Majka Tereza !!!

[Utah]

Stota godišnjica rođenja Majke Terezije
Svetica i brižna majka najsiromašnijih i odbačenih

Sićušnu ženu naboranog i najčešće nasmijanog lica, odjevenu u bijeli indijski sari s plavim obrubom svatko će prepoznati kao Majku Tereziju, katoličku redovnicu, misionarku i dobrotvorku koja je obilježila 20. vek svojim djelovanjem među najsiromašnijima i odbačenima. Krajem kolovoza diljem svijeta obilježavala se stota godišnjica njezina rođenja, a otkako je 2003. beatificirana, 5. septembar, dan njene smrti u Katoličkoj crkvi slavi se kao blagdan blažene Majke Terezije.

„Gonđa Bojaxhiu rodom je Albanka iz Skoplja. Gospodnji ju je poziv zatekao u gimnaziji u Skoplju. Kao nekoć sveti Petar svoje mreže, tako je Gonđa ostavila svoje knjige, pa krenula u ime Božje. Svi su se u čudu gledali, jer je ona bila prva učenica u razredu i uživala poštovanje svih. Ona je bila duša ženskih katoličkih društava i crkvenog pjevačkog zbora. Osjećali su da će nakon njezina odlaska nastati praznina. Kad je ostavljala Skoplje, na kolodvoru se našlo nekoliko stotiona osoba koje su je došle ispratiti. Svi su od ganuća plakali“. Ovako je krajem 1928. zagrebački list Katoličke misije izvijestio o odlasku u misije u Indiju tada nepoznate mlade djevojke iz Skoplja ne sluteći da će je nekoliko desetljeća kasnije cijeli svijet upoznati i upamtiti kao Majku Tereziju.
Ta sićušna žena naboranog i najčešće nasmijanog lica, odjevena u bijeli indijski sari s plavim obrubom, katolička redovnica, misionarka i dobrotvorka obilježila je 20. veka svojim djelovanjem među najsiromašnijima i odbačenima. Krajem kolovoza diljem svijeta obilježavala se stota godišnjica njezina rođenja, a posebno svečano u Indiji, gdje je Majka Terezija provela gotovo 70 godina života te u njenoj domovini Makedoniji, zemlji porijekla njene obitelji Kosovu te u matičnoj državi njenog naroda Albaniji. U spomen- kući Majke Terezije u Skoplju je 26. avgusta otvorena izložba fotografa Zvonimira Atletića iz Zagreba, koji je od 1977. snimio mnoštvo njenih ekskluzivnih fotografija. Izložbu je organizirala zagrebačka tvrtka Obzor film, a otvorila ju je makedonska ministrica kulture Elizabeta Kančeska Milevska.

Majka Terezija umrla je 5. septembar 1997., a već šest godina kasnije, 2003., proglašena je blaženom pa se od tada 5. rujna u Katoličkoj crkvi slavi kao blagdan blažene Majke Terezije. Uskoro se očekuje i njena kanonizacija, no sveticom je bila smatrana još za života. I sam papa Ivan Pavao II. je dva mjeseca prije smrti Majke Terezije (umrla je 5. septembra 1997.) prigodom njihovog posljednjeg susreta u Rimu, protivno svakom protokolu u znak najvećeg poštovanja kleknuo pred nju, poljubio joj ruku i rekao: „Majko, moja majko!“
Za svoj rad dobila je brojna priznanja, među kojima 1979. i Nobelovu nagradu za mir, a uvažavali su je i divili joj se i svjetski moćnici, premda najčešće nisu bili spremni slijediti njen primjer ili nisu shvaćali zbog čega je odlučila život posvetiti onima od kojih su drugi digli ruke i biti im poput brižne majke.

