Nekada sam citala a da nisam ni naslucivala zasto je potrebno citati. Toliko sam se bila natrpala knjigama da sam cak bila u jednoj fazi kada sam mislila da su knjige stetne, da je bilo mnogo bolje da nisam citala nista, da nikada ni jednu knjigu nisam otvorila, "kako bi to bio lep osecaj" mislila sam, bez svih tih balasnih ideja i slika iz nekih tudjih glava. Tako je nesto bila i " Majstor i Margarita".
Golema , jaka slika, jaka, jaca od svega sto si imao priliku da vidis i dozivis. Ljubav do krvi, tragedija do krvi, fantastika do krvi. I kakve to veze ima sa zivotom? Sa ovim nasim malim zivotom? Sta ce mi to?
Jel to izgubljeno vreme? Izgubljeno vreme i snaga da se iscitaju stranice pune i u sebe unese ta jaka prejaka ziva slika.
Danas, kada se vec sklapa nesto pred ocima od ovog sto vidim oko sebe, danas tek vidim i zasto je dobro procitati takvu knjigu.
Nije vazno da li je vreme komunizma ili bilo kog drugog sistema koji se u drustvu namece, nije vazno dal je to nesto sto se namece drustvu u celini ili nekoj nasoj manjoj zajednici, kolektiv, krug prijatelja, porodica, ...
uvek se neki kavez neki mrtav sistem zeli nametnuti coveku, pojedincu; tako se funkcionise ; trazenje pravila kako bi ta grupa funkcionisala
Al mrtvo se ne kalemi na zivo.
Sam sistem, mrto slovo, unistava grupu zbog koje je stvoren. Pocevsi od same porodice, ako se u njoj stvari obavljaju onako kako treba, ako se ustanovilo da je najbolje za porodicu, bez iskakanja , bez zive razmene, desava se isto sto i u nekoj firmi , drzavi... mrtvilo.
Kakav covek vraca zivot i drustvu i porodici i firmi i ljudima koje poznaje, onaj koji je spreman da rusi taj sistem. Al ne mislim ovde na neku revoluciju a ni na evoluciju, mislim na puko obicno jednostavno ljudsko reagovanje, ono koje covek sam oseca, njegov licni impuls.
"Majstor i Margarita" daju tom zivom coveku u nama za pravo da reaguje , makar u sebi, da ostane ziv i svoj , da ne dozvoli pokopavanje onim sto se ocekuje i mora.
I kako se zavrsava ta borba "zivog" sa "mrtvim" (a ta je borba i u nama samima)? Covek kao pojedinac mora izgubiti bitku, smrtan je; al sam zivot je u toj borbi, tako opstaje svet; i onaj nas mali unutrasnji i onaj veci i veliki.
A ljubav, ljubavna prica u romanu je tek do kraja u ovom smeru. Ako se ljubav prevade na cisto materijalan sistem vrednosti, ako nam odraz ljubavi postane vidljiv opipljiv dokaz, ono u cem mozemo uzivati, gubi se sve. Ljubavnica u "Majstor i Margarita" ide do nekog neslucenog kraja, ide do samog dna svega za sto se ikad culo, do pakla, al na zivot bez ljubavi ne pristaje. To je opet i svakom ko procita ovaj roman nesto, nesto sto ga podseca na to za sta je covek.