Margerit Jursenar

Baudrillard

Baudrillard

Autošoven
VIP
Poruka
131.166
Margerit Jursenar (franc. Marguerite Yourcenar; Brisel, 8. jun 1903 — Bar Harbor, 17. decembar 1987) je bila francuska romansijerka, pripovedateljka i esejistkinja. Stekla je svetsku slavu svojim istorijskim i metafizičkim romanima, u kojima dominiraju likovi iz daleke prošlosti. Posebno je poznata po romanu „Hadrijanovi memoari“.

Rodila se u Briselu kao Margerit Antoanet Žan Mari Gizlen Kleneverk de Krejankur, u mešovitoj francusko-belgijskoj porodici. Majka joj je umrla deset dana posle porođaja, te se o njenom vaspitanju brinula baka. Otac je još u detinjstvu usmerio i usadio joj ljubav prema klasičnoj grčkoj i rimskoj kulturi, a Margerit je počela da piše već u ranoj mladosti. Prvi roman „Aleksis ili trakat o uzaludnoj borbi“ objavila je 1929. Njeno interesovanje za orijent, srednji vek i antiku doprinelo je niz dela u međuratnom periodu, od kojih su posebno zanimljive „Orijentalne priče“ (1938), sa tri teme iz srpske epske tradicije („Osmeh Kraljevića Marka“, „Zidanje Skadra“ i „Smrt Kraljevića Marka“). Svetsku slavu stekla je romanima „Hadrijanovi memoari“ (1951) i „Crna mena“ (1968). Najveći deo života proživela je u Americi, u koju je otišla početkom Drugog svetskog rata, na poziv univerzitetske profesorke Grejs Frik, da bi njih dve ostale nerazdvojene zauvek. Margerit Jursenar je prva žena koja je izabrana u Francusku akademiju 6. marta (1980). I druga njena književna dela („Oproštajni udarac“, „Lavirint“, „Aleksis“, „Legende vekova“, „Venac i lira“...) zokružuju njen književni opus.

Bila je član Francuske akademije, na poziciji 3, u periodu 1980-1987. Postoji film Osmeh Margaret Jursenar.

Vikipedija
 

“Hadrijanovi memoari” – Margaret Jursenar​


Veoma snažna i lepa knjiga. Upečatljiva koliko zbog sadržaja, toliko i zbog stila i poruka. Zaista insipirativno delo. Osetno je da su uložene velika ljubav i trud. Čak i bez Margaretinih komentara na kraju knjige, ona sama za sebe svedoči o tome.

Jedan starac se pred smrt priseća života kroz veoma ličnu ispovest. Međutim, taj isti starac je bio car i to niko drugi do car Hardijan koji će u istoriji ostati zabeležen kao car-filozof, car mirotvorac, jedan od “pet dobrih careva” staroga Rima. Kao što Margaret primećuje, bio je to jedinstven period istorije. To je bilo vreme na razmeđu između starog i novog veka. Period kada je antika već proizvela sve što je moglo da se izrodi i kada je počela da zalazi u istraživanje nekih modernih fenomena, kada je antički humanizam bio na vrhuncu (počeli su da opažaju položaj robova kao sramotan, a svet se kretao ka nekoj vrsti feudalizma). To je takođe period u kome se hrišćanski svet još nije porodio. Margaret naziva ovaj period “jedina dva veka u kojima je čovek bio sam i slobodan”.

U ovoj retkoj knjizi, na poetski način se mešaju Hadrijanova istorijska uloga, plod magijskog obreda ulaska u Hadrijanov duh, duh koji govori o intimnom pogledu na život, te Margaretini stavovi i pogled na savremeni svet koji je proistekao iz antičkog Rima (čak pre nego iz antičke Grčke). Hadrijan, dobri car, otkriva ljudsko lice, knjiga se bavi njegovim bićem, njegovim ljubavima, onim što je kao čovek smatrao da je važno reći pred smrt. On i laže, ali kao što Margaret na kraju knjige veli, “treba ga pustiti da laže, jer i car je ljudsko biće”. Veoma je tanan i fin taj sloj Margaretinih misli koje pušta kroz Cara. Hadrijan je idealna verzija globalizacije, on je svetski vladar koji je doneo mir, reforme, pomirenje. Neka je vrsta personifikacije procesa koji danas traju. U tom smislu brojne su paralele između ondašnjih i savremenih tokova, te problema. Jedna isključiva jevrejska sekta postaće svetski vladar, “ali se oni od nas neće mnogo razlikovati kad dođu na vlast”, Margaretin je zaključak iz Hadrijanovih usta.

Knjigom vlada dosledan poetski stil. Tok priče se kreće od opštih tema, pitanja sazrevanja, odrastanja i obrazovanja, preko nekih čisto vladarskih i istorijskih misli ka kulminativnoj tački smrti mladog ljubavnika. Sve intenzivnije i intenzivnije se opisuju opažanja i sećanja na mladića, a posle njegove kreće početak Hadrijanove smrti. Knjiga se i završava jednim epitafom i jednim izveštajem. Epitaf je svedočenje ljubavi naslednika za preminulog starca, bolno odavanje poštovanja. Ali još dirljiviji je zakasneli izveštaj Atika iz Ponta. Pismo puno nežne ljubavi i dirljive odanosti za jedan spoljašnji lik Hadrijana, za jednog Hadrijana koji se ne može videti iznutra (jer to je nemoguć ugao za autora memoara), ali koji se ne da videti ni sa skulptura, ni sa slika, niti iz bilo kog drugog spoljnog izvora. To je pismo voljenom zapovedniku u kome se nalazi detaljni izveštaj svega što bi zanimalo duh ovog neobičnog Cara, napisan rukom odanog službenika koji ga pre svega razume, poštuje i voli.

Na kraju, kao neka vrsta Margaretinog memoara o Hadrijanovim memoarima, potresna priča iz fragmenata o piscu koji ulaže sav svoj život u projekat koji je pobedio vreme, pobedio pravila, pobedio istoriju, svojom iskrenom i dubokom istinom.

Ranko Trifković
 
RAVNODUŠNOST MUDRACA

Spustimo li se sa čistih zamisli na mukotrpne putove ljudskoga ponašanja, strah, još više nego oholost, postaje glavnim pokretač mržnje.

Smionost filozofa koji pretjerano hvali slobodu osjetilnosti i bez prezira razmatra tjelesna zadovoljstva dovodila bi do bijesa gomilu, u tim pitanjima podložnu mnogim predrasudama i licemjerju. Malo je značilo što bi čovjek, koji se usudio tim putom kročiti, često bio uzdržaniji, a katkada i neviniji od svojih žestokih klevetnika: nekako prešutno držalo se da nema te lomače ili mučenja na svijetu koji mogu okajati tako užasnu slobodu, upravo zato što smionost duha čini se pogoršava tu grešnu slobodu običnoga tijela.

Ravnodušnost mudraca za kojega je svaka zemlja domovina, a svaka vjera na svoj način poštovanja vrijedan obred, jednako je izbezumljivala tu gomilu zatvorenika; ako je taj filozof odmetnik, koji se međutim nije odricao nijednoga svojega istinskog uvjerenja, morao za sve njih ispaštati krivnju, znači da je svatko od njih jednom, potajno ili nesvjesno poželio izići iz zatvorenoga kruga u kojemu je umirao.

Pobunjenik koji se suprotstavlja svojem vladaru izazivao bi u dušama ćudorednih ljudi nešto poput bijesne zavisti: njegov Ne razjarivao je njihov neprestani Da. No, među tim čudovištima koja razmišljaju drugačije, najgori su bili oni koji su pokazivali neku vrlinu: ulijevali su mnogo više straha kad ih niste mogli potpuno prezirati.

De occulta philosophia: ustrajavanje nekih sudaca na magijskim postupcima kojima bi se nekoć ili još nedavno bavio zatvorenik, natjera ovog — koji je, da bi sačuvao snagu, gotovo prestao misliti — na ponovno razmatranje toga razdražujućeg predmeta kojim se uzgred bavio čitavog života. U tome su se području stajališta učenih osobito razlikovala od pučkih vjerovanja. Obična je stoka magičara istodobno duboko poštivala i mrzila zbog njegovih, vjerovalo se, neizmjernih moći: i ovdje je sve upućivalo na zavist. Kojega li razočaranja kada kod Zenona nađoše samo djelo Agrippe de Nettesheima, koje su imali i kanonik Campanus i biskup, te nešto novije djelo Gian-Battista della Porta koje je Monsinjor također držao na svojemu stolu. Budući da se tvrdoglavo uznastojalo na tim pitanjima, biskup iz osjećaja pravednosti odluči optuženika ispitati osobno.

Dok je za budale magija predstavljala učenje o nadnaravnom, za crkvenog je dostojanstvenika, naprotiv, njezin sustav bio zabrinjavajući jer je nijekao čudo. Zenon je o tome pitanju bio više-manje iskren. Univerzum zvan magičnim, sastojao se od privlačnosti i odbojnosti koja se pokoravaju zakonima još tajnovitim, no nipošto nespoznatljivim ljudskomu umu. Čini se da od poznatih tvari jedino magnet i jantar napola otkrivaju svoje tajne koje još nitko nije istražio, a koje će jednoga dana sve razjasniti. Velika zasluga magije i njezine kćeri alkemije jest što zastupaju jedinstvo tvari do te mjere da su neki filozofi retorte vjerovali kako su munja i grom također tvar. Na taj smo način krenuli putom koji nas može odvesti daleko, no čije su opasnosti svjesni svi sljedbenici dostojni toga imena. Mehaničke znanosti, kojima se Zenon mnogo bavio, bile su srodne tim istraživanjima koliko su se trudile poznavanje stvari pretvoriti u moć nad njima i posredno nad čovjekom. Na određeni način, sve je bilo magija: čarobnjaštvo, znanost o travama i kovinama koja je liječniku dopuštala utjecati na bolest i na bolesnika; magijska je i bolest sama jer se tijelu nameće poput opsjednutosti od koje ono katkada ne želi ozdraviti; magijska je i moć dubokih i visokih tonova koji uzbuđuju duh ili ga, naprotiv, smiruju; osobito je magijska otrovna moć riječi, gotovo uvijek jačih od stvari, kojom se objašnjavaju tvrdnje iz Sepher Yetsira, da ne kažemo one iz Evanđelja po Ivanu. Sjaj koji okružuje vladare i sjaj kojim zrače crkvene svečanosti bio je magija, a magija bjehu i crna stratišta i mračni bubnjevi pogubljenja koji očaravaju ali i užasavaju dangube još više nego žrtve. Magijske su napokon, i ljubav i mržnja, koje u naš mozak utiskuju sliku bića kojim pristajemo biti opsjednuti.

