Ljubavni život velikih pisaca

[Neprilagođena]

Miloš Crnjanski



Lijepa Vida Ružić bila je jedna od najzgodnijih žena Beograda. O Vidi Ružić ne zna se mnogo, osim onoga što je o njoj, kroz svoja djela, pisao Crnjanski naročito u „Romanu o Londonu“. Bila je kćerka predratnog ministra prosvjete i pisca Dobre Ružića, a Crnjanski poznati pisac i ženskaroš. Govorila je nekoliko stranih jezika, bila je vrlo obrazovana. Ona je bila njegov san od kojeg nikada nije mogao da odustane. Imala je veliki dar za kreativnost, uvijek je bila u njegovoj sijenci, ali to njoj nije smetalo. Upoznali su se na Filozofskom fakultetu, kada je mlada studentkinja pred čas istorije stavila šešir na stolicu pored sebe kako bi dala do znanja da je mjesto zauzeto. Crnjanski, koji je obožavao da se šali, sjeo je namjerno na tu stolicu. Tada se rodila ljubav. Vidin stric je bio protiv njihove ljubavi, priređivao im je razne skandale, ali je Vida uporno branila svoju ljubav. Da bi umirila porodicu otputovala je u Pariz, a Crnjanski je prodao svu svoju imovinu kako bi otišao za njom. Vjenčali su se 1921. godine. To je bila neraskidiva ljubav, bez obzira što je Crnjanski često viđan sa drugim damama. Vida Ružić o svom mužu ispričala je ovako:

„Mnogo je voleo žene. Bio je pravi kicoš i ženskaroš. U Londonu sam ga lično viđala na ulici sa damama, on zastane, uplaši se. A ja samo mahnem rukom, znam da će se uvek vratiti kući. Posle mi sve ispriča.“

Govorili su da je bio pravi gospodin sa darom za mnoge sportove, naočit i omiljen. Njihova ljubav je bila čudesna, iskričava, snažna i moćna. Svojom pozitivnom energijom Vida je izvlačila Crnjanskog iz mračnih faza kada nije mogao ni da piše, ni da izlazi. Voljela je da ga sluša, znala je sve njegove pjesme i knjige. Cijenila je njegov rad. Crnjanski je bio kompleksna ličnost, imao je težak karakter. Bio je jogunast, bučan, nepredvidiv. Vida, mirna, staložena, topla znala je sve to da riješi, jer ga je upravo takvog i voljela. Često je znala da njegove oštre rečenice u pismima opravda njegovom iskrenošću. Koliko god da je bio buntovan ona je uspijevala da ga smiri i usmjeri. Zvala ga je Crnjanski i persirala ga: „Vi, Crnjanski“. Koliko je bio jogunast svjedoči njegova rečenica: „Uvek ću govoriti tica, umesto ptica“.

Miloš Crnjanski i Vida teško su živjeli u Londonu. Nisu imali novca da plaćaju kiriju, svakog časa mogli su da završe na ulici. Kinjila ih je i srpska emigrantska organizacija. Često su dolazili da ih provjeravaju, uznemiravaju i provaljuju u stan. Crnjanski nije htio da pogne glavu pred njima, bio je svojeglav. Nije volio komuniste. Svu težinu tog života Crnjanski je predstavio u „Romanu o Londonu“. Roman je namjerno pisao ritmički iskidanom rečenicom kako bi takva rečenica čitaocu približila stanje u kojem se glavni junak nalazi. Glavni junak knez Rjepnin, ruski emigrant, se osjeća kao tuđinac u sredini u kojoj se našao protiv svoje volje. Njegova osnovna reakcija na taj svijet je čuđenje. Njegova supruga Nađa jedino je što njegovom životu daje smisao. Miloš Crnjanski i Vida Ružić kada im je bilo najteže, u izgnanstvu, sjećali su se lijepih trenutaka. Sjećali su se dana provedenih u Toskani i Palermu. I pored odličnog obrazovanja Vida je, u Londonu, morala da nauči da šije. Šila je balske haljine za dame iz visokog društva, pravila je platnene lutke koje je prodavala u Londonu kako bi preživjeli. Isto to radila je i junakinja Nađa u „Romanu o Londonu“. Nađa je odlikovana sizifovskom istrajnošću, ona nikada ne želi da odustane niti razmišlja o predaji. Pravi lutke i tako očuvava nadu i vjeru u smisao postojanja. Takvom sizifovskom istrajnošću odlikovala se i Vida Ružić. Izvinjavala se i rješavala njegove ispade, koje je namjerno pravio u izgnanstvu. Znala je da kaže Crnjanskom:

„Ja sam tu da šijem i radim, da biste vi pisali“. Govorila je:

„Jedna vaša rečenica više vredi od stotinu mojih lutaka. Nikada mi nije smetalo što nemamo dece, ali kada nas više ne bude, ostaće vaše reči“.