Majka Terezija rodila se 27. avgusta 1910. u Skoplju, tada dijelu Osmanskog carstva, kao Agneze Gonxhe Bojaxhiu u albanskoj katoličkoj obitelji porijeklom iz Prizrena. Preci su joj se bavili proizvodnjom boja pa su tako zaradili i prezime Bojaxhiu, dok je otac Nikollë radio kao trgovac. Bio je i skopski gradski vijećnik, a umro je iznenada 1919., u sumnjivim okolnostima nakon povratka iz Beograda.
Sa suprugom Drane, rođenom Bernaj, Nikollë Bojaxhiu imao je troje djece- kćer Age, rođenu 1904., sina Lazëra, rođenog 1907. i Agnes koju su redovito zvali njenim drugim imenom Gonxhe, što znači pupoljak. Odrastajući u multietničkoj i multikonfesionalnoj sredini rano je naučila uvažavati druge i drugačije, a slijedeći primjer svojih roditelja od malena je pomagala siromašnima.
Na njeno duhovno sazrijevanje posebno su utjecali hrvatski isusovci koji su vodili skopsku župu i koji su među mladima popularizirali rad misionara. Stoga je i Gonxhe već s 12 godina prvi put osjetila poziv da ode kao misionarka u Indiju i posveti se najsiromašnijima. Krajem 1928. preko Zagreba je otišla u Irsku, pristupila redu Loretskih sestara i dobila ime Terezija, a u Indiju je doputovala početkom 1929.
Radila je kao bolničarka i nastavnica povijesti i zemljopisa u Kalkuti i brzo postala omiljena među djecom i siromašnima koja su je počeli nazivati Ma (majka), no prekretnica u njezinom životu dogodila se 1946. kad je putujući vlakom iz Kalkute u Darjeeling osjetila poziv da se posveti isključivo radu s najsiromašnijima.

„Tog dana Bog mi je uputio poziv: gasiti Kristovu žeđ služeći mu u najsiromašnijima od siromaha“, zapisala je Majka Terezija, koja je dvije godine čekala dozvolu da napusti samostanski život te je 1948. redovnički habit zamijenila skromnim sarijem i počela živjeti u siromašnim četvrtima Kalkute. Najprije je otvorila školu za najsiromašnije, a zatim kuću za umiruće u koju je dovodila siromašne ljude koji su umirali od gladi i bolesti na ulicama, želeći im omogućiti barem da dostojanstveno umru, jer ih u bolnice nisu željeli primiti. U govoru prigodom primanja Nobelove nagrade spomenula je čovjeka izvučenog iz kanala izjedenog od crva koji je umro sretan jer umire poput anđela iako je živio kao životinja.

 

[Utah]