Margaret Jursenar

Iz romana Crna mijena
 
JURSENAR – DNEVNICI BILJEŽAKA UZ CRNU MIJENU [HRONIKE STVARANJA]


Ovi Dnevnici sastoje se od rukom pisanih bilježaka koje su zapravo temelj za bilješke vezane uz kompoziciju Crne Mijene i analognih fragmenata koje sam izvadio iz Bilježaka o kompoziciji, većinom strojno pisanih.

U dva navrata Marguerite Yourcenar je unijela izmjene u tako napisane Dnevnike. U svibnju 1987. izjavila je kako bi još trebalo »poravnati« određene dijelove prije nego se objave. Na nesreću, nije joj bilo dano vremena da unese te posljednje ispravke. Većina bilježaka od kojih se sastoje Dnevnici bile su prepravljane 1965. i 1968. Ima i naknadno unesenih ispravaka, kod nekih je naznačen nadnevak, što će se i zapaziti kod čitanja.

Ono što je važno kod čitanja ovih stranica jest da ne zaboravimo kako ih je Marguerite Yourcenar željela izmijeniti na više mjesta. Međutim, sad trebamo prihvatiti Dnevnike bilježaka uz Crnu Mijenu u njihovu postojećem obliku.

Dnevnici bilježaka uz Crnu Mijenu koje ćete ovdje pročitati nisu objavljeni. U skladu sa željom Marguerite Yourcenar bit će ubuduće sastavnim dijelom različitih izdanja njezina romana. (On je 1968. autorici donio nagradu Femina koja je tada prvi put dodijeljena jednoglasno).

Yvon Bernier

Prvotni oblik Crne Mijene: Smrt vuče zaprežna kola pisan 1923./24., prepravljen 1934.: tekst tako nesavršen i u prvom redu tako tanak, toliko slabo razvijen, s tako slabo izraženom motivacijom likova, ovo potonje se posebno odnosi na Zenona i Nathanaela, da mi se danas čini vrijednim divljenja da je jedan kritičar toga doba uza sve nedostatke i unatoč svim nezgrapnostima mogao prepoznati i imenovati temu svakoga pojedinog dijela trilogije: duh, tijelo, duša. Ja sama nisam o tome razmišljala. Duša, duh, tijelo. Bez sumnje, divljenja vrijedna trilogija i s unutarnjom uznemirenošću koju u nama izazivaju pjesnički izrazi odmah pomišljamo na divljenja vrijedan Rimbaudov Božić u Sezoni u paklu: »Kraljevi života, tri čarobnjaka, tijelo, duša, duh…« Da. Ali kad se sasvim približimo nečijoj osobi, uvjerimo se do koje mjere ove suviše dobro definirane alegorije proturječe stvarnosti. Tijelo, duša, duh, isprepleteni; više od toga, različiti oblici sadržani u jednoj biti koja živi i osjeća. Sasvim sigurno unutar svakoga živog bića postoji razlika u odnosima tih triju elementa, kao što je u svakome živom biću različit omjer seksualnih sastavnica. Kod Zenona prevladava duh, ali je taj duh na neki način motiviran neprestanim i gotovo žestokim poletom duše, a isto se tako ne bi mogao razvijati bez iskustava i nadzora tijela.

U kojoj mjeri naša unutarnja ravnoteža ovisi o osjetilima: čovjek koji zatvori oči više ne može stajati na jednoj nozi. Čak se i sam osjećaj vlastite osobnosti zamagljuje u blagoj vrtoglavici. Ova os za koju vjerujemo da smo ju tako čvrsto zacrtali ovisi o slici svijeta koju nam daju naše dvije zjenice.

(To ne znači da ja i Zenon nije cijenio dušu. Ali duša je jedna stvarnost koju možda gotovo nitko još nije uspio doseći).

Što dalje odmičem, to mi se više čini da je ludost koja se sastoji u ponovnom pisanju starih knjiga velika mudrost. Svaki pisac nosi u sebi samo određen broj bića.

Umjesto da sam ih predstavila skrivene iza karakternih osobina novih likova, koji bi bili stari likovi samo pod drugačijim imenom, više mi se svidjelo da produbim, razvijem, hranim ova bića s kojima sam već navikla živjeti, koje sam već navikla učiti bolje upoznati u mjeri u kojoj sam sama bolje upoznala život, usavršiti svijet koji mi je već pripadao. »Nikad nisam mogao shvatiti kako se možemo zasititi nekog bića«, riječi su to koje izgovara Hadrien, govoreći o svojim ljubavima. Ni ja nisam nikada vjerovala da ću se zasititi jednog od svojih likova. Nikada ih nisam prestala promatrati kako žive. Oni će me iznenađivati do posljednjega dana života.

To ne umanjuje moj prezir prem literarnome postupku kad se pisac ponovno služi starim likom, zbog navike, nedostatka ideja ili glupe vezanosti za lik, a da nova epizoda pri njegovom uvođenju, nove riječi koje mu pisac stavlja u usta ne donose nešto novo. Koliki su likovi poput onih iz stripova: pisci se njima služe ad nauseam, izvlačeći korist iz spoznaje koju lijenom čitatelju donosi spominjanje poznatoga imena ili lika. Dickens često podliježe tomu grijehu iz sentimentalnosti prema vlastitim likovima. Stendhal nikada. Balzac ide u tome smjeru, ali je povećanje opsega činjenica i osjećaja u Ljudskoj komediji toliko da ponavljanja prožeta vlastitim životom unose bogatstvo, čak i kad nema razvoja ili promjene. Ista se igra ponavlja u Prousta. U stvarnosti, g. Charlus se mijenja tijekom beskonačnoga Izgubljenog vremena, ali se ta promjena odvija po točno zacrtanoj krivulji za koju se čini da ju je autor osmislio od samoga početka (što ne umanjuje njezinu ispravnost); zaista, ako ostavimo po strani ovaj bitni razvoj, bezbrojni ulasci i izlasci g. Charlusa predviđeni su poput ulazaka i izlazaka omiljenoga klauna i jednako monotoni: Charlus naposljetku postaje metom za osobine namijenjene samom autoru i ortak koji govori umjesto njega.

Taj neiscrpni Charlus djeluje poput starih obiteljskih šala kojih se unutar određene sredine i određenoga društva nikada ne zasitimo, a čiji je mehanizam sam Proust pokazao na divljenja vrijedan način. Ali ti postupci koji bi u osrednjega pisca bili promašaj, u Prousta izazivaju da se čitatelj jednostavno prezasiti Charlusom, kao što bi se prezasitili osobe koju neprestano susrećemo. Njegovo postojanje ide do te mjere da se čitatelj zamori.

Međutim, ostaje činjenica da se veliki, možda najveći, autori nikada ne udostoje ponovno poslužiti istim likom kojega su stvorili. Pierre Besoukhov raste svaki put kad stupi na scenu; nikad nije potpuno isti čovjek. Tolstoj se kadikad ponavlja, kako je rekao Flaubert, kad je riječ o strategiji ili filozofiji priče, nikada kad je riječ o ljudskim bićima.

Hadrijan nam se do određene mjere mogao približiti u svojim razmišljanjima; s druge strane, mi smo se mostom antičke mudrosti mogli približiti Hadrijanu.

Likovi Crne Mijene odgovaraju samo za sebe, sami, puni proturječja, ograničeni svojim prihvaćanjima i odbijanjima, obilježeni vremenom u kojemu žive, a kadikad i onime po čemu se izdvajaju iz svojega vremena, udarajući katkad u zidove čiji su zatvorenici. Dok je u Zenona — koji se da bi izašao iz svojega vremena služi dijalektičkim sredstvima koje mu to isto vrijeme stavlja na raspolaganje — taj bijeg od vlastitoga vremena svjestan, u Ane se on događa nesvjesno, on je vezan za duboki život tijela; u Nathanaela sam pokušala pokazati tu čudnu slobodu duše koja je s onu stranu riječi i prezentacija.

Crna Mijena je pokušaj da prikažem tu čudnu slobodu koja se u nama postupno razvija, kad ne gušimo njezino postojanje, i koja dopušta bijeg od određenih tiranija i da u bilo kojim okolnostima budemo ono što jesmo, ali izudarani, deformirani, gotovo izobličeni običajem i potrebom.

Treba proći kroz razvrat da bi izašli iz razvrata, treba proći kroz ljubav — u konvencionalnome smislu riječi — da bi sudili o ljubavi; treba proći kroz povijest kako bi se osobodili njezinih zamki — tj. zamki samoga ljudskoga društva kojima je povijest tek jedan od arhiva. I na kraju završiti s onim dobom gdje nema čovjeka.

Ne uzimajući u obzir produbljivanje tema, izmišljanje pojedinosti koje služe povezivanju radnje i izbjegavanje naivnih povijesih pogrešaka bilježim kao sljedeće promjene između Poslije Dürera, nespretno napisanoga, ali zato punoga žara, i Crne Mijene kakva je danas:

Manje simpatija za kalvinističku reformu; simpatija u Crnoj Mijeni namijenjena je jedino Simonu, ekstremno lijevomu reformistu. Kalvinizam je tretiran s ironijom zbog grubosti njegovih običaja i vjerovanja iako je Marthina vjera plemenita i iako je njezino napuštanje te vjere dovodi do propasti.

Manje simpatija za luteransku reformu ogleda se kroz gnjev anabaptističke skupine i Zenonovu neprijateljsku filozofiju. Nasilje na obje strane (katolicizam i protestantizam) mnogo izraženije.

Više nijansi u osjećajima koji se tiču odnosa Zenona i Crkve.

Interes za hermetička i kabalistička učenja.

