Živeli smo svo četvoro u stanu u novobeogradskom bloku. Stan nije velik, 51 metar kvadratni, na petom spratu, bez terase a iznad dve trećine stana se nalazila velika zajednička terasa. Za tu terasu nam je arhitekta napravio projekat da stan bude na dva nivoa. Bilo je lepo zamišljeno. Deo stana smo pregradili, napravili deci zasebne sobice. Maca je napravio dupli aspirator u kuhinji sa direktnim odvodom napolje a ne u zajedničku ventilaciju. Napravili smo nameštaj po meri posebno u hodniku jer prosto nismo našli da kupimo ništa gotovo a da odgovara. Sve je bilo iskorišćeno, svaki santimetar i svaki ćošak isplaniran. Užasno su nas nervirali zidovi, posebno jedan veliki pregradni u dnevnoj sobi koji je toliko bio kriv da i golim okom vidiš izbočine sa drugog kraja sobe. Da, i one grozne kutije za roletne su nam išle na živce. I kako smo dovoljno brljivi oboje, sednemo i smislimo kako da uredimo ove stvari koje nas nerviraju. Mislim, totalno je nezdravo za psihu da svakodnevno gledaš u nešto što ti kida živce. Odvedemo decu u selo kod Macinih, doteramo svu onu lamperiju u stan i nas dvoje posle posla pravi roštilj za lamperiju, kuckaj, seci, kroji, čisti, lakiraj, .........beše lepo i naporno. Onaj ružni zid je sada bio ceo u lamperiji, i hodnik. Na sve spoljne zidove smo stavili izolaciju pa lamperiju, obukli ružne kutije za roletne lamperijom ali da mogu da se skidaju kada se roletna pokvari i mnogo drugih stvari. Sredismo kuhinju, dečije sobe, pravi police, stalaže, ormane, plakare.........ma, sve što smo mogli da smislimo mi smo napravili, a talentovani smo oboje da smišljamo i radimo. Tako, kada udjete u stan uopšte nemate osećaj da je mali. Nije pretrpan stvarima, ima vazduha, svetla. Baš je bio lep stančić. I pošto više ništa nismo mogli u stanu da uradimo a deca su porasla, nama posta dosadno. Jeste da je tu Mazuljak, da mi mnogo znače šetnje i rad sa njom, ali nekako fali izazov. I tako, prolazi vreme, po navici svako misli za sebe i ćuti, dok jednog dana u decembru 1998. godine, moj muž, uz kafu naravno, izgovori :
"Maco, voleo bih kada bismo imali kuću"
"I ja. Već duže razmišljam o tome" odgovorih.
Pogledasmo se nasmejani i ja bez reči uzimam papir i olovku da računam, ali šta da računam kad ni jedno od nas dvoje nema pojma ni koliko vredi stan ni koliko košta kuća. Stavih još jednu kafu, da razbistrimo misli........i krenuše ideje.
Jedan moj klijent je radio kao agent nekretnina pa ga pozvah da nam dostavi ponude kuća na lokaciji blizu stana da deca ne bi menjala školu, da meni bude blizu kancelarije, da Maci bude blizu posla. Tako su dolazile u obzir samo tri lokacije Ledine, Surčin ili Zemun. Čovek se stvarno potrudio jer sam već sutradan imala na stolu ponude (zna on sa kim ima posla pa nije ni pokušao da odugovlači). Krenemo sa njim da obilazimo kuće. Prva kuća koju smo gledali je baš ova u kojoj živimo sada. Ali tada to nismo znali. Hladno, sneg, led a mi gledamo kuće i dvorišta. Ljudi kad nas vide misle da smo ludi........pa dobro, to je samo prvi utisak koji ostavljamo onako promrzli sa crvenim šmrkavim nosevima. Koji još ludak vozi po zaledjenim zemuskim uličicama tražeći kuće.......e, ima ludaka........nisu svi u ludarama, mnogo ih više šeta ulicama hahahahaaha. Jedan prodavac, koji je izašao da nam pokazuje ali se nije dovoljno obukao, cvokoćući mi kaže:
"Pa gospodjo ne gledaju se kuće sada nego na proleće kada sve ozeleni i bude lepo"
Ja mu na to onako iznervirana odgovorih
"Ja gospodine želim sada da vidim vlagu i memlu ako je ima a za prolećni izgled imam dovoljno mašte da to mogu da zamislim"
Povuci, potegni, gledamo, naš prijatelj je već odavno odustao da ide sa nama po toj ciči zimi nego agencija ugovori a mi idemo sami. Ma ništa nam ne odgovara. Ili imaš da ideš više od kilometra do autobusa, ili je dvorište zajedničko, ili podeljena po vertikali, ili je plac na pravu korišćenja a ne u svojini, ili nije useljivo odmah, ili nema grejanje..........I vratismo se na prvu kuću. Mala, slatka, bela, sa ogromnim čempresima u dvorištu, borovima, kotlom na struju, uredjena, useljiva, okrečena, ma sva je bila nalickana za prodaju. U dvorištu garaža sa krovom na jednu vodu, i betonska česma na sred dvorišta, i ruže i hortenzija i ogromni orah na sredini dvorišta i stari beton na kome ladno možeš vrat da slomiš ako ne paziš jer ga je orah skroz podigao, i velika drvena potpuno zatvorena kapija visine 2 metra (ko kod šiptara). Od ulice 50 metara i gleda pravo na ulicu. Od škole 5 autobuskih stanica, do mog posla 3 stanice. Autobuska stanica je 200m od kuće, ima prodavnica blizu. Ulica lepa, čista i slepa. Kuće okolo ili već napravljene ili se grade, ali sve lepe, nema šupa, otpada, prljavštine i štroke. Ah, da, kuća je uknjižena.Milina je bilo sve osim cene. Ali, pošto je sve ostalo što smo gledali zapravo nelegalno, ovo nije, te je stoga cena veća.
Uh, računala sam, računala i kako god okreneš nemamo para i stan kad prodamo. Posedasmo svi za okrugli sto. Objasnimo deci, hoće da ih povedemo da vide kuću. Odosmo svi zajedno, svidja im se, pa se opet vratismo za okrugli sto. Moramo pozajmiti novac, znači mora se vratiti. Da li ste za, pitamo.......i oni kažu da jesu, da znaju da se sada mora štedeti, da se mora raditi u kući i oko kuće, znaju oni šta je kuća jer zaboga imaju kuću kod nane i deke. Lepo je biti roditelj........u većini slučajeva hahahahaaha. Pitam mog oca da nam pozajmi, kaže nema. Pitam da pita prijatelje, sestru, znam da ima koga da pita......on neće. Prvi put u životu sam tražila da mi pomogne i bila ladno odbijena. Boli......mnogo.Macini prosto ne veruju, misle da smo poludeli, ali oni svakako nemaju toliki novac.
I tako, od familije se ne ovajdismo, ali zato imamo prijatelje. Pitamo i ljudi obećaju da će nam pozajmiti kada budemo tačno znali koliko nam treba tj.kada budemo znali za koliko smo prodali stan. Njih nekoliko i stvar rešena. Idemo da kaparišemo kuću.
Već 13.januara 1999. (opet 13.)smo je kaparisali i srebrnu jelku sa busenom koju smo kupili za tu Novu godinu odmah posadili u dvorište. Eno je i danas na istom mestu.
