Luda Nasta

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
388.920
:) ovaj tekst su objavili gotovo svi mediji

Sigurno ste makar jednom dobili grdnju da ste "luda nasta" zbog neke svoje ishitrene reakcije ili usled nekonvencijalnog ponašanja. Verovali ili ne, ovaj izraz se koristi u našem jeziku više od dva veka, a ono što je još zapanjujuće, jeste činjenica da ovu prekornu izreku gotovo pa svi izgovaramo pogrešno.

Ono što je posebno zanimljivo jeste da ovu čuvenu izreku zapravo izgovarate pogrešno, jer je zapravo Nasta bio muško, a ne žensko pa se pravilno zapravo kaže: “Ludi Nasta”.

Posle propasti Prvog srpskog ustanka, a pre dolaska Turaka, Srbi su napustili Beograd. Ostao je samo jedan čovek! Zvao se Anastas (Nastas), odmilja zvani Nasta, Cincarin sa Dorćola, iz ugledne trgovačke porodice koja je pomagala ustanike.

U to vreme Nasta se smatrao ludim, jer kada su svi napustili Beograd, on je odlučio da ostane. Navodno, Turci su ga zatekli kako sam luta ulicama, doziva ljude, smeje se i peva, pa su ga, kao bezopasnog, poštedeli.

Kako ni pod pretnjoj smrću nije hteo da napusti ni svoj dom ni Beograd od tog vremena se ustalio izraz “ludi Nasta”, koji se odnosi na one koji se ne ponašaju u skladu sa opšteprihvaćenim standardima ponašanja.

Tako je Nasta postao sinonim za sve lude poteze koje napravite u životu.

Ime Anastasija, odnosno hipokoristik Nasta, zaživelo je na našim prostorima mnogo više od muškog imena Anastas, i zbog toga je moguće da je i “ludi Nasta” u narodnim predanjima vremenom promenio rod i postao “luda Nasta”.

(blic)
 
Моји су увек говорили "луда манда"... па сам чуо и "луда наста"... Напокон и објашњење, пре пар година.

Колико тога постоји, само користимо неке изразе а порекло уме да буде магловито :)
 
Ludi Nasta , jedini stanovnik Beograda

Statistika kaže da se u Beogradu na 17 opština i nešto više od 320.000 hektara skućilo preko milion i sedamsto hiljada duša. Ali u jdnom tenutku Beograd je imao samo jednog stanovnika.

Bez obzira kako nam danas zvučalo čudno, Beograd je u jednom trenutku imao samo jednog stanovnika.

Građane Carigrada je tog jutra ranog oktobra 1813. godine probudili su pucnji iz svih gradskih topova. Umesto iznenadnog napada, oglašavali su ponovno osvajanje Beograda, Smedereva i Šapca. Ovo neobično slavlje nastavljeno je još dva puta toga dana i naredna dva. Carevina je ponovo izašla na svoje zapadne granice.

A tamo, na dalekom zapadu, na obali dveju rekla, tvrđava sazidana na belom kamenu izgledala je nesvakidašnje mirno. Kada su prvi izviđačke jedinice ujahale u grad, zatekao ih je potpuni mir, tek pokoje zavijanje gladnih pasa i pucketanje vatre koja je gutala ostatke Dorćola. Još uvek zaneseni silom osvete, provaljivali su u puste domove, tražeći skrivene stanovnike nad kojima bi iskalili bes. Uzalud. Beograd je bio potpuno pust, a gusti dim spuštao se sve do reka skrivajući suprotne obale.

A onda je iz jednog sokaka, klateći se i uzvikujući: „Haso! Mujo! Ibiše!“ izronio jedini stanovnik varoši. Bio je čudna pojava. Omalen, odeven u vreću zategnutu pletenim pojasem, odavao je utisak nekog biblijskog pustinjaka. Prizor je upotpunjavalo okruglo lice ozareno osmehom i razbarušena kosa koja je izvirivala ispod 3-4 kape koje su bile nataknute jedna na drugu. Oni Haso, Mujo i Ibiš bili su lokalni avlijaneri koji su činili njegovu pratnju i najbolje drugove.

Bio je to Anastas (Nastas), odmilja zvani Nasta, Cincarin sa Dorćola, iz ugledne trgovačke porodice koja je pomagala ustanike. U to vreme Nasta se smatrao ludim, jer kada su svi napustili Beograd, on je odlučio da ostane.

Turci nisu znali šta da rade s njim. Ubrzo je postalo jasno da čovečuljak nije baš pri svesti i da bi greh bio svetiti se nad njim. Nekako su uspeli da saznaju da se zove Nasta, a da su ga sugrađani zvali Ludi Nasta. Ušuškan u svom svetu, nije ni primetio da je sam u varoši, a odgovor na pitanje gde su se ostali deli nije znao, mogao ili hteo da kaže.

Tako je Ludi Nasta, bar na par dana bio jedini stanovnik Beograda.

Činjenica da im je ruku pao ubogi Nasta, bila je samo so na ranu osvajača. Kada je narednog dana u grad ujahala glavnina turske vojske, naređeno je da se iz okolnih sela u varoš dovedu svi raspoloživi Srbi. Staro, mlado, muško ili žensko, uterano je u kolonu i dovedeno pred bedeme tvrđave. Zapovest je bila da se sve muško stanovništvo saseče mačem, a žene i deca odvedu u roblje. Zulum je bio toliki da su danima ulice odzvanjale od zvuka ljudskog očaja.

Ovakvo stanje nastavilo se do dolaska neočekivane pomoći. Spasilac je bio niko drugi do Huršid-paša, veliki vezir i izaslanik sultana, koji je stavio tačku na ovaj pogrom.

Međutim, povratak Srba u varoš nije tako lako išao. Dve godine kasnije, kada je novi ustanak pretio da pobuni Srbiju, u Beogradu je živelo tek šezdesetak hrišćanskih duša. Varoš, razorena i garava od posledica požara, bila je i dalje pusta.

Do pravog buma doći će nekih deceniju i po kasnije kada knez Miloš uzima stvar u svoje ruke. Stari politički lisac znao je da se pobeda može postići i na drugi način sem silom. Njegovo oružje nisu bile puške i topovi, već brojčana nadmoć. Malo milom, malo i silom, krenuo je naseljavanje srpskog stanovništva po obroncima starog grada. O njegovom uspehu svedoči činjenica da je 2 decenije posle turskog povratka u Beogradu živelo 18.000 duša. Oko 6.000 činili su Turci, 2.000 Jevreji, Cincari i Grci, a ostatak Srbi. Među tih 10.000 Srba bio je izgleda i onaj jedan jedini stanovnik grada – Ludi Nasta.

(011 info)
 

Back
Top