Godine 1971. ponovila sam svaki Zenonov dolazak i odlazak ulicama Bruggea. Kako se npr. mijenjao njegov put do kovačnice kamo je odlazio njegovati Hana. Gdje se nalazila gostionica u kojoj se hranio. S kojega je križanja vidio kako prolazi zarobljena Idelette. Jutarnje šetnje tijekom cijeloga jednog travnja, katkad je vrijeme bilo sunčano, ali je češće bilo maglovito ili je padala sitna kišica. Sa mnom je bila Valentina, lijepa, nježna, plava, koja je glasno lajala na konje (a ja ju nisam sprječavala), ista ona koja je veselo trčkarala po dvorištu Gruuthuse, ona koja je veselo skakutala među lužnjevima u vrtu beginskoga samostana — sada (šest mjeseci poslije, 3. Listopada 1971.) jednako mrtva kao Idelette, kao Zenon, kao Hilzonde. I nitko me neće razumjeti kada kažem da se nikada neću utješiti od tuge za njima, kao što bi bila neutješna poslije smrti bilo kojega ljudskog bića.

Gdje, kada i kako? Gdje god se to dogodilo, bez obzira na nadnevak i način, sigurna sam da ću uz svoju samrtničku postelju imati liječnika i svećenika — Zenona i franjevačkoga gvardijana iz samostana Cordeliers.

Pekarnica u Salzburgu pod čijom je nadstrešnicom sjedio Zenon još je uvijek tamo kao i malena kamena klupica. U lipnju 1964. u Salzburgu, klečeći na pločicama pod misom u franjevačkoj crkvi, prvi put sam ugledala kako izranja preda mnom lik gvardijana Franjevačkoga samostana. Do tada sam vidjela samo njegove obrise (spominjanje gvardijana u »Povratku u Brugge«).

Margerit Juresenar
 
ZENON, ZENON, ZENON, ZENON, ZENON, ZENON [HRONIKE STVARANJA]


Dnevnici bilježaka uz Crnu mijenu – drugi dio

Crna Mijena započeta (pod drugim naslovom) u doba kad sam bila u dobi mladoga Zenona, mladoga Henri-Maximiliena s početka knjige. Knjiga je završena u doba kad sam malo starija od Zenona i Henri-Maximiliena kad se susreću s vlastitom smrću.

— Duhovi koji, kao da se radi o zmijskim kožama ili svlakovima, za sobom povlače njihove misli iz XVI. stoljeća.

Opetovanja (mantre). U vrijeme kad sam pisala drugi i treći dio knjige često mi se događalo da tiho ili poluglasno ponavljam samoj sebi: »Zenon, Zenon, Zenon, Zenon, Zenon, Zenon, Zenon, Zenon…..« Dvadeset puta, stotinu puta i više. Tada bih osjećala kako se sa svakim izgovaranjem imena snažnije zgušnjava stvarnost. Ne čudim se tehnikama mistika i vjernika koji prizivaju Boga ponavljanjem njegova imena i po tisuću puta, ili ljubavnicima koji prakticiraju popularnu magiju i »prizivaju« osobu koju su izgubili.

Lik koji smo na ovaj način stvorili i kojega ne možemo više uništiti pod pretpostavkom da to poželimo: drugo značenje za Zeno in aeternum.

Svaki dijalog je način da nešto dodamo liku. Posjet Münsteru 1956. — jesen Sueza — gotovo jednako tmurna kao i sama slika prošlosti.

Jedan od redaka koji se odnose na dijete neprospavanih noći je izvučen iz jedne Theophilove pjesme.

Moj mirni život datira iz doba prije otprilike deset godina (1978.).

U određenom pogledu prije »zatvor« nego »mirni život« jer više ne ovisi o meni da izađem kroz otvorena vrata. Opsjednutost bolešću promatrana na drugoj osobi.

Zenon i Henri-Maximilien umiru obojica, to sam primijetila kod ponovnog čitanja, u veljači. Uzalud sam za ovoga potonjeg pokušala promijeniti mjesec smrti. Ugođaj scene je bio onaj s kraja talijanske zime.

Bilo je važno epizodu samoubojstva Pierrea de Hamaerea povezati s indicijama koje daje kronika: on je dobio otrov od prijatelja koje je imao u gradu. Ovih nekoliko riječi daju naznačiti postojanje male tajne skupine izvan zidova samostana kojoj je franjevac pripadao.

Činjenica koja govori sama za sebe uči nas o tajnome životu gradova (u izvorniku Gent, ovdje Brugge) i približava taj život onomu što znamo o našem dobu.

Idelette i njezina »crnkinjica« (ova zadnja je pomalo nadahnuta Boschovim likovima) izmišljene su, ali nužne radi toga da »Nemiri puti« budu u tome poglavlju nešto više od obične homoseksualne epizode; i da bi drama adolescentskih ljubavi mladića i djevojke i tragedija čedoubojstva zauzele mjesto pokraj ljubavi koja se drži protuprirodnom. Tu se vodi rasprava o cjelokupnome ćudoređu naroda i crkvenih krugova toga doba. Govorim sebi da se ponašanje tih mladića i djevojaka ne razlikuje od ponašanja današnje mladeži, ali ovi posljednji ne izazivaju sablazan, a još manje im zbog toga prijeti smrtna opasnost.

To bi bilo jedno od gledišta gdje smo postali mudriji u odnosu na renesansu ili, bolje rečeno, srednji vijek kojemu renesansa često služi samo kao površinski sjaj. Ali licemjerje nije manje, ako nije i veće. S druge strane se čini da smo izgubili smisao o važnosti i svetosti seksualnoga čina (jer prokleto je samo jedan oblik svetoga) koji su ljudi ondašnjega doba još imali. Mi si otvoreno (ili gotovo otvoreno) dopuštamo više, ne zbog toga jer smo mu vratili svetost, nego zbog toga jer smo seksualni čin sveli na nevažan fiziološki fenomen.

Zenon i Henri-Maximilien (i ovo primjećujem tek pri ponovnome čitanju) umiru zbog vlastitoga odbijanja: Henri odbija prihvaćanje ponuđenih počasti i tone u svoj život siromašnoga kapetana, Zenon odbija poricanje koje bi mu spasilo život. Obojica su si uzela dostatno vremena da se uvjere kako trebaju odbiti ponuđene mogućnosti.

Broj pogrešnih razloga — ili ako više volite posrednih motivacija -koje Zenon navodi samom sebi prije nego će se suočiti s Hic Zeno, zatim Zeno in aeternum. Kad se misli na učeni jezik, Zenon misli na latinski jezik srednjega vijeka. Povremeno treba dodati oblike za ženski rod.

To »drago kamenje od kojih svaki simbolizira jedan trenutak Velike Mijene« u jednome od prvih Zenonovih govora su čista izmišljotina. Ne postoje slični dragulji. Između tih »dragulja« koji su se zadržali od 1956. do 1967. iz verzije od 1924. i današnjih »metala« stoji deset godina proučavanja alkemičarskih štiva.

U ljevičarskoj i još naivnoj verziji objavljenoj 1934. Zenon je još uvijek liberalni filozof na čijoj je strani materijalistička i logička istina. Radi se o idejnom konceptu bliskome onomu koji zastupaju radikali iz 1880., a preuzet je od Giordana Bruna i jednako pogrešan. Glavna se promjena dogodila za vrijeme jedne večeri kod Alfa oko 1958.: tijekom slušanja niza Bachovih djela, šest ili sedam godina prije stvarnoga pisanja, u svojem sam duhu sastavila cjelokupni razgovor Zenona i kanonika koji se odvija nekoliko sati prije Zenonove smrti. Kad sam izašla te večeri, kad je glazba završila, potpuno sam zaboravila dijalog. Ali znala sam da ću ga ponovno pronaći jednog dana.

Isto iskustvo s novom verzijom »Nathanaela« koju sam u tišini sastavila tijekom jedne besane noći (ne: tijekom nekoliko noćnih sati) čekajući vlak na malome kolodvoru. Međutim, nisam ju zapisala, tako da je privremeno bila izgubljena.

Tijekom zime 1954./55. u Favenci, često bih u Zenonovu društvu probdjela noći uz veliko ognjište u kuhinji te kuće s početka XVI. stoljeća gdje se činilo da vatra slobodno gori između dva kamena stupa i napreduje kroz prostoriju. Poslije, početkom 1956.— 1957. koliko sam puta stajala ispred peći »Maloga Užitka«. Uostalom ostavljala bih ga gdje sam htjela. Ostavljajući Salzburg 1964. odlučila sam ga ostaviti na kamenoj klupici ispred pekarnice.

Čekao bi tamo jednako siguran u to da ću se vratiti kao i da ću ga doći potražiti, kao što su u to sigurni naši živi prijatelji.

Ako ovo pišem za publiku, u kojemu opreznom pokušaju, treba naznačiti — ali kako — da se ne radi o halucinaciji. Dosad ih nisam nikada imala. Često bih si govorila zamišljajući lik Hadrijana: »Čemu prizivati utvare kad je duh prema našim željama uvijek prisutan.«

»Zenon se u tamnici prepušta, primjećuje. On nije junak.« Zaista, zatvor predstavlja predzadnje iskušenje i istodobno odmor. Sve je igra. Tek nakon pravorijeka Zenon se vraća u stanje junačkoga dostojanstva.

Odlomak na početku II. poglavlja, koji opisuje Zenonova oca, jedan je od najgorih dijelova sačuvanih iz 1924. »Povijesni roman« kako ga je shvatio student povijesti. U sličnim slučajevima ne postoji »povijesna« istina osim ako nije izravno specificirana. »Uživao je u razgovoru s Leonardom da Vincijem, tada Cezarovim graditeljem« prilično je glupo; »uživao je u razgovoru o konjima i ratnim napravama s Leonardom da Vincijem, tada Cezarovim graditeljem« daje pravi ton.

Riječ je uvijek o tome da se upotrijebi dalekozor kako bi se izbliza vidjelo ono što je daleko.

Kad me G., prevoditeljica, pita zašto određeni lik u određenome trenutku pravi neki pokret, oklijevam i tražim razlog. Ja sam ga vidjela kako pravi taj pokret.