Premda su hindusi gubu smatrali Božjom kaznom za grijehe bolesnika ili njegovih predaka i smatrali da je njeno liječenje djelo protiv Božje volje, Majka Terezija počela je otvarati i centre za gubavce. Rušeći barijere kastinskog sustava, svojom upornošću i vjerom uspjela na svoju stranu pridobiti i one koji joj nisu bili skloni. Počele su joj pristupati i Indijke iz bogatih obitelji pa je osnovala novu redovničku družbu, Misionarke ljubavi, koju je 1950. priznao i papa Pio XII. Majka Terezija u svakom potrebitom čovjeku, posebno onom najbijednijem, vidjela je Isusa i služenje takvima smatrala je služenjem Isusu. „Isus Krist za mene je danas gladan, umirući po ulicama svijeta, osamljen, odbačen od sviju, isključen iz društva i obitelji, gubav, i ja ga takvoga ljubim i služim. Kad perem rane gubavcima, imam osjećaj da njegujem samog Gospodina“, govorila je Majka Terezija.
Misionarke ljubavi svoje su kuće počele otvarati i u drugim dijelovima Indije, a zatim i diljem svijeta, pa i u onim zemljama gdje je katoličkoj crkvi bilo onemogućeno djelovanje. Neostvarena želja Majke Terezije bila je otvoriti kuću u Kini, no uspjela ju je otvoriti jedino u Hong Kongu, koji je tada bio britanska kolonija. Međutim, 1997., dva mjeseca prije njene smrti, Hong Kong je vraćen Kini i tako je na neki način Kina došla Majci Tereziji kad već ona nije mogla doći u Kinu. Danas Misionarki ljubavi ima oko 5000 i djeluju u 133 države, čak i u onim najbogatijima, gdje se brinu o beskućnicima i oboljelima od side i drugih bolesti.
Majka Terezija često je putovala svijetom i upozoravala da siromašni i odbačeni ne žive samo u zemljama u razvoju, već da ih ima svugdje budući da napredak i blagostanje neizbježno ima i svoje naličje. „Ponekad mislimo da je siromaštvo biti gladan, gol i bez doma. Ipak, najveće siromaštvo je biti neželjen, nevoljen i znati da nitko ne mari za tebe. Mi moramo početi liječiti ovu vrstu siromaštva u našim vlastitim domovima Najveća bijeda su napušteni kojima nitko ne pristupa. Otkrili smo lijekove za gubu i ona se može izliječiti, za tuberkulozu, za gotovo svaku vrstu bolesti. Ali protiv zapuštenosti i osamljenosti nema lijeka. Osamljenost može liječiti samo plemenito srce i dvije majčinsko- sestrinske ruke“, kazala je Majka Terezija, koja se neprekidno morala boriti protiv onih koji je nisu razumjeli i prihvaćali.
Iz katoličkih redova prigovarali su joj da se brine za materijalne, ali ne i duhovne potrebe najsiromašnijih, no ona je odgovarala da je njeno pravilo pomoći hindusima da budu bolji hindusi, a muslimanima da budu bolji muslimani. Hindusima nije u početku odgovaralo što katolička redovnica i strankinja brine za „njihove“ siromašne pa su je optuživali da nasilno pokrštava umiruće prije smrti. Majci Tereziji predbacivali su i netransparentnost u postupanju s novcem i nestručnost u radu s bolesnima, no ona je uzvraćala da ona i njene sestre nisu socijalne radnice, već da žele ljudima donijeti Božju radost i ljubav. Kritizirali su je i zbog oštrog protivljenja pobačaju, kao da je jedna katolička redovnica mogla zastupati stav suprotan katoličkom učenju. Iz nedavno objavljenih pisama Majke Terezije doznajemo da je svakodnevno suočena s patnjom i smrću često sumnjala u Boga i proživljavala duhovne krize, no to samo pokazuje koliko su i sveci nesavršeni poput svih ljudi. „Ako ikada postanem sveta - zacijelo ću biti svetica 'tame'. Trajno ću biti odsutna s neba - da bih palila svjetlo onima koji su na zemlji u tami“, rekla je za sebe Majka Terezija, svjesna da je siromaštva i nevolje na svijetu previše da bi mogli biti u potpunosti iskorijenjeni. No, svojim je životom i širenjem kulture ljubavi prema svakom, pa i najodbačenijem čovjeku, dala primjer koji treba slijediti. Prema njenim riječima, važno je činiti male stvari s velikom ljubavlju jer Bog na posljednjem sudu neće pitati koliko smo dobrih dijela učinili u životu, nego s koliko smo ih ljubavi učinili.
Iako Albanka, Majka Terezija za sebe je znala reći da je proizašla iz hrvatske katoličke tradicije, budući da su je za redovništvo i misije u rodnom Skoplju oduševili hrvatski isusovci, čija subraća su još od početka 20. veka djelovala u Indiji. S najpoznatijim od njih, Antom Gabrićem, Majka Terezija blisko je surađivala sve do njegove smrti 1988., a željela je i da on preuzme vođenje Misionara ljubavi, muškog ogranka njene družbe. Dvoje misionara povezivao je i Franjo Jambreković, koji je dvadesetih godina kao župnik u Skoplju Majku Tereziju usmjerio prema misijama i Indiji, a desetak godina kasnije kao provincijal hrvatskih isusovaca onamo poslao i Gabrića. Kad su 1978. zajedno došli u Zagreb, Majka Terezija i Ante Gabrić posjetili su Jambrekovićev grob na Mirogoju i odali mu počast kao svom duhovnom ocu.