Vida se nikada nije žalila i sve je dostojanstveno podnosila. Njihova ljubav trajala je punih pedeset godina. Držali su se zajedno i voljeli u svim vremenima. Miloš Crnjanski i Vida Ružić nisu imali djece. Nađa ostaje trudna na kraju romana, a Rjepnin to nikad ne saznaje jer izvršava samoubistvo. U „Romanu o Londonu“ Crnjanski je zapisao:

„Mi nemamo dece. Sneg pada. Sneg je zavejao i razgovor o nama.“

Knez Nikolaj Rjepnin u Londonu obavlja iste poslove kao što je radio i Crnjanski. Miloš Crnjanski zaista je bio knjigovođa obućarske radnje „Helstern“ na Bond stritu. Raznosio je knjige firme „Hačards“ na londonskom Pikadiliju. U „Romanu o Londonu“ prisutan je lik đavola. Slike i događaji prikazuju se kao da su učinak đavolovog djelovanja. Njegovo prisustvo primjetno je u sveprožimajućoj simbolici seksa, u animalizaciji muško-ženskih odnosa, u podzemnim prostorijama radnje. Rjepnin radi u podrumu, stalno je u podzemnoj željeznici. Nađina bezuslovna ljubav nudi mu mogućnost spasenja. Međutim, knez čini sve kako bi odvojio sebe i Nađu, koja ostaje pod zaštitom ljubavi. Rjepnin ne može da sačuva autentičnost svoje ličnosti, pa se stoga odriče ljubavi i tako definitivno upada u đavolovu zamku. Crnjanski zajedno sa Dostojevskim spada u red pisaca koji su oblikovali figuru đavola. On piše:

„Pošto joj on odgovara hladno, ona mu prilazi s leđa i spušta, nekoliko papirića, na sto, pred njim, a radi to kao da želi, da ga zagrli, oko vrata. Osetio je na svom desnom ramenu, kao neke tople golubove, opet, njene grudi.“

Svijetu u kom stvarno živi Rjepnin duhovno ne pripada, a svijet kojem duhovno pripada, materijalno više ne postoji, nepovratno se izgubio u prošlost. Ogromni grad London predstavljen je kao mitska neman koja guta ljude i izbacuje ih smrvljene. To je moderni Vavilon, koji guši i melje ljudske egzistencije. Takav grad London je drugi junak romana, što je naslovom i nagoviješteno. Bitka za identitet u takvom Vavilonu bila je ključna tačka u stvaranju Miloša Crnjanskog.

Romanom vlada nostalgija i melanholija. Nostalgija je poremećaj u doživljavanju vremena i prostora, ona je svijest o prolaznosti, sposobnost da se svaki trenutak života već u času svog trajanja doživi kao prošlost. A kada sve zaista postane prošlost, tada nostalgija postaje bolest i to smrtonosna. Od te bolesti boluje knez Rjepnin. Uzrok je u njemu samom. On svoju nostalgiju nosi u sebi. Nostalgija daruje život ali ga i ubija. On je izgnanik koji misli da traga za domovinom, a u stvari traga za vlastitim identitetom.

Čovjek je igračka nepredvidivih slučajnosti. Sva spoljnja dešavanja dobijaju izrazitu negativnu usmjerenost prema junaku. Uzaludan je svaki njegov pokušaj u borbi da opstane, da se snađe u velikom gradu. Uhvaćen je u mrežu nevidljivih, neprijateljskih sila. Sve što čini za Nađu i za sebe okreće se protiv njega. Iz tog bezizlaza Rjepnin vidi izlaz u samoubistvu. Misao o samoubistvu javlja se već na prvim stranicama romana i prati ga na njegovim lutanjima u lavirintu londonskih ulica, u traženju posla, u vožnjama podzemnom željeznicom, u susretima sa poznatim i nepoznatim ljudima, u raskidanju veza i prijateljstava, čak i u njegovim odnosima sa Nađom, jedinom osobom na svijetu koja mu nešto znači. Ovaj roman je velika priča o samoubistvu. Na kraju, nama ostaje zatajeno da li se Rjepnin zaista ubio. Njegovo tijelo nikad nije pronađeno, tako da se oko njegovog nestanka stvara misterija. Njegova glavna opsesija bila je nevidljivo iščezavanje sa ovog svijeta. On nije patološki samoubica, njegova odluka i čin povezani su sa spletom okolnosti i zbivanja koja mu se dešavaju. Rjepnin pita Nađu:

„Jesi li zapazila šta ovde liči na violu, na harfu? Na gondolu? Kaligrafski znak za funtu sterlinga! Ovde je svaki, već u detinjstvu, čuo tu harfu.“

Posljednje riječi Miloša Crnjanskog bile su „Vode“ i „Vido“. Ona je umrla deset mjeseci kasnije sa njegovom pjesmom na grudima.

