Prema Svetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), više od milijardu ljudi u svetu ima prekomernu težinu, dok je tri stotine miliona gojazno ili, narodski rečeno, debelo. Na Desetom internacionalnom kongresu posvećenom prekomernoj telesnoj težini, donet je jedinstven zaključak da je ona opasnija od AIDS-a i ptičjeg gripa.
Zašto je gojaznost toliko opasna?
Gojaznost predstavlja podlogu za nastanak i razvoj kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa tipa 2, hipertenzije (visokog krvnog pritiska) i šloga. Značajno povećava rizik za rak dojke, prostate, materice (naročito endometrijuma), bubrega i žučne kese.
Da li se gojaznost povezuje sa nastankom još nekih bolesti?
Na našu žalost, da. Spisak bolesti u čijoj osnovi leži gojaznost je poduži, pa tako novija istraživanja ukazuju na jaku vezu sa pojedinim vrstama karcinoma, u prvom redu sa rakom debelog creva i njegovog završnog dela, rektuma. Takođe se optužuje za nastanak kamena u žuči, giht, degenerativne promene zglobova - i to kolena, kuka i slabinske kičme. Valja podsetiti da gojaznost predstavlja i jedan od najčešćih uzroka neplodnosti - podjednako kod žena i muškaraca.
Kako utiče na san, jer znamo da loše spavamo kada se prejedemo?
Ne samo da loše utiče na spavanje, već dolazi do takozvane apnee, pojave koja označava prekid disanja, čime se ugrožava dotok kiseonika vitalnih organa, i to prvenstveno onih najosetljivijih - kao što su srce, mozak i pluća. Na dužu stazu, to izaziva ozbiljne poremećaje.
Da li postoje neki parametri kojim se određuje količina masnog tkiva?
U stručnim krugovima je prihvaćeno da je centralna debljina možda najvažniji pokazatelj. Gojaznost karakteriše osobu koja ima za 20 procenata viška kilograma u odnosu na idealnu težinu.
Kako se određuje centralna debljina?
Postupak je jednostavan. Uzme se krojački centimetar i izmeri obim trbuha u visini pupka, koji za gospodu ne sme da prelazi 100 centimetara, dok je za dame granica nešto niža, iznosi 90 centimetara.
Zašto je toliko važna i opasna centralna debljina?
Centralna debljina je pravi pokazatelj viška nagomilane masti, iz koje se regrutuju sve one opasne supstance tipa holesterola i triglicerida, čije dejstvo je pogubno, u prvom redu na krvne sudove, pa onda i na ostale organe.
Da li prekomerna težina i gojaznost utiču na povećanje troškova zdravstvene zaštite?
Apsolutno, i to do sedam odsto u ukupnoj masi sredstava namenjenih zdravstvenoj zaštiti. Tako dolazimo do apsurdne situacije: što više jedemo, umesto da smo zdraviji, mi smo sve bolesniji.
Koji su uzroci ove bolesti? Da li se zna?
Nesumnjivo plaćamo danak tehnološkom napretku, koji smanjuje kretanje i fizičku aktivnost sa jedne strane, a sa druge industrija brze hrane raste velikom brzinom. Interesantno je da postoje podaci koji ukazuju na to da industrija za mršavljenje ima istu stopu rasta kao industrija brze hrane. Efekat je sve veći broj debelih ljudi i, što je najopasnije, sve više dece je debelo, tako da je to poprimilo razmere svetske epidemije. Ovo se odnosi na razvijeniji deo čovečanstva.
Da li sveprisutna genetika ima udela u prekomernoj težini i gojaznosti?
Učestvuje, i to samo sa 40 odsto, što su pokazale studije vršene na blizancima. Hipotalamus, koji je smešten ispod kore velikog mozga, proizvodi jedan protein koji se zove Leptin (LEP). Ukoliko postoji njegov višak, onda mozak šalje impulse da smo siti i da ne unosimo više hrane. Ali, ukoliko je gen za debljinu oštećen, onda hipotalamus nastavlja da šalje signale, koji zahtevaju povećan unos hrane i rezultat je vidljiv. Dodatna ispitivanja su pokazala da više od 200 različitih gena učestvuje u procesu gojaznosti. Nekada su ljudi morali da love i prikupljaju plodove, što je bilo povezano sa velikom fizičkom aktivnošću. Sada je hrana dostupna, ali promene gena ne mogu da uslede tako brzo, pa je povećana potreba za hranom i dalje prisutna, jer je to nekada značilo ostati u životu.
Da li postoje dokazi koji potvrđuju ovu teoriju?
Nedavna istraživanja su pružila neoborive dokaze, i to tako što se povećanom fizičkom atkivnošću u potpunosti poništilo dejstvo gena za debljinu.
Da li je tačno da i neke bakterije imaju ulogu u nastanku gojaznosti?
Najnovija istraživanja ukazuju na to da, i pored nabrojanih faktora koji učestvuju u nastanku gojaznosti, i izvesne crevne bakterije mogu doprineti da se poveća iskorišćenost unete hrane. Na taj način se unosi više kalorija - što, nesumnjivo, doprinosi povećanoj telesnoj masi. Tako je otkriveno da mršavi ljudi imaju jednu vrstu bakterija u crevima, dok debeli imaju drugu vrstu. Da je to tačno, dokaz je što su nakon sprovedene dijete, osobe koje su smršale imale dominantno veću količinu bakterija, koje se inače nalaze u crevima vitkih ljudi.
Šta nam je činiti?
Jesti umereno i biti fizički aktivan. To znači da, ako ne možete odoleti hrani, naročito u predstojećem periodu slava i ostalih praznika, onda možete da pojačate fizičku aktivnost i time sagorite višak kalorija. Izbor je na vama: biti sit i bolestan, ili biti sit i u dobroj kondiciji, odnosno zdrav?
Formula za izračunavanje BMI
Postoji opšte prihvaćena formula kojom se izračunava indeks telesne mase - BMI (body mass index). To je statističko merenje, kojim se upoređuje visina i težina pojedine osobe. Naša težina se podeli sa visinom (u metrima) na kvadrat, a dobijene vrednosti bi trebalo da budu ispod 25. Vrednosti od 25-30 ukazuju na prekomernu težinu, dok one iznad trideset govore da se radi o gojaznosti. Oni koji imaju BMI ispod 18,5 su pothranjeni. Time se ne određuje aktuelna količina masnog tkiva, već se određuje idealna težina na osnovu visine pojedine osobe. Kako je primena jednostavna, tako je ova metoda raširena i najčešće primenjivana kada su u pitanju problemi određene populacije sa gojaznošću. Nju je uveo u praksu, polovinom 19. veka, belgijanac Adolf Ketelet, po struci statističar i astronom, pa se često naziva Keteletov indeks. On određuje poželjne vrednosti za jednu individuu, i nikako nije sredstvo za postavljanje dijagnoze. Idealna težina mora da uzme u obzir koliko je dotična osoba visoka, koliko ima godina, kog je pola i kako je građena.
Prim. dr Dragoslav Lekić