Koliko sam puta noću, ne mogavši zaspati, imala dojam da držim za ruku Zenona koji se odmara od postojanja, ležeći na istoj postelji. Dobro poznam tu sivosmeđu ruku, vrlo snažnu, dugu, s pomalo mesnatim prstima poput lopatica, sa svijetlim i ravno odrezanim noktima. Koščata šaka s dubokim dlanom išaranim brojnim crtama. Poznajem njezin stisak, te ruke, točan stupanj njezine topline.

(Nikada nisam Hadrijana primila za ruku).

Ovu fizičku gestu — da držim ruku toga izmišljenog čovjeka — učinila sam više puta. Dodajmo odmah, za glupane koji će čitati ovu bilješku, da mi — iako sam često promatrala svoje likove kako vode ljubav (katkad i sama osjećajući pri tom tjelesni užitak) nikad nije došlo da zamišljam kako se s njima tjelesno sjedinjujem. Ne možete voditi ljubav s jednim dijelom samoga sebe. Prisutnost kod koje se osjeća udaljenost, ali i beskrajno prijateljstvo, gvardijana Franjevačkoga samostana.

Nova činjenica (počevši od 1956.) unesena u tu zamisao o dvadesetoj godini, radi se o inzistiranju na izvanrednoj složenosti duhovne pustolovine. Zenon koji si proturječi, ispravlja svoje stavove. Katkad duhovniji i od samoga kanonika Bartholommea Campanusa.

Ne postoji ništa tajnije ni teže postići nego što je to izvoran pojam o osobnom Bogu (ili personaliziranom Bogu) koji se pomalo svuda očituje u svojim stereotipnim oblicima. (Isvara kod hinduističkih jogija). Zenon do te spoznaje (ili barem do pretpostavke o njezinu postojanju) dolazi dva, tri sata prije vlastite smrti.

Inteligentan će čitatelj shvatiti, a da mu ja to ne kažem, komu Zenon pripisuje korake u hodniku u trenutku kad se njegova agonija bliži kraju: »Ponovno smo se našli s onu stranu proturječja.«

Greete je pomalo W…; Martha je pomalo X…; Catherine je pomalo Y…; Bartholomme Campanus je pomalo Z… Kod Campanusa postoje određene osobine jednoga svećenika kojega sam viđala u svojem djetinjstvu: kanonik Carli.

U temperamentu Henri-Maximilien ima nešto od temperamenta mojega oca.

Što se tiče žena, Zenon je gotovo uvijek prije onaj kojega zavedu, nego zavodnik. Sluškinja koja voli nezrelo voće, Jeannette Fauconnier, Sign Ulfsdatter, Catherine. Čak je i mala Mađarica držala do toga »da igra ulogu plijena«. Kad mu same ne skaču u postelju, on ih pušta da prođu pokraj njega. Wiwine je karikatura Solveig. Sve dok nam izmišljeno biće nije važno poput nas samih, ono nije ništa.

Zamišljam da je obitelj Ligre podrijetlom iz Pikardije — možda su došli u Brugge iz Arrasa u XVI. stoljeću. Izgubiti tijelo da bi se utjelovili u nekoj drugoj osobi. I u tu svrhu se koristiti njezinim kosturom, njezinom puti, njezinom krvlju i tisućama dojmova koje je zabilježila siva moždana tvar.

Pokušaj uklapanja u djelo, uz minimalne izmjene, jezivih izvještaja s mučenja Campanelle koje je potpisao određeni Precioso, notar i pisar crkvenoga dvora u Napulju, sa svim njihovim pojedinostima koje izazivaju povraćanje.

Ali ta nedjela — koja su danas jednako banalna — kod čitatelja bi izazvale tek još jedan u nizu osjećaja te bi možda dale povoda razmišljanjima da sam napisala roman protiv crkve. Užas nikada nije strasniji nego kad je prikazan u svojim najumjerenijim trenucima — držeći se određenih obzira. Pismen i uglađen crkveni dostojanstvenik i stan svećenik obuzet brigom da spasi svojega učenika svojim postupcima jednako prepuštaju sudbini čovjeka osuđenoga na lomaču te njihova djela imaju isti učinak kao i činjenica da takvu osudu smatraju normalnom. Isto vrijedi i za mučenje. U određenome smislu užasnije je što Zenon, zahvaljujući posebnoj zaštiti, izbjegava mučenje, nego da je prošao mučenje, kao što je bio običaj.

Viđeno u jednoj mjesnoj kronici iz XVII. stoljeća, Cleenwerck, sudac koji je nazočio ispitivanju jednoga svećenika razriješenoga službe. Nikada nisam ponovno našla taj tekst.

Bilješke: jedan jedini (ali grozan) zločin protestanta protiv intelektualca:

Servet (ali Ochin je čini se izbjegao pravdi). Manje pogubljenja nego što bi se pomislilo, ako se izuzmu politički osuđenici kao More ili Cranmer (ali ovaj popis ne obuhvaća Škotsku ni Englesku).

Ipak se mogu jasno opaziti strah i nesigurnost. Luteranski i kalvinistički krivovjerci su u većoj opasnosti nego skeptici i ateisti. Nema osuđivanja običaja intelektualaca. Vinci je bio prijavljen i uznemiravan, ali ništa više; Michelangela su bili napadali učitelji pjevanja kao što je Aretino, ali bez većih posljedica. Ipak Teofil se spasio samo zahvaljujući pravdi; čini se da je optužba igrala određenu ulogu u procesu protiv Doleta, a čini se i protiv Vaninija. Zabilježiti slične napadaje na Paracelzusa i (u njegovoj najranijoj mladosti) protiv Campanelle. Za Campanellu, vrlo jasno uvjerenje nije odigralo nikakvu ulogu u tri posljednja procesa. Nema osuđivanja intelektualaca zbog bavljenja magijom.

Priča o vještici koja je živa spaljena jer se zlobno pomokrila na neko polje kako bi prizvala kišu i uništila sjetvu potječe iz jednog djela o magiji i vješticama u Srednjem Vijeku i u XVI. i XVII. Stoljeću čiji sam naslov kao i autora zaboravila. Ponovno tu priču nalazim u djelu Aldousa Huxleya, koje ponovno čitam u ovome trenutku (listopad 1974.), The Devils of Loudun, koji djelomice odaje izvornik: priča se dogodila u Doleu 1610. Moj originalni izvor je davao više pojedinosti.

Margerit Juresenar
 
HADRIJAN I ZENON – DVA TAKO RAZLIČITA LIKA [HRONIKE STVARANJA; JURSENAR]


Dnevnici bilježaka uz Crnu mijenu – treći i poslednji dio

Hadrijan umire s navršene šezdeset dvije godine i dva mjeseca, ali se njegova bolest javlja dvije i pol godine ranije. Ona se u njemu razvija od 130. godine. Dakle radi se o tome da mu šest godina u manjoj ili većoj mjeri nije dobro, plus dvije godine teško podnesenih patnji, koje su završile prilično blagom smrću. (Kojoj ne prisustvujemo, Memoari se završavaju upravo nekoliko dana prije smrti).

Zenon umire šest dana prije nego će navršiti pedeset devet godina. Do samoga kraja je izvanrednoga zdravlja. Njegov je temperament suh i nervozan; Hadrijanov sangvinistički i limfatičan. Ne zna se koliko je na njega utjecala bolest, već od samog početka.

Obojica su pronicljivi, sposobni hladnokrvno razmišljati.

Hadrijanovo zanimanje za medicinu.

Hadrijana kadikad dovodi u iskušenje okultizam. U usporedbi sa Zenonom on je glede okultnoga tek »pravi amater«.

Dva lika duboko različita jedan od drugoga: jedan je nastao na fragmentima realnog, drugi je izmišljen, ali je u njega utkan dio realnosti. Isprepletanje dviju različitih sila, jedna je dio stvarnosti i ide prema imaginarnom, druga je dio imaginarnoga i prodire prema stvarnosti.

Središnja točka je upravo osjećaj BITKA.

Astrološki gledano: Hadrijan je Vodenjak, znak prepuštanja i davanja.

Zenon je Riba, znak tajne i hladnoće, prolaz kroz ponor propasti. Hadrijanovo nebo: Saturn — Venera — Jupiter.

Zenonovo nebo: Saturn — Merkur.

Obojicu u osjećajnome smislu gotovo isključivo privlači muško tijelo i narav.

Obojica su sposobni za sklapanje veza i prijateljstava sa ženama. Hadrijan više uživa u ljubavi nego Zenon.

»Homoseksualnost je jedan pogled na život«, prije četrdeset godina mi je rekao Edmond Jaloux glede Alexis, a ova me primjedba još više zapanjila zbog činjenice što je potjecala od, bar mislim, čovjeka koji je isključivo heteroseksualan.

Unatoč Alexis bilo mi je teško shvatiti njegove riječi, pomalo kao što Zenon tek naknadno shvaća govore Don Blasa. U određenome smislu Sign Ulfsdatter je za Zenona njegova Plotine. Gotovo ravnopravna družica kojoj se povjerava.

Ali Zenon je posjedovao Sign. Hadrijanova pederastija ima svoj rječnik i običaje; ona je smještena u kulturnu tradiciju: razvrat naslijeđen od rimskoga svijeta, iako ga moralisti osuđuju poput svakoga razvrata; lirizam rimskih i grčkih pjesnika; naposljetku čista helenska filozofska tradicija (niti u jednome pogledu rimska) prema kojoj se Hadrijan svjesno kreće. Po potrebi blago krivotvori svoju stvarnost kako bi se uklopila u taj pjesnički i herojski okvir. Ništa od toga nije tajno.

Zenonova je seksualnost bez rječnika.

On snažno odbacuje rutine ženske ljubavi svoga doba, razvrat bajkovitoga stila, otvorenu ljubav ili petrarkističku suštinu.

S druge strane, njegovi homoseksualni ukusi, iako su bili česti u njegovo doba, u njegovu okružju su i službeno izvan zakona. Ti potajni i najčešće samo maštani odnosi nadilaze riječi. Oni samo dodatno naglašavaju nesvjesno i svijest. Antinous je uz Hadrijana najveći erotoman, koji ima takoreći društveni položaj. Ali ostaje sluga. Veze s Gerhartom, Francoisom Rondeletom ili fra Juanom (a vjerojatno i Josseom Casselom) se ne razlikuju od analognih veza našega doba. Strah od neodobravanja društva još uvijek ima isti učinak kao što je nekad imao strah od lomače, koja, koliko god često bila potpaljivana, za mnoštvo ljubavnika toga doba predstavlja tek iznimku. Za pretpostaviti je da se homoseksualni ljubavnik XVI. stoljeća bojao lomače kao što se neki Amerikanac današnjega doba boji da će biti izbačen iz diplomatske službe — a možda i malo manje.

Kod Zenona je sve romaneskno eliminirano nedostatkom izraza ili ono poprima gotovo nevidljivi oblik. Samo su se pjesnici toga doba (Shakespeare, Michelangelo) i to najveći ili najodvažniji među njima mogli izraziti. Kod Vincija se napor, koji ulaže da bi se izrazio, proteže na sve ljudske osjećaje.

Znamo više o mladosti Zenona nego Hadrijana.

Zenonove meditacije u »Ponoru« su dijelom klasične budističke meditacije (voda, vatra, kosti…). U Zenonovu slučaju »heraklitske« odvažnosti alkemijskoga razmišljanja su otvorile put prema tim različitim metafizikama i psihologijama. Zbog savršenstva mogla sam pripisati Zenonu ponovno otkrivanje ovih posljednjih, kao što je Pascal ponovno otkrio Euclidovu geometriju polazeći od određenih premisa, ali bi takav razvoj bio prespor za roman, a time bi već značajne intelektualne sposobnosti koje sam pripisala Zenonu bile još uvećane. Više sam voljela da pretpostavimo kako je Zenon podređen toj divljenja vrijednoj osmozi, koja stvarno skoro uvijek nastaje između dva međusobno strana svijeta i kako dolazi u kontakt sa svijetom Orijenta zahvaljujući muslimanskomu krivovjercu, koji je i sam bio podučen u određenim metodama hinduističkoga načina razmišljanja, kao što je zahvaljujući Don Blasu došao u kontakt sa židovskim načinom mišljenja.

Kadikada kod Zenona ima šala karakterističnih za čovjeka crkve.

Bez dvojbe postoje razlike u vremenskim razdobljima, u dijelu koji se odnosi na stvarnost, kao i u subjektivnome dijelu. Što god učinili da se približimo tekstovima (ovdje ulogu igra činjenica da postoji malo tekstova) nastavljamo promatrati i iznad svega osjećati antiku kao zlatni svijet bogatiji od našega i gdje čak i zlo promatrano s udaljenosti zadobiva neku vrst dostojanstva: nastavljamo promatrati Hadrijana pomalo kao što je Tischben vidio Goethea na njegovim putovanjima po romanskim zemljama, istodobno u potpunome skladu s prolaznim trenutkom i s drevnom tradicijom u kojoj nalazi oslonac, a da ga ta ista tradicija ne sputava.

Hadrijan vjeruje u mogućnost racionalne međuljudske komunikacije, u jezik koji prevodi misao (zato je njega moguće staviti u poziciju da gotovo na govornički način prepričava svoj život); Zenon zna da svaki razgovor ima svoje nesporazume i laži, čak i s prijateljem, gvardijanom Franjevačkoga samostana.

Catherine je Baubo.

Pročitavši do ovoga trenutka prvih pet ili šest poglavlja Apuleja i poznavajući ostatak djela najviše iz sažetaka i komentara s iznenađenjem i divljenjem nailazim na riječi svećenika koji očito opisuje prolaz kroz smrt, pogl. XI, koje nalazim u jednome engleskom prijevodu:

»I approached the confines of death, and, having trod the threshold of Proserpine, I returned from it, having carried through all the elements. At midnight I saw the Sun shining with a splendid light: and I manifestly drew near to the gods above and beneath, and proximately adored them. Behold, I have narrated to you things of …« Tako je i Zenon, umirući, upravo u svojoj posljednjoj viziji prije posljednjega uzdaha vidio ponovni sjaj ponoćnoga sunca na nebu polarnoga ljeta.

Sigurno, pojavu te slike u mojoj knjizi je moguće racionalno objasniti zbog činjenice da je Zenonov put u švedsku Laponiju u njegovim očima bilo putovanje na kojem se najviše udaljio od civilizacije i povezuje ga sa sjećanjem na neprospavane noći jedne kratke ljubavi.

Susret s Apulejem me ništa manje ne zanima, a možda čak i više jer Apulej nikada nije vidio ponoćno sunce. Ovdje se radi o arhetipskome simbolu smrti i jednoj vrsti pobjede nad smrću.

Josse Cassel igra u djelu tek sporednu ulogu; kao Colas Gheel, bez obzira na to kakvu je ulogu u osjećajnom životu lika odigrao, i njegova je stvarna uloga zapravo nešto drugo, on simbolizira intelektualnu privlačnost za običnoga čovjeka. Ukus za stvarnost takvu kakva jest, ispod slojeva koje nameće kultura; ukus da se život pojednostavi.

— Stara razvratna žena koja bi se pokazivala u Eleuzijskim procesijama.

Vegetarijanstvo i duboka nježnost prema životinjskom svijetu prisutni su kod Leonarda, to je općepoznato. Često se zaboravlja da je ovo posljednje, izraženo na poseban način, prisutno i kod Montaignea. I ja sam također, dok sam proučavala Les Tragiques naišla na mnoštvo tragova koji upućuju na slično kod d’Aubignea.

Zenonov žar se može usporediti s istim osjećajem kod Giordana Bruna, samo kod njega taj osjećaj ima manje strasti, Bruno je prije svega prosvjetitelj i pjesnik.

Campanella, koji u određenome pogledu kasni za svojim stoljećem (možda je to pod utjecajem redovničke sredine i juga Italije), jako se približava filozofskom načinu argumentiranja, on ima ton koji sam željela dati Zenonu. Ali Zenon ne bi bio sposoban da svoje mišljenje pretoči u bilo kakvu utopiju.

Ono što Zenon u dobi od dvadeset godina odbija kad mu Thierry Loon nudi jest baš ono što je Campanella odbio u dobi od dvadeset i šest godina, a što ga je koštalo trideset i jednu godinu zatvora: društvena i politička oružana pobuna na čelu male skupine ljudi.

Bruno i Campanella su u dubini pjesnici, Zenon ni malo.

Samoubojstvo. Zenon se ubija, ne zbog načela ili zbog toga što ga taj čin posebno privlači, već zato što je stavljen pred izbor ili mora sklopiti neprihvatljiv kompromis ili izabrati užasnu i beskorisnu smrt, on čini ono što bi svatko od nas učinio na njegovu mjestu, ono što je primjerice učinila majka od K. Lowith kad joj je prijetilo da bude poslana u Dachau. (I na isti način, režući žile). Hadrijan, koji na prsima označava položaj srca u slučaju da padne u ruke neprijateljima, učinio bi isto, i isto tako »otvorenih očiju«.

Ali Hadrijan umirući gleda svoju prošlost, a ne gleda prema veličanstvenim zvukovima i svjetlima koja ga već vode sa sobom.

Samoubojstvo. Zenon, Misnima, Montherlant (umro 21. rujna 1972., prije pet dana — ovo pišem u utorak 26. Rujna 1972.). Rastrgano otvoreno tijelo koje oslobađa dušu. (Misnima je umro u studenome 1970. U svojemu posljednjem intervjuu za, mislim, Le Figaro objavljenom poslije njegove smrti spominju se Hadrijanovi Memoari).

Zenon na krajnjoj granici dinamičkog i vitalističkog mišljenja i na rubu materijalističkog i mehanicističkog mišljenja modernoga tipa; mi koji smo se prešavši dug put vratili mentalnim koceptima bliskim Geberu ili Paracelzusu, ostavivši iza sebe svijet znanosti XVIII. i XIX. stoljeća, srest ćemo se s njim na njegovim granicama.

Henri-Maximilien, rascijepljen na neki način između života osjetila i osjećaja ljubavi, s jedne strane tu su gostionice i djevojke, a s druge nježnosti i strasti za žene koje se u pravilu (i s predrasudama) smatraju poštenima, pripada svijetu poštenoga osjećajnoga muškarca, takvoga kakav postoji i u naše doba (a možda i muškarca našega doba…). Epizoda, kad ljepotici nudi šunku u doba gladi, po prvi put ga približava čistoj senzualnosti, čistoj taštini, čistom idealizmu njegova doba.

Jednu minutu je volio Signoru zbog nje same i zbog toga što ona zapravo jest.

Koliko je toga još ostalo za reći o tim razdobljima mračnoga života kod Zenona: u Leonu, u Pont-Saint-Espritu, u Avignonu, u Lyonu između Doleta i Serveta, u Marseilleu kad se ukrcavao za Alžir… Ili ponovno u Lyonu i kratko u Genovi i Bologni 1541., gdje sam iznijela na vidjelo samo susret s Lorenzacciom, i imena Joseph Ha-Cohen i Ruggieri. Ili još dva nerasvijetljena razdoblja, Njemačka između 1542. i 1551., iz toga razdoblja spominje se samo susret s Marthom, spominje se Ali i nevolje u Baselu, a što je u Zenonovu životu najbliže životu Paracelzusa, s istim financijskim krizama i vrhuncima, povlačenja u samoću i istraživanja na granici halucinacija; zatim ponovno nakon bijega iz Innsbrucka, Njemačka i Poljska, između zime 1551. i dolaska u Švedsku 1555. O tome u romanu nema nikakvih informacija ni pojedinosti osim imena Bonifaciusa Kastela iz Ratisbonnea, spominje se posao vojnoga kirurga u vojsci poljskoga kralja, sjećanja na smrznute ranjenike koji umiru na putovima, koja sam preuzela iz izvješća jednoga američkoga liječnika kojega je užas proživljen na bojištima 1944. Pratio tijekom cijeloga života, tu je i misa u Krakovu kojoj sam osobno prisustvovala.
 