 

[Neprilagođena]

Ljubav Vaska Pope bila je izvor života:

Na nebu tvojih reči sunce ne zalazi

Pričalo se da je poseban čovjek koji svojim koracima osvaja svijet. Jedini je srpski pjesnik čije je cjelokupno djelo objavljeno u Engleskoj i Americi i koga su podržavali svi od Triglava do Vardara. Ljubav prema supruzi Jovanki Singer zabilježena je na hartijama zbirki pjesama, a branila ga je od svih pretrpljenih logorskih rana i životnih nedaća koje je rat ostavio na njegovoj duši.
piše: Ilijana Božić
Bio je skroman čovjek, sa izrazitim smislom za humor. Njegovi kratki stihovi, bez rime i interpunkcije, bliski metrici srpske narodne poezije napravili su preokret na tadašnjoj književnoj sceni. Jezik kojim je pisao bio je sažet, a njegova djela su ostavila veliki uticaj na mlade umjetnike. Sredinom sedamdesetih i osamdesetih godina volio je da sjedi u beogradskim kafanama „Madera“, „Mažestik“ i „Ekscelzior“, gdje su se mogli čuti zanimljivi razgovori, a posebno mudre riječi Vaska Pope koji je volio da govori o Malarmeu i Rembou. Jednom prilikom kada mu je konobar poslužio lošu kafu, Popa je rekao:
„Ako je ovo kafa, ja sam Franc Kafka“.
Humorom koji je povremeno prerastao u sarkazam, mišlju da pjesma nastaje kao plod racionalnog cilja, stvaranjem slika iz mitske građe okrenute ka modernom tkao je najljepše stihove srpske književnosti. Sredinom osamdesetih godina dok je sjedio u kafani „Ekscelzior“ i pio svoju kafu sa saharinom, prišao mu je „neki grmalj, brkati policajac“ i počeo da mu recituje pjesmu „Očiju tvojih da nije“ uz osmjeh na licu.

Očiju tvojih da nije
Popa je stihovima pkazivao ljubav koja brani čovjeka i ljudsko dostojanstvo. Svoju životnu ljubav upoznao je u srednjoj školi, a ona će biti njegov saputnik do kraja života. Njoj, Jovanki Singer, zvanoj Haša posvetio je sve svoje knjige i najljepše ljubavne stihove. Bila je njegova inspiracija i melem na rane. U gradu Vršcu, u Lenauvoj ulici, među najljepšim drvoredima upoznali su se gimazijalci Vasko Popa i Jovanka Singer. Haša je postala inžinjer arhitekture. Po zapisima i tragovima priče o ljubavi Vaska Pope i njegove Haše vidimo da je to bila ljubav koja je pomjerala sve granice. Dani u kojima je ljubav grijala njihov svijet, kada su pogledi bili dovoljni da se kaže sva suština stvoreni su stihovi najljepše ljubavne pjesme:
„Očiju tvojih da nije
Ne bi bilo neba
U malom našem stanu
Smeha tvoga da nema
Zidovi ne bi nikad
Iz očiju nestajali“
U stihovima prepoznajemo snagu ljubavi koju pisac dočarava riječima. Ta ljubav poništava tjeskobu, liječi usamljenost,osnažuje duh i uljepšava život. Popa naglašava da bez ljubavi nema života, kao što ga nema ni bez sunca. Takva je bila njegova ljubav prema voljenoj Haši. Jovanka Singer je poticala iz bogate porodice, bila je univerzitetski profesor i veoma obrazovana žena. Komunističko vrijeme navelo je ovaj par da kao pravi komunisti dva dvorca, koja su bila u vlastništvu njenog oca, poklone državi. Kansnije nije bilo moguće da se imovina povrati, pa kad su posjećivali Vršac nisu imali gdje da odsjednu. Njihovi dugogodišnji prijatelji bili su Žarko Rošulj, grafički urednik „Nolita“ i njegova supruga, književnica, Svetlana Velmar Janković. Osjećajući da smrt dolazi, Popa je zamolio Rošulja da piše o njegovom životu, govoreći mu pojedinosti iz svoje biografije, kazujući: „Iskoristi priliku dok sam tu“. Tako je Žarko Rošulja napisao knjigu „Zapisi o Vasku i Haši“ i sačuvao neobične detalje njihove ljubavi. Saznajemo da je ona bila snažna, dostojanstvena, obostrana, stvorena na povjerenju i požrtvovanosti. Haša se sa osmjehom sjećala trnutka kada je Popa došao da je zaprosi. U njenoj kući svi su bili uzbuđeni, a djevojka koja je kod njih radila upitala je: „A je l se to naša Hanzi udaje za jednog „šrajbera“? Od čega će oni da živu?“.
Živjeli su u dvosobnom stanu na sadašnjem Bulevaru kralja Aleksandra u Beogradu. Tu su se okupljali njihovi mnogobrojni prijatelji i pjesnici. Kad je Vasko Popa ležao bolestan u bolničkoj postelji i tada ga je Haša grlila svojom ljubavlju. Njihovi pogledi su se zauvijek razdvojili u januaru 1991. godine. Stihovi kažu:
„Ti si moj početak
koji me pokrenuo
