Dakle, ovo je: MOJ momak, MOJA sestra, MOJA drugarica, MOJA kuma... i vodila bih ih svuda gde idem... ili ih bar mislima vezala za sebe... da budu zavisni od mene... mene gladni... na neki način... da sam za njih jedina i jedinstvena...
To nije posesivnost. To je naglašeno zadovoljstvo zbog PRIPADANJA i gotovo dijametralno suprotno od pežorativnog u posesivnosti.
Da momak nije TVOJ i svojevoljno takav, da mu ne imponuje misao da ga
vucaraš đe god mrdneš, da ostala
prisustva i
angažovanja dobrovoljno ne podredi „nezavisnosti” i nediskutabilnosti svake tvoje želje koja sune k njemu, onda bi se to i razmatralo kao posesivnost. Ovako, u TVOM slučaju, teško da bih imao primjedbi na pretjerivanju u
svojatanju mene, da sam ti momak.
TVOJA potreba za vezivanjem ostalih navedenih
persona, opada u zavisnosti od labavosti veza sa njima. Sad mi reci da bi i najžešći posesivac bio happy da ga ta neka zamišljena svita dragih ljudi prati u korak!
Posesivnost je jеbeni osjećaj i jedan od lakmus papira za indikovanje sebičluka,
namćorastosti i sličnih oblika
debiliteta pojedinaca. Mislim da za njeno ispoljavanje najčešće i nije potrebno da se ostvari vremenski duga i intelektualno/emotivno duboka korelacija sa onima koji trpe namet posesivnosti.
Posesivac može biti pritajen, ali se prije ili kasnije mora latiti tog
oružja, kadrog da razori i najidiličnije zamišljenu ljubavnu tvrđavicu. Smatram ga višeslojno gorim od prevare. NEPRIMJERENO i – kad je učestalo – iznurujuće kanalisanje ponašanja partnera po „svojim” zahtjevima, sem ako krpa nije našla kakvu mazohističku zakrpu, vodi neminovnom pucanju i razlazu.
Slično je sa ljubomorom, ali je ona rasprostranjenija i očekivanija. Nerijetko
pametno doziranje ljubomornih nastupa može i dodatno unaprijediti vezu. Slažem se sa onima koji misle da je ljubomora izlišna u harmoničnoj vezi.
Ipak, govorimo o gotovo eksperimentalnim uslovima kad skiciramo neku NORMALNU vezu. Boga nema da je drugačije...