Od 1912. Skoplje je bilo dio Srbije pa je mlada Gonxhe Bojaxhiu u školi i u svakodnevnom životu govorila „srpsko- hrvatski“. Zahvaljujući prijateljstvu s Gabrićem, a zadnjih godina i s tadašnjim hrvatskim veleposlanikom u Indiji Dragom Štambukom, Majka Terezija do kraja života nije zaboravila hrvatski te ga je govorila bolje nego materinji albanski. Za svojih posjeta Hrvatskoj redovito je govorila na hrvatskom, dok je svoja obraćanja sunarodnjacima najčešće počinjala isprikom što ne može dobro govoriti albanski. Kad se 1960., prvi put nakon 36 godina, srela s bratom Lazërom koji je od 1939. živio u Italiji, sporazumijeti se mogla upravo na hrvatskom jer nije znala talijanski kojim je govorio njen brat, a on pak nije znao engleski koji je Majci Tereziji u Indiji postao poput materinjeg jezika. Hrvatski katolički tisak u doba Jugoslavije popularizirao je djelovanje Majke Terezije, koju se, kao Albanku iz Makedonije redovito nazivalo „našom zemljakinjom“. I njeno redovničko ime koje na engleskom izvorno glasi Teresa uvijek se navodilo u hrvatskom obliku Terezija, iako u zadnje vrijeme prevladava oblik Tereza.
Nakon osvajanja Nobelove nagrade 1979., Majku Tereziju u Jugoslaviji se smatralo jednom od pet jugoslavenskih nobelovaca, uz Frizta Pregla, Lavoslava Ružičku, Ivu Andrića i Vladimira Preloga. Na nagradi joj je čestitao i jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, a kad je došla u Oslo preuzeti ju, primanje u njenu čast organiziralo je indijsko, ali i jugoslavensko veleposlanstvo, gdje je igrom slučaja veleposlanik bio njen sunarodnjak Gjon Shiroka. Prvi članak o Majci Tereziji u Hrvatskoj objavila je 1964. istaknuta katolička novinarka Smiljana Rendić u Glasu Koncila, koji je 1977. opširno i iz prve ruke izvijestio o njenom radu u Indiji, zahvaljujući novinarima Miji Gabriću i Luki Depolu te fotografu Zvonimiru Atletiću. To je pridonijelo da godinu dana kasnije, 1978. Majka Terezija prvi put nakon 50 godina posjeti Hrvatsku, u kojoj je boravila još 1979, 1980. i 1986., a 1990. izabrana je počasnom građankom Zagreba.
Povodom 85. rođendana, 1995. joj je dodijeljena hrvatska diplomatska putovnica kao predstavnici Republike Hrvatske za humanitarnu pomoć, a molbu za njeno dobivanje podnijela je osobno, na poticaj veleposlanika Štambuka, i to dvaput jer joj je prvi put prezime bilo krivo napisano. Osim hrvatske, Majka Terezija imala je još indijsku, vatikansku i albansku putovnicu. Predsjednik Franjo Tuđman Majku Tereziju je odlikovao drugim najvišim hrvatskim odličjem, Veleredom kraljice Jelene. Zadnjih godina života Majka Terezija nekoliko je puta planirala ponovno doći u Zagreb, koji je za nju imao veliku emotivnu važnost, jer je ondje 1928. posljednji put vidjela svoju majku i sestru pa je Štambuka prigodom jednoga susreta najprije pitala: »Kako mi je moj Zagreb?« Misionarke ljubavi u Zagrebu djeluju od 1979., najprije u Branjugovoj ulici podno katedrale, a od 2000. u Jukićevoj. Majka Terezija u Zagrebu ima i svoju ulicu u naselju Vrapče, dok joj je spomenik 2007. podignut ispred sjedišta Albanske katoličke misije u Babonićevoj ulici. Prva crkva u Hrvatskoj posvećena u čast blažene Majke Terezije nalazi se u Koprivnici.
Kao Albanka iz Makedonije koja je djelovala u Indiji i diljem svijeta s misijom širenja ljubavi prema bližnjemu, Majka Terezija prvenstveno je osoba koja bi trebala spajati, a ne razdvajati, no, nažalost, postala je predmet i međudržavnih sporova. U Albaniji se smatra najvećom nacionalnom junakinjom, dižu joj se spomenici, njeno ime nosi tiranska zračna luka, a albanska vlada lani je od Indije neuspješno zatražila posmrtne ostatke Majke Terezije kako bi bila pokopana u Tirani uz majku Drane i sestru Age.
Dok danas slave svoju veliku sunarodnjakinju, Albanci su svjesni da je njihova država u doba komunističke diktature Majci Tereziji i njenoj obitelji nanijela veliku nepravdu i mnogo boli. Majka Terezija u nekoliko je navrata pokušala posjetiti Albaniju i susresti se s majkom i sestrom, no staljinistički režim ni nju ni brata Lazëra nije puštao u najzatvoreniju zemlju na svijetu, u kojoj je 1967. službeno zabranjeno svako ispovijedanje vjere. Jedan od najtežih trenutaka u životu Majke Terezije bio je kad je u albanskom veleposlanstvu u Rimu nisu uopće željeli primiti na razgovor. NjenI suradnici, koji su je tada prvi put vidjeli suznih očiju, svjedoče da je uzdigla oči prema nebu i rekla: „Bože, razumijem i prihvaćam svoje patnje, ali teško mogu razumijeti i prihvatiti patnje moje majke, koja u dubokoj starosti želi samo da nas još jedanput vidi.“ Drane Bojaxhiu koja je u Albaniji živjela od 1934. umrla je 1972., daleko od sina Lazëra i kćeri Gonxhe s kojima je jedinu vezu održavala putem pisama, a iduće godine umrla je i sestra Age, koja je u Tirani od 1932. radila kao prevoditeljica i spikerica na radiju. Kad je komunistički režim bio na zalazu, Majka Terezija je 1989. napokon mogla doći u Albaniju i posjetiti majčin i sestrin grob. No, bila je prisiljena položiti vijenac i na grob diktatora Envera Hoxhe te se sastati s njegovom udovicom Nexhmije koja joj se pohvalila kako u komunističkoj Albaniji tobože nema prosjaka, siromašnih ni odbačenih.

