gost 434340
Zainteresovan član
- Poruka
- 277
Evo kopajuci po tim mojim starim slikama placem, prisecajuci se koliko sam bila zapustena, kako su svi moji vrsnjaci bili lepo obuceni a ja kao slepac idem okolo, roditelji nisu pricali sa mnom, majka pogotovo do oceve smrti. Nikad nisam imala podrsku, nikad me nisu ucili da imam samopouzdanje, majka mi nikad nije kupila nista od odece i kad je dobila pare, ali ona tvrdi da se otac kriv, njena majka, njen otac, njena sestra, svekrva, svi svi svi su joj krivi a nju je zadesila takva sudbina. Bila je takva da je muz depresivan alkos i kocka se sa kumom za svoje pare, prodaje stvari a ona dize kredite zbog njega i ulazi u dugove. Kad god mi, njena deca i bukvalno svi koji pricamo sa njom hocemo da joj kazemo da je mogla makar da nas ne zapostavlja toliko ona je rekla 'pa da, mogla sam' onako ironicno i podrugljivo. A nit smo prali zube, isli smrdljivi u skolu, obuceni ko beskucnici, ja pogotovo. Kupali se jednom nedeljno u hladnoj vodi u kupatilu bez svetla. Kuca je bila kao neka u karton sitiju. Renovirali smo dosta kasnije. Boli me sve to i ja joj objasnjavam al ne vredi. Sta da radim?
Poslednja izmena: