Maksim Gorki i Sergej Jesenjin

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
397.750
Maksim Gorki i Sergej Jesenjin susretali su se više puta u životu. Jedan od njihovih susreta desio se 1922. godine u Berlinu.
Tada je Gorki zamolio Jesenjina da izrecituje svoju poznatu ,,Pesmu o keruši''. O tom susretu zapisao je:

„Zamolio sam ga da mi izrecituje pesmu o keruši, kojoj su oduzeli sedmoro štenadi i bacili u reku.
- Ako se niste umorili…
- Mene stihovi ne umaraju – reče on, i nepoverljivo upita: Zar vam se dopada ,,Pesma o keruši''?

Rekoh mu da je, po mom mišljenju, on prvi u ruskoj literaturi koji piše tako lepo i s iskrenom ljubavlju o životinjama.
- Da, ja veoma volim životinje – reče Jesenjin zamišljeno i tiho… Kada je izgovorio poslednje stihove
– pale su i njene oči pseće kao zlatni sjaj zvezda u sneg – i u njegovim očima takođe zablistaše suze.

Tad sam pomislio da je Jesenjin ne toliko čovek, koliko instrument, harfa, koju je priroda stvorila samo za poeziju,
da izrazi beskrajnu tugu vanjskog sveta, ljubav prema svemu što živi na svetu i milosrđe – koje od svega drugog – zaslužuje čovek“
 
,,Pesma o keruši'' opisuje istiniti događaj iz Jesenjinovog sela Konstantinova.

Jutros u košari, gde sja, šuška
Niz rogoza žućkastih i krutih,
Sedmoro je oštenila kučka,
Sedmoro je oštenila žutih.

Do u sumrak grlila ih nežno
I lizala niz dlaku što rudi,
I slivo se mlak sok neizbežno,
Iz tih toplih materinskih grudi.

A uveče, kad živina juri,
Da zauzme motke, il prut jak,
Izišo je tad domaćin tmuri,
I svu štenad potrpo u džak.

A ona je za tragom trčala,
Stizala ga, kao kad uhode …
I dugo je, dugo je drhtala
Nezamrzla površina vode.

Pri povratku, vukuć se po tmini,
I ližući znoj s bedara lenih,
Mesec joj se nad izbom učini,
Kao jedno od kučića njenih.

Zurila je u svod plavi, glatki,
Zavijala bolno za svojima,
A mesec se kotrljao tanki,
I skrio se za hum u poljima.

Nemo, ko od milosti il sreće,
Kad joj bace kamičak niz breg,
Pale su i njene oči pseće,
Kao zlatni sjaj zvezda, u sneg.''

Nepoznat autor
 

Back
Top