Nemam pojma o čemu se radi u većini odgovora na ovaj post, čast izuzecima.
Onako, klot paorski, zamolila bh postavljača da mi pojasni:
Iz kojeg bi razloga neko (drugarica?) ko bi te video da šamaraš (bilo koga) pomislio da si *****. Majke ti?
Šamar=*****?
Jel šamaranje u isključivoj nadležnosti pedera? Jel to bilo neko naročito šamaranje? Jel tajna u specifičnom okretu zgloba prilikom dotičnog šamaranja?
Možda zvučim sitničavo, al zlo mi je od visokoumnih i visokofilantropskih odgovora na pitanje bez osnovnog smisla i logike.
Ko da ni ne čitaju već samo misle koliko će sjajan (paunov) rep da rašire.
Sitnicavo, da. povrsno, mozda.
Deca su veoma surova bica. Naizgled divna, ali neverovatno surova.
U tom uzrastu i veoma osetljiva. Neki se grupisu oko najglasnijeg a neki oko najjaceg, formirajuci copore. Valjda iz straha od odbacivanja, moze biti gadno u tom uzrastu.
Oni negrupisani, manjina, dvoje-troje u razredu, bivaju na smenu maltretirani, vredjani, sikanirani, tuceni. Njihove knjige cesto bivaju bacene, sveske na odmoru pocepane, izvrljane do neupotrebljivosti, oprema za fizicko unistena, pisaci pribor sakriven... Pocinju da shvataju da manje vrede, sto ce im zagorcati ceo zivot. Postaju predmet podsmeha.
Tada i neopredeljeni ucenici pocinju da prepoznaju te slabije kao zrtve, delom zato sto se oni ne brane (neki ne umeju, neki ne zele, nekima su roditelji zabranili, neki su izgubili samopouzdanje i prihvatili ulogu zrtve). Tući onoga ko se ne brani, cini clanove copora jacim i povezanijim zbog zajednickog cilja.
Niko ne ume tako precizno da pogodi atribut i da sroza i uvredi dete kao njegovi vrsnjaci. Znaju slabe tacke i bas tu pritiskaju.
Uvredljive nadimke dobijaju za ceo zivot, i ako prezive pubertetska samoubistva ostatak zivota provode lutajuci bez samopouzdanja i vere u sebe. Njihov zivot je zauvek unisten.
Hrabriji beze iz drustva, firme, grada, drzave. Ni tamo ne mogu pobeci od sebe.
Retki uspevaju da u novoj sredini izgrade imidz vodje copora. Ne uspevaju da zaborave, ali svojom surovoscu dokazuju drustvu da nisu bezvredni. Postaju gori od svojih dzelata. Ne smeju da se pogledaju u ogledalo. Frustracija i sakriveni bes unistava i njihovu decu, praveci od njih agresivnu masinu sve iz straha da ne prodju golgotu kojom je on prosao.
Da ne davim, odgovorno tvrdim da je ovakvih stvari bilo manje dok su ucitelji tukli decu i terali ih da klece na kukuruzu, bez bojazni od roditelja ili zakona. Tada najveci autoritet u razredu nije bio vodja copora nego ucitelj. A kada nastavnik sve ucenike jednako tretira onda se ucenici osecaju jednaki. A kada su jednaki onda stvarne vrednosti postaju ono za sta se trude.
Sta je danas resenje? Vratiti se vek unazad i onda ispraviti kormilo?
Kasno je. Sve se rusi. Na nas se rusi. Zatrpace nas tela nase dece.