O TOJ KOBNOJ LAKOĆI UMIRANJA [TEMA: JURSENAR]

Margerit Jursenar (1903-1987) je nesumnjivo jedna od najznačajnijih književnih pojava u dvadesetom veku, a verovatno i u istoriji književnosti. Namerno ne ističem da je to jedna od najznačajnijih spisateljica kako bih izbegao i pomisao kod čitaoca da njen značaj u ovim kratkim redovima vrednujem na osnovu njenog odnosa samo sa drugim spisateljicama, isključujući spisatelje. Upravo se tzv. žensko pitanje prožima kroz njena dela i biografiju. Jursenarova je prva žena koja je postala članica Francuske akademije nauka što je okupiralo francusku javnost do te mere da se i danas mogu pronaći sećanja i razmišljanja o tom događaju u francuskoj štampi. Iako je ozbiljno, iscrpno i sveznadarski obrađivala svaki svoj predmet interesovanja uspešno ih uvlačeći u nerazmrsivu mrežu, u kojoj se uzajmno objašnjavaju i nadopunjavaju, činjenica da se radi o ženi svojevremno je bacala sumnju na njeno stvaralaštvo, a danas je to opet razlog zbog kojeg joj se, s pravom, pridaje veća pažnja jer to je žena koja je otvorila vrata muške ustanove, kako zapisaše i mnogi u Francuskoj. Ona je ipak odbijala govoriti o ženskom pitanju kroz prizmu npr. ženskog pisma jer joj je (ne)svesna dioba književnosti na osnovu rodne podele izgledala prosto i čini mi se da je smatrala da toj prostoti ne treba dati ni reč pažnje. Opus joj je raznorodan i čine ga pesme, priče, romani, eseji, a ja bih potcrtao njene romane: Hadrijanovi memoari, Aleksis – traktat o uzaludnoj borbi, Oproštajni udarac, Arhive sa severa…

Jursenarova je književnica koja se ozbiljno, hrabro i vredno hvata u koštac sa onim o čemu piše i ako bih naveo njene predmete interesovanja prostim navođenjem mislim da bih napravio nepravdu jer ona se sa šekspirovskim umećem tihog i sveobuhvatnog izlagača bavi svim živim bićima i njihovim pratećim živim i umrlim stvarima. Biografski podatak da je bila lezbijka pomoću kojeg bi pojedini objasnili njene motive ili isticanje da su joj dela prožeta homoerotizmom i muškim likovima čini mi se kao notorno nerazumevanje i umanjivanje njene vrednosti. U fransukom Mondu sam pročitao jednu kratku i tačnu rečenicu o jeziku kojim je prva žena akademik u Francuskoj stvarala vrednote: To je jezik koji je podjednako prikladan i dobu u kojem je živeo Hadrijan, i dobu savremnog junaka 20. stoleća.

I to odista jeste jezik svih vremena, strpljivog vijuganja kroz mnoštvo redova sa pažljivim prekidima i odabranim rečima iz kojih nastaje zaokružena celina. Postoji i jedna polemična nota u svim njenim delima koje sam pročitao, a ogleda se u autorkinom iznošenju svog viđenja sa tri tačke u nastavku na koje vi ispišete svoje gledište. Jursenarova je jedan od retkih pisaca koji mi je uspeo demistifikovati pojam ljubavi koji je zaglibljen u savremenoj banalizaciji, a njenom biografijom se treba podrobnije baviti radi potpunog shvatanja žene koja je radom i zaostavštinom prokrčila put boljim odgovorima na žensko pitanje u svetu muškog carstva. Ne ističe bez razloga Orhan Pamuk kako je možda najveća i najduža istorijska nepravda učinjena prema ženama.

Pre nego što vas ostavim da uživate u izabranom eseju navešću i da je ova francuska spisateljica još u ranim dvadesetim godinama napisala iznimno ozbiljan, stilski sveden i misaono zaokružen roman. U pitanju je promišljanje o homoseksualnosti u Aleksisu ili traktatu o uzaludnoj borbi. Roman koji je u mnogim svetskim valorizacijama na temu najbolji roman svih vremena ozbiljno razmatran zbog iznimnog umetničkog i misanog dostignuća.
Moj prijatelj kaže kako su klasični pisci (prezrivo gledam na ovu odrednicu) oni zbog kojih nas zaboli ruka od ispisivanja citata u beležnici koja je samo nama na dohvat ruke. Margerit Jursenar je često u mojoj beležnici, pa ću sa vama podeliti nekoliko citata:

„Imati snage da ne napraviš grešku jeste jedan vid krivice.“
„Često opisujemo sreću duše koja se oslobodila od tela. Ima, međutim, trenutaka u životu kada se telo oslobodi od duše.“
„Uvek sam nalazio neku niskost u ljudi koji tako lako poveruju u nedostojnost drugih.“
„Jaz između dva naraštaja postoji u svakom vremenu, čak i kada na njegovim ivicama niče cveće plemenitih osećanja.“
„Moral je stvar privatnog dogovora, pristojnost javna stvar; svaka napadna sloboda oduvek mi se činila kao jeftino razmetanje.“

„Svi su narodi do sada propali zbog pomanjkanja velikodušnosti.“
„Malo ljudi voli duga putovanja, to večito raskidanje s navikama, neprestano potresanje svih predrasuda.“
Za kraj bih još poželo da ovaj esej putuje svetom kao kružno pismo jer upravo sada živimo u trenutku demonstrativnih samoubistava i raspomamljenih nagona za uništenjem.

Ta kobna lakoća umiranja

…I treba drhtati, sve dok ne mogne isceliti
Ta kobna lakoća umiranja

Ove Igoove stihove, napisane u vezi sa mrtvima Komune, pre gotovo jednog stoleća, ponavljam u sebi misleći na one mlade ljude i onu devojku što se radije bacaju u vatru nego da prihvate svet kakav im je sazdan. Možda je to prvi put, u našem zapadnom društvu, da takvo svojevoljno žrtvovanje povređuje moral interesa, naravno, zdravog razuma, i pojam prilagođavanja svetu ovakav kakav je. Ali, da li je to žrtvovanje svojevoljno? Kao nekad hrišćani koji odbijaju prinošenje žrtava idolima, i ovi mladi ljudi su osetili, s pravom ili ne, da su imali samo izbor između podnošenja žrtava ovim lažnim bogovima pohlepe i nasilja usred kojih pristajemo da živimo, ili protesta sopstvenom smrću.

U izvesnom smislu oni se i nisu varali: čovek ne živi, a da ne bude impliciran. Svet je u vatri, govore već oko tri hiljade godina budističke sutre, vatra neznanja, vatra pohlepe, vatra agresivnosti poždiru ga. Neka deca u Lilu, Parizu, pre nekoliko meseci u Provansi, prepoznala su tu istinu koju većina nas celog života ne sagleda. Ona su izašla iz sveta u kojem se ratovi izrazito destruktivnije nego ikada udomaćuju usred mira koji i nije mir i koji prečesto teži da za čoveka i njegovo okružje postane gotovo isto toliko destruktivan koliko i rat, iz sveta u kojem su oglasi gastronomskih restorana u listovima složeni uz reportaže o narodima što umiru od gladi, u kojem svaka žena u krznenoj bundi doprinosi istrebljenju neke žive vrste, u kojem naša besna žeđ za brzinom svakoga dana pogoršava zagađenje sveta od kojeg zavisi naše življenje, u kojem svaki čitalac romana iz Crne serije, ili krvavog zločina, svaki gledalac filma o nasilju doprinosi i bez svog znanja onoj strasti ubijanja koja nam je donela u pola stoleća milione ubijenih.
Jesu li ta deca bila u pravu ili ne što napuštaju sve to?

Odgovor će zavisiti, na kraju krajeva, od promene u srcu koju će ili neće proizvesti oko njih njihovo žrtvovanje. Da li smo ih mogli sprečiti u njihovoj nameri ili, što je još važnije, možemo li sprečiti u budućnosti da druga čista srca pođu istim putem? Pred tim tako neodložnim pitanjem valja priznati da nijedan od uobičajenih razloga koje smo mogli da im navedemo u cilju njihovog nastavljanja življenja nije dovoljno jak da bi zadržao nekoga ko više ne podnosi svet ovakav kakav je. Uzaludno im je govoriti da se oni najveštiji, ili možda najmudriji, još uvek mogu snalaziti u haosu u kojem se nalazimo, ili čak iz života izvlačiti poneki komadić sreće ili ličnog uspeha, kada ono zbog čega oni umiru i nije njihova sopstvena tuga, već jad drugih.

Čini se doista da se u onom žrtvovanju budističkog sveštenika, tako dostojnom življenja iz dubine njegova užasa, može korisno suprotstaviti samo tradicija po kojoj je i sam Buda, u trenutku ulaska u pokoj, odlučio da ostane na ovom svetu sve dok jedno jedino živo stvorenje bude imalo potrebu za njegovom pomoći. Oni koji su otišli behu bez sumnje najbolji: bili su nam potrebni. Možda bismo ih spasli da smo ih ubedili da su njihovo odbijanje, njihova indignacija, njihovo samo beznađe potrebni, da smo umeli suprotstaviti toj kobnoj lakoći umiranja junačku teškoću življenja (ili pokušavanja življenja) kako bismo ovaj svet načinili nešto manje skandaloznim nego što jeste.

1970.

Priredio Uglješa Vuković
 
"S vremena na vreme čini mi se da u nekom susretu, u predskazanju, u odredjenom razvoju dogadjaja prepoznajem sudbinu, ali kada je suviše puteva, oni nikuda ne vode - suviše brojne sume ne sabiraju se! Osećam lepo u toj raznovrsnosti, u tom neredu, prisustvo jedne ličnosti, ali njen oblik kao da je uvek ocrtan pritiskom okolnosti, a crte joj se mute kao slika koja se ogleda u vodi. Uostalom, masa mojih sklonosti, želja, planova, ostaje neodredjena i neuhvatljiva - kao što je avet."
 
Šta je drugo naša nesanica do besomučna upornost inteligencije u pravljenju misli, niza sudova, silogizama i definicija samo njoj svojstvenih, njeno odbijanje da se povuče pred božanskom glupošću sklopljenih očiju ili mudrom ludošću snova?

Margaret Jursenar "Hadrijanovi memoari"
 
Treba raditi do kraja, jer sve je moguće

Piše: Matje Galej

„Mesim hleb; metem kuću; posle mnogih noći jakog vetra, skupljam suvo granje…” Ova rečenica na jednoj od stranica Arhiva Severa odmah budi sećanje svih onih koji se interesuju za autora Hadrijanovih memoara.

