Zato što ne može drugačije. U politici u suštini ne postoji neki nezavisni put. Otvaranje YouTube kanala i polaganje nade u političke opcije koje će osvajati na izborima 1 do 2 odsto, ili možda čak ni toliko, najobičnije je mlaćenje prazne slame. U istoriji ne postoje little underdogs, već kad ih i tako smatramo, kada prođe dosta vremena saznamo na ovaj ili onaj način da su bili u dosluhu nekih većih igrača. A Dragan Đilas je, hteli ili ne hteli, nezaobilazni deo opozicije. Danas. Ne znači da će biti, ali jeste i zapravo su od 2018. godine smanjili se izgledi da u skorijoj budućnosti neće biti.
To je prva stvar. Druga je jedna koja je blisko povezana. Ako ideš samostalno, ti na taj način najdirektnije ugrožavaš bezbednost svoje porodice, a proći ćeš kao i onaj novinar iz Grocke kojem je bila spaljena kuća. Ili će te državna bezbednost stisnuti, kao što je učinila sa BalkanINFO, ili mnogi drugi pojedinačni slučajevi. Odnosno, biće ti ponuđene pare, a ako nisi korumpiran, upropastiće ti život (to mogu i da posvedočim jer sam lično video kako to izgleda). Zbog toga, svi tzv. nezavisni igrači su bukvalno lažne opcije, koje postoje isključivo iz razloga zbog toga što ih krupnjaci protežiraju i dopuštaju. Bilo da su to Vučić, Đilas ili neko treći. Ulazak u opozicione strukture te stavlja pod zaštitu potencijalno moćnih ljudi (bez razloga na to što su oni možda tvoji budući politički neprijatelji) i pruža ti komfor da upravo sa te pozicije (i zahvaljujući njoj, praktično isključivo) radiš to što činiš. To je pozicija komfora koju je nemoguće dobiti u drugoj situaciji; eventualno ako se Marinika zaposli npr. na televiziji N1 ili šta ja znam. Ali najbezbednije je u politici, zato što je progon političkih protivnika vrlo osetljiva stvar. Deluje malo paradoksalno, jer u teoriji ne bi trebalo da funkcioniše tako, ali mnogo je lakše u Srbiji obračunati se sa neistomišljenicima (koji ne uživaju političku podršku), nego sa protivničkim političarima.