda i našeg jezika uopšte nalazi se u baladi »Omer i Mejrema«:
Meša Selimović
.jpg)