Kad se u to umeša legenda, odmah zamišljamo da Margerit Jursenar živi na svom američkom ostrvu kao žene iz Uesana, na kraju sveta, u klompama, ubrađena crnom maramom. Iako nosi ime Pusti bregovi (Monts-Déserts), mesto na koje se povukla manje je divlje nego što izgleda; od pre nekoliko godina povezano je mostom sa obalom države Nova Engleska, leti ga turisti opsedaju, a aristokratskih kuća, koje su razasute među javorovima i borovima, ima više nego ribarskih koliba.

„Petite-Plaisance” (Malo zadovoljstvo) tako se zove njena kuća i ne može se porediti sa okolnim vilama Rokfelerovih i drugih bogataša koje kao da su sagrađene da bi poslužile kao dekor nekom romanu Ficdžeralda ili Henrija Džejmsa. Njena bi više ličila na idealnu sliku seoske kuće nekog pastora iz prošlog veka: sva od drveta, ali udobna za stanovanje, gostoljubiva iako bez sjaja, krcata knjigama i predmetima uglačanim od upotrebe. To je kuća u kojoj se stanuje, u kojoj je živa svaka sitnica, kuća koja ima svoju istoriju i svoje znamenje. Okolni pejzaž se utapa u zelenu tišinu velikog travnjaka koji zatvara mlada šuma puna ptica i odomaćenih veverica što dolaze da jedu iz ruke.

Ipak, sedam meseci u godini ostrvo opravdava ime koje mu je dao Šamplen: zima prekrije sve, noć rano pada, ljudi se zabrave, pored peći, iza zatvorenih kapaka. Po završetku rata, kad su Margerit Jursenar i Grejs Frik, njen prevodilac, otkrile ovaj stari kraj, udaljen od bučne Amerike, tu se još jahalo na konju, po snegu, od jednog do drugog sela. Nešto od te prvobitne rustičnosti još uvek postoji. U njenoj kući nema televizora, postoji jedan radio kojim se ne služe često, cepanice pucketaju na ognjištu; vlada mir koji se jedino svojim kevtanjem usućuje da poremeti Zoi, potpuno luda prepeličarka, vrlo živa i prava vatra, kao i njeno ime. Tu se može živeti samo ako svesno svedete bivstvovanje na luksuz osnovnog reklo bi se da razmišljanje ovde ide samo po sebi prema ritmu koji nameću priroda i godišnja doba.

Taj stečeni i ovladani mir vidi se u plavom, „keltskom”, oku Margerit Jursenar koje vas posmatra mudrošću za koju osećamo da dolazi izdaleka. Nju sve interesuje. ali ljudi i događaji joj izgledaju kao da pripadaju nekom redu (ili neredu) što ih prevazilazi. Iako često ostavlja utisak da „govori kao knjiga”, to nije poza niti bekstvo u apstrakciju: za takav um uključen u univerzalno, svaki čin, najobičnija reč, potiču iz shvatanja sveta koje je neprestano prisutno u njenom duhu. Kod nje nema oklevanja; to je čvrsta glava koja bi mogla biti i glava filozofa.

Kao i Mišel Turnije, jedan od retkih savremenih pisaca koji joj je ravan po preciznosti misli i originalnosti svojih intelektualnih konstrukcija, ona je slučajno romanopisac. U nekim drugim vremenima Hadrijanovi memoari bi se možda zvali monologom, a Crna mena, koja je dobrim delom pisana po metodima orijentalnog istraživanja, bliskog šamanskim, meditacijom. Retki su oni, bez sumnje, koji to primećuju. ali dela Margerit Jursenar upravo tim tajnim konstrukcijama duguju onu neuporedivu čvrstinu i snagu emocija što izviru ispod glazure još uvek pomalo hladnog stila.

Uostalom, ništa joj nije tako strano kao anegdota, sem ukoliko joj nije mesto tu da nešto ulepša; anegdota treba, pre svega, da otkrije onaj deo ličnosti što ona jeste, ništa više. Zastareli ljubavni jadi ili erotske pomame od kojih vrvi naša književnost, izgledaju joj tako beznačajnim da joj se čini „besmislenim” da o sebi govori tokom čitavog romana. U nedostatku odstupnice, kaže ona, „spotičemo se o događaje”. „Biće izmiče, JA je porozno; praviti od toga globalnu sliku, čista je iluzija.”

Te „pričice” mistika i seks, to su suviše intimne stvari da bi se unosile u knjigu, sem ako je neko vrlo loše vaspitan… sve to u njenim očima karakteriše društvo u veoma lošem stanju: „Ona koja propadaju, izgledaju slobodna; to im ne obezbećuje budućnost.” Frojd je svakako bio u pravu kad je prodrmao „bečku uljudnost”, ali je bio previše zarobljenik svog veka i svoje sredine da bi svojoj opšteseksualnoj teoriji dao vrednost koja će odoleti vremenu.

U vreme kad je pisala Aleksis ili traktat o uzaludnoj borbi, njen prvi roman imala je dvadeset četiri godine.Margerit Jursenar je mislila da je seksualni problem najvažniji, prvi koji treba rešavati, a da će ostalo doći samo od sebe. Pedeset godina kasnije, ne idući toliko unazad da bi podstakla represiju, ona u tom oslobađanju vidi opasnost, jer je ono stalno „s ove strane svetog”. Onog dana kad se taj pojam seksualnosti ponovo uspostavi, sve će biti bolje. Ali, hoće li taj dan doći, i kako?

Ako joj se prebaci da ne sledi u potpunosti tok istorije, ona mirno odbacuje tu kratkovidu primedbu: „Sve velike bitke vodi zaštitnica. A današnja zaštitnica je sutrašnja prethodnica. Zemlja se okreće!” Uostalom, posmatrano iz Amerike a uvek pomalo i sa Sirijusa čini joj se da se Francuska previše bavi tim beznačajnim nijansama. To je zemlja mode: „Tamo se o idejama govori kao o šeširima, kad su se nosili…”

U svetu punom podela, „naivnih ili bolnih” između desnice i levice, na primer svaki šovinizam je štetan, pa i feminizam. Vrede samo individualna rešenja. A jedino imaju značaj oni koji kažu ne: ne nuklearnim centralama i branama koje upropašćavaju prirodnu sredinu, ne slepom kultu profita civilizacije u kojoj je „imati postalo važnije od biti”, ne zagađenju koje uništava faunu, floru, umetnička dela, ne čak i „konkordu” ako je potrebno. Nikad ne treba odustati od ubeđivanja masa: „Kad utopije postanu loša savest vlada, opklada je upola dobijena.” Upravo zbog toga, „časna dama kuće ‘Plezans'”, iz svog tihog kabineta upućuje telegrame i podržava svaku borbu, kako perom tako i novcem.

Međutim, kad to posmatramo iz perspektive univerzalnog, otkrivamo da neposredni rezultati i nisu najvažniji. U ličnom moralu Margerit Jursenar primenjuje Budino načelo prema kojem treba „raditi do kraja, jer sve je moguće”. To je lekcija iz ponašanja, sa dva lica, koja vodi u nadu koliko i u očaj, ako je tačno da smo mi samo kap vode u neprekidnoj reci života. Ona bar daje čoveku pravi osećaj njegove „beznačajnosti” i ništavnosti stvari.

Istina je, bojim se da je Margerit Jursenar jedna od poslednjih naših pisaca koja će koristiti opasnu privilegiju da ne živi u siromaštvu. Privilegiju, zato što je mogla, po svom izboru, udobno i do mile volje naročito između dva rata da putuje po zemljama Mediterana koje su joj poslužile kao dekor, kao potka mnogim njenim delima. A opasnu, zato što je odsustvo svakodnevnih briga ona je zaista zarađivala za život samo za vreme rata, u Sjedinjenim Državama, što joj, izgleda, nije ostalo u dobroj uspomeni i nikad nije podstaklo na sitne ustupke neophodne da se brže stekne čitalačka publika.

Međutim, iznenadio ju je ogroman uspeh Hadrijanovih memoara, neočekivano oduševljenje za delo koje nije bilo ni po čemu lakše od prethodnih. Zbog čega su se odjednom toliko namnožili. Jedino objašnjenje bi, možda, mogao biti nesporazum, u meri u kojoj su čitaoci shvatili kao ljubavni roman minimalan kao knjiga u celini, iako predstavlja njegovu dušu ono što je u stvarnosti bila avantura jednog izuzetnog čoveka u jedinstvenom trenutku Istorije.

Dakle, iako slavna, Margerit Jursenar je ostala prilično nepoznata, daleka, jer nije igrala uobičajenu igru koja vam obezbeđuje mesto najpre u novinama, a zatim u udžbenicima književnosti, pošto ljudi sa univerziteta prate modu sa konformizmom koji je za žaljenje. U tom pogledu, ni nagrada Femina, koju je 1968. dobila za delo Crna mena, nije mnogo promenila tu čudnu situaciju, pomalo na marginama slave. Omiljena u jednom krugu obožavalaca onih koji su poznavali Aleksis i Završni udarac pre objavljivanja Hadrijanovih memoara i slavljena kao majstor od strane nekoliko dobrih kritičara, hoću reći onih koji ne brkaju ukus sa predrasudama, ona će tek kasnije doživeti počasti od strane visokotiražne štampe, radija i televizije, u kojima su oni koji otkrivaju vrlo retki.
 
Možemo reći da se njen neosporni ugled iskristalizirao naglo po objavljivanju Arhiva Severa, bog zna zašto. Čak su i dnevni i nedeljni listovi, koji su bili najviše sektaški, odlučili da priznaju da je ta aristokratkinja dostojna hvale. Sada ima priliku da u budućim izdanjima tipa „Lagarde” i „Michard”‘ dobije barem onoliko redova koliko i Rob Grije… Tako se u Francuskoj stvara reputacija; nesrećni su oni koji su rođeni kao buržuji.

Do pre izvesnog vremena nije bilo dobro biti daleko od VI arondismana, od njegovih škola, mode, angažmana. Međutim, u biblioteci njene kuće „Petite-Plaisance” ne možemo naći mnogo dela ni Berta ni Lakana, a ni mnogo francuskih savremenih romana.

Kao i svi oni koji su zaista nadahnuti, Margerit Jursenar ostaje prilično ravnodušna prema onome što se danas piše, a večna priča o muškarcu i ženi uopšte je ne uzbuđuje.

Čuvajmo se, ipak, zaključka da ne poznaje sadašnjost. Bilo da mesi hleb u kuhinji, bilo da miluje Zoi ili piše stranicu knjige Šta? Večnost, ona je uvek u kontaktu sa životom. Čak bi retko neko mogao ostaviti utisak da je u direktnom kontaktu sa njom, makar da je reč o najmanjim životnim pojedinostima. Kad uzme u ruku drvenu kašiku, u mislima se odmah vraća na radnika koji ju je napravio, na drvo od kojeg je napravljena, na celokupnu prirodu. U njenim očima sve učestvuje u svemu, i ona upravo iz toga crpi mir što izbija iz njenih dela i iz njene ličnosti. Taj veoma lep pogled, pomalo hladan, posmatra svet sa minimumom nespokojstva koje dozvoljava razum.

Međutim, ne treba zamišljati da je ta tiha žena, ako je tako tiha kao što izgleda, neosetljiva ili ravnodušna. Ona je sposobna za bes kao što je morala biti sposobna za strast. Dovoljno je ponovo pročitati Vatre da bismo se u to uverili, ali iznad minornih batrganja od kojih su sazdani naši životi. Ona poseduje jedan nepokolebljivi intelektualni sklop što njenom govoru i njenom pisanju daje iznenađujuću efikasnost.

Ništa od onoga što kaže ili što misli nije samo po sebi posebno; mi smo se samo odvikli od stroge harmonije svesti i razmišljanja. Tokovi kojima je većina nas izložena izgleda da nju i ne dotiču. Njeno shvatanje je kao stena i upravo začuđuje sličnost njenih odgovora posle toliko godina ili od jednog do drugog intervjua. Sva mudrost je u strpljenju: znati podnositi svet, ne zaboravljajući šire savršenstvo u koje se uklapa.

Prema tome, ne iznenađuje što Margerit Jursenar uporno odbija da se pozabavi sopstvenim slučajem, za razliku od svoje sabraće. Kako je jedinka važna samo u okviru celine, shvatamo potrebu da se, u nedostatku perspektive, izbegavaju poveravanja i ispovesti. Čak joj ni porodična saga nije izgledala dostojnom jedne, a zatim i dve knjige, dok nije uspela da ih poveže sa velikim kretanjima modernog doba, i to više kao primer nego kao drage uspomene. Njoj samoj, kad završi ta dva toma, preostaju samo još šest nedelja…

Taj stav da se ne zatvara u uske granice sebe navela ju je takođe da odbaci jedan broj predrasuda ili nasleđenih ideja. Ta Flamanka, koja veoma dobro poznaje svoje povelje, ruga se poreklu i rodoslovskom razmetanju. Preci je nisu zadržali u Mont-Noaru koji je uostalom razrušen u Prvom svetskom ratu, kao što se posebno nije zadržavala ni u Briselu, gde je rođena, ni u Parizu, ni bilo gde drugde. Kao i za njenog oca, koji je, za građanina s kraja prošlog veka, vodio veoma nestalan život, slučaj je za nju bog kome se možemo poveriti, a mesto gde živitimo nije toliko važno, ako u prtljagu nosimo svemir. I tako je krenuo baresovski mit o piscu kao „ukorenjenom” umetniku mit u punom procvatu u tom vremenu regionalizama. „Gde god da smo, umiremo na planeti.”

Zbog sličnih razloga, Margerit Jursenar odbacuje sve što za nju ima značenje redukcije, uključujući i feminizam, koji skoro da smatra jednom vrstom izvrnutog fašizma. Poput svih onih kojima nije bilo teško da budu žene, jer je njihova inteligencija nametala barem jednakost sa muškarcima, bila bi sklona da negira problem, kao što ni autor Aleksis i Hadrijanovih memoara uvek u ime univerzalnog ne vidi zašto bi trebalo praviti razliku između homoseksualne ljubavi i ljubavi. Time je obeshrabrila dobar broj nepromišljenih obožavalaca koji su upravo od nje napravili glasnogovornika svojih partikularističkih ideala, što je njenoj misli potpuno strano. To takođe objašnjava i njenu dugotrajnu ravnodušnost za uzastopne pozive akademika, dok bi ih jedna feministkinja odmah prihvatila u ime ideje koju treba braniti.

Ta usamljenost pisca, koja je za nju bitna, pa čak i neophodna za njenu umetnost, proističe prirodno iz njenog shvatanja sveta. Solidarnija je sa čovečanstvom u celini nego sa pojedinim društvenim ili nacionalnim grupama rado učestvuje u kampanjama tako brojnim u Sjedinjenim Državama za zaštitu foka, kitova, biološke ravnoteže, prirodne okoline, obala, mora, ili da bi se borila protiv budućih nesreća, ali se ne upušta u politiku koja je za nju, istorijski gledano, suviše efemerna. Simpatije ove klasične romansijerke, čiji je stil isklesan u latinskom mermeru, a život srećen i uredan, bile bi pre na strani marginalaca, onih za koje vlasništvo i predrasude nemaju značaja. Između čitanja Šekspira i SenSimona. dešava joj se da sluša Boba Dilana…

Među snovima koje pamti, sa zrncem nostalgije dopalo bi joj se da bude lekar, kao Zenon na primer seća se sna o „komuni” na američki način, za koju je davno napravila projekat, znatno ranije nego što je to postala moda. Tu bi našla mir meditacije, ukus života bliskog bićima i stvarima. Međutim, posle svega, na ostrvu Pusti bregovi, iako se ono prilično naselilo otkako mu je Šamplen dao to ime, njen život nije tako daleko od tog projekta. Veverica po imenu Josif, jer nosi ogrtač šaren kao ogrtač Josifa iz Biblije, ptice, drveće, okean, njeni su tihi svakodnevni svedoci.

Posmatrana iz tog ugla, sva naša svrstavanja izgledaju smešna. Istraživanja i teorije, za Margerit Jursenar, nemaju mnogo smisla u pogledu trajanja. Takvo ubeđenje podstiče pisanje, opravdava ga i prati napredovanje duha. Autorka Crne mene nije nikad htela da pripada nekom književnom pravcu: ona krajnje ispravno i precizno prati svoju viziju. Otuda ta zgusnutost koja ponekad može da iznenadi čitaoce naviknute na razvučenost ili na ljupko izveštačena lukavstva. Međutim, treba shvatiti da je taj veličanstveni jezik nerazdvojiv od čitavog poduhvata, još od onda kad je na početku svoje karijere, manje sigurna u svoj put, Margerit Jursenar tragala za tonom svojih prvih dela po ugledu na francuski, židovski način pripovedanja.

Ipak, bilo bi nepravedno smatrati je filozofom ili istoričarem koji piše romane; ne treba nikad zaboraviti da je počela objavljujući pesme. Suprotno prividu, ulog sna u tom tako isklesanom delu je možda veći nego ulog razmišljanja. Snovi i sudbine, da se poslužimo naslovom jedne od njenih knjiga, upravljaju njenim stvaralačkim životom. Svoje velike fikcije nije koncipirala u maloj kancelariji pretrpanoj knjigama u kojoj kuca svoje rukopise, već slučajno, u noćnom vozu, u čekaonici, u hotelskoj sobi, u crkvi, u toku šetnje. Taj oštri um se predao iracionalnom; bez njega verovatno ne bi ni pisala.

Ta otvorenost prema tajanstvenosti inspiracije takođe je posledica asketizma. Ona nastoji da u sebi stvori prazninu da bi u nju primila svoja stvorenja, toliko živa u njenim mislima da su stalno prisutna. Treba shvatiti da su njena dva velika lika, treći je Mišel, njen otac, koji se pojavljuje već u Arhivu Severa, rođena u njenoj mašti još kad je imala osamnaest godina. Car i lekar će je pratiti tokom čitavog njenog života, najpre kao skica jednog crteža, zatim kao junaci romana, a onda kao svakodnevni saputnici i zaštitnici, toliko prisutni u ovom životu koliko i najrođeniji.

U kući „Petite-Plaisance”, kad otvori vrata ispod verande gde vise klipovi kukuruza, lokalni simbol prosperiteta, dar nekom nepoznatom bogu koga su ostavili Indijanci, ko zna?, svaki posetilac ima osećaj da je krupnim korakom zakoračio u zemlju gde je vazduh drugačiji. Margerit Jursenar ga odmerava i procenjuje pogledom koji je istovremeno dalek i odmeren, sa nijansom male ironije. Onda počinje da govori, sigurna u ono u šta veruje…

Spokojna je do ravnodušnosti a ipak nežna; treba je videti kako miluje psa ili kamen na plaži reklo bi se da pripada nekom drugom kraljevstvu, gde reči imaju svoje značenje, ljudska bića smisao, svemir zakone koje svi priznaju, mudrost svoje mesto, a razum nepomućeni sjaj. Svet pred sobom i ljude posmatra sa apstraktnom ljubavlju koja može da zastraši, kao ljubav svetaca. Ali u njoj postoje vatre koje naslućujemo. Uprkos osmehu Minerve, tako suzdržanom, pa čak i pomalo hladnom, vizionarka vas posmatra tim plavim očima u kojima primećujete, ispod otežalih kapaka, ledenu nevinost deteta pred svetom što se ruši.

*Predgovor za knjigu razgovora “Širom otvorenih očiju", objavljeno na portalu Fenomeni

Napomena: Ovi razgovori, vođeni tokom više godina, a ovde objedinjeni i sređeni, imaju za cilj da daju što tačniji portret pisca kome se već dugo vremena izuzetno divim; srećan sam što to divljenje delim sa brojnim čitaocima. Međutim, čitao sam mnoge navodne „dijaloge”, rečitih i neujednačenih, da bih zapao u zamku „ispitivača” koji nastoji da, kao lakrdijaš, zauzme prednji deo pozornice. Nadam se da ćete mi biti zahvalni zbog kratkoće mojih intervencija; namerno sam ih sveo na podsticaj i podstreke, uz stalnu brigu da ovaj razgovor vodim tako da se čuje glas jedino Margerit Jursenar.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top