8000 zasadjenih hrastova lužnjaka negde na nasipu Makiša, na periferiji grada, nikako ne mogu zameniti 8 jablana, lipa, topola i javora isečenih iz moje ulice u centru grada. Jer, malo ko od nas živi na Adi i Makišu, mi živimo u gradu, u ulicama u koje niko ne sadi drveće.
Iz moje ulice samo vade drveće.
...
Kada dodje leto gledam da napustim Beograd glavom bez obzira jer ne mogu da se izborim sa nesnosnom zaparom, sparinom i vrućinom koja vlada usled surove dominacije gradskog betona. Da ne pominjem količinu gareži, smoga i svih ostalih zagadjenja. Omorina na sve strane, zbog čega niz starijih i slabih osoba strada, a da ne pominjem probleme sa stalnim boravkom u prostorijama u kojima non stop radi klima uredjaj samo da bi se preživela vrućina.
Grad sličan po tom obilju betona i nedostatku zelenila je Atina u Grčkoj. Besmisleno mesto za život. Takodje poznat grad po zagadjenju. Valjda je to zajedničko obeležje Beograda i Atine, beton i zagadjenje, zapravo su sinonim za urbanistički pakao i nehumanu sredinu.
Treći grad koji po istom zlu pamtim je nekadašnji Titograd, a današnja Podgorica u Crnoj Gori. Od malih nogu mi je to bio najružniji grad na svetu, svojevrstan moderni izdanak surovog Divljeg zapada, sa sve vrućinom, prašinom, kaubojima i indijancima. Podgorica je za razliku od Beograda i Atine koji su se stalno nešto gradili bila grad zapuštenih i musavih soc realističkih zgrada u fazi raspadanja, sa izgaženom i sasušenom svakom travkom na koju ste mogli da naidjete, da je čak i onaj najtvrdokorniji korov jedva preživljavao u Podgorici.
http://www.****************/wp-content/uploads/2011/10/Ulica-u-profesorskoj-koloniji-Zeljko-Komosar-218x330.jpg
Ali Podgorica nije više takva. Doduše, i u njoj je trenutno vrlo aktuelan problem zagadjenja, ali na moje, ne malo iznenadjenje, Podgorica se promenila na bolje i lepše. Dobila je lepe drvorede, nove zgrade, travnjake i savremene tržne centre. Gradska uprava je Podgoricu ozelenila i zasadila cveće i uredila mnogo toga. Nije to još ni blizu one dopadljivosti koja krasi evropske gradove, niti bih ikada u njoj poželeo da živim ali se vidi pomak, i to zaslužuje pohvalu. Bravo crnogorci, samo nastavite tako.
Vratimo se Atini kojoj nema pomoći. Grci su jedan nezgodan narod koji lako prodaje svu svoju antičku lepotu i estetiku za što više kvadrata stambenog ili poslovnog prostora, pa se kubici betona samo gomilaju a drveće i zelenilo nestaje. Ako niste znali jedan zapanujući podatak, zbog korupcije tako drage Grcima, Grčka je jedina zemlja na svetu koja za nekoliko postotaka ima više zemljišta na papiru, u katastarskim knjigama, nego u stvarnosti, izmereno satelitom. To je stoga što su masovno lažirali veličine placeva i uvećavali ih na papiru, ne bi li mogli da dobiju gradjevinsku dozvolu za veće objekte i izgrade više kvadratnih metara gradjevinskog prostora. Grčka posla. Kako oni sami kažu: "Ako ne možemo drugačije, onda ćemo pošteno". Medjutim, pošto su Atinjani na samoj obali mora, njih i nije mnogo briga za to kakav su grad stvorili, jer se lako mogu dočepati prve plaže i naći rashladjivanje tokom sparnih leta.
Da mene pitaju šta da radimo sa gradskim urbanistima i političarima, sve bih ih poslao u Berlin na pokaznu eksurziju, da vide šta je zeleni grad stvoren po meri čoveka. Neki zlurado šaljivi komentatori iz kraja to stanje korumpirane svesti betonom naših urbanista i političara povezuju sa masonima i starim Egiptom. Dobro je poznato da je Beograd krcat masonskim simbolima na zgradama i fasadama, koje su tu postavljali mnoge istaknute arhitekte koje su bili ujedno i masoni. E sad, kako je masonska religija bazirana na staroegipatskim misterijama, moji šaljivi prijatelji smatraju da su novovekovni masoni arhitekte rešili da nas sve vrate u Stari egipat, u savremene betonske i staklene piramide i u sarkofage u kojima treba da živimo i umiremo u staroegipatskom stilu, mumificirani od toplote i zapare. Naravno, ovo je sve šala i apel na masone u vlasti da nas "ozelene" malo.
http://www.****************/wp-content/uploads/2011/09/Beograd-panorama.jpg
Pre nekog vremena dok sam sedeo u kafeu slučajno sam čuo razgovor mladog nadobudnog investitora i lobiste u upravi grada. Mladi investitor je angažovano ubedjivao lobistu kako ima sjajan plan koji će predstaviti čelnicima grada. Ideja je vezana za izgradnju Aqua parka na Adi Ciganliji, i to tako što će neki deo zemlje koji imaju u posedu menjati sa Srbijašumama, deo šume zapravo, da bi dobili bolju lokaciju za pravljenje Aqua parka.
Takodje, investitor je imao ceo plan kako da se poveća dolaznost ljudi na obe strane obale Ade Ciganlije, kako bi i on i grad zaradjivali više, a vrhunac ideje je bio da se na makiškoj strani Ade izgrade parkinzi a u donjem delu jezera most preko istog. Montažni most preko jezera na Adi Ciganliji! To je super ideja, da ljudi lakše predju na drugu stranu jezera a nije ni skupo, nekih 50-70,000 eura, njegovi ljudi će to da sklepaju kao montažni most, radosno je brbljao.
Moram priznati da mi je došlo da ustanem i da momku izvučem uši, jer takav primitivizam je genetski poremećaj, to se ne da ispraviti a može upropastiti Adu Ciganliju, jer šta znam kakvih sve likova ima u gradu kojima se ta ideja čini baš cool.
Da li ste videli negde u svetu da se gradsko jezero i priroda oko njega kruži montažnim mostom posred jezera i krajolika ne bi li pešaci brže prelazili na drugu stranu i punili Aqua Park? To samo rodjena budala može da smisli. A takvih mislim da ima puno ovde. Osvrnite se samo malo i zagledajte anarho liberalni urbanizam Beograda, sve će vam biti jasno.
http://http://www.****************/