 

[Utah]

Majka Terezija ponovno je posjetila Albaniju 1991. te 1993., zajedno s papom Ivanom Pavlom II., a do tada se sa sunarodnjacima nalazila uglavnom tijekom posjeta Jugoslaviji, gdje joj komunistička vlast nije branila dolaske. Vezu s rodnim krajem i svojim narodom održavala je i time što je redovito čitala albanski katolički mjesečnik Drita koji su joj s Kosova slali u Indiju. Svoju domovinu Makedoniju i rodno Skoplje posjetila je 1970., 1978., 1980. i 1986., a 1970. i 1980. posjetila je i Kosovo. Ondje se nalazi marijansko svetište Letnica gdje je kao dijete redovito hodočastila i 1928. donijela konačnu odluku o odlasku u Indiju.

Danas u Makedoniji mnogi nisu oduševljeni naglo probuđenom ljubavlju Albanije za svoju sunarodnjakinju i njeno pretvaranje u albanski „brand“. Majku Tereziju ne bez razloga smatraju svojom pa je 2009. u Skoplju na mjestu katedrale porušene u potresu 1963. pod pokroviteljstvom makedonske vlade izgrađena i spomen- kuća Majke Terezije pored koje je i njen spomenik.
Spor između dviju zemalja izazvala je 2003. namjera Makedonije da pokloni spomenik Majke Terezije Rimu, s natpisom na kojem se ona spominje kao kći Makedonije. Sve do danas s albanske se strane Makedoncima predbacuje da u vrijeme rođenja Majke Terezije Makedonija nije postojala, a iz makedonskih krugova ima pokušaja negiranja njenog albanstva pa se tvrdi da je zapravo bila vlaškog porijekla. Tko je i kome pripada najbolje je rekla sama Majka Terezija: „Po krvi sam Albanka, po državljanstvu Indijka, po vjeri sam katolička redovnica i po zvanju pripadam cijelom svijetu, a po srcu potpuno pripadam Srcu Isusovom.“
Do danas je sačuvano više pisama Majke Terezije pisanih na hrvatskom jeziku, posebno u prvim godinama njenog boravka u Indiji kad se redovito javljala zagrebačkom listu Katoličke misije. O svom odlasku u Indiju Majka Terezija je 1929. na hrvatskom napisala i pjesmu Oproštaj, čiji tekst se može vidjeti u njenoj spomen- kući u Skoplju.
OPROŠTAJ

Ostavljam milu kuću
I dragi zavičaj.
U Bengaliju idem vruću,
U daleki kraj.

Ostavljam znance svoje,
Napuštam rod i dom.
Srce me vuče moje
Da služim Kristu svom.

Oj zbogom, majko mila,
I zbogom ostajte svi,
Viša me goni sila
Pram žarkoj Indiji.

I lađa kreće lagano,
Siječe morske vale,
A oko motri zadnji put
Evropske drage žale.

Na lađi stoji smiono
Vesela mirna lica,
Sretna mala Kristova
Nova zaručnica.
U ruci križ joj gvozdeni
Na kome visi Spas,
A duša spremno prinaša
Tešku žrtvu taj čas.

„Primi, Bože, žrtvu ovu
U znak moje ljubavi.
Pomozi, de, stvoru svome
Da ti ime proslavi!

Zauzvrat te samo molim,
O predobri Oče naš,
Jednu daj mi, barem jednu
Dušu onu- ti već znaš.“

I sitne, čiste poput rose ljetne,
Suze tople teći stanu,
Da potvrde i posvete
Tešku žrtvu sada prikazanu.

Gonđa Bojađiu 1929

 

[Mrkalj]

Majka Terezija, rođena kao Agnesë Gonxhe Bojaxhiu, (Skoplje, 27. 8. 1910. — Calcutta, 5. 9. 1997.), pravim imenom Agnesa Gongea Boiagiu, je bila časna sestra, rođena je u Skoplju u albanskoj katoličkoj porodici, koja je osnovala red Misionarke milosrđa i dobila Nobelovu nagradu za mir 1979. za svoj humanitarni rad. Majka Tereza je zbrinjavala siromašne, bolesne, siročiće i umiruće Kalkute.

Preko 45 godina služila je siromašnima, bolesnima, siročadi i umirućima. Misionarke ljubavi od početne male zajednice s vremenom su prerasle u zajednicu koja broji 5 000 redovnica u oko 600 misija, škola i skloništa u 120 država svijeta. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Majku Tereziju blaženom 19. 10. 2003. godine.

Majka Terezija prilikom susreta s nekadašnjima američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom i njegovom suprugom prilikom dobivanja "Predsjedničke medalje za slobodu" 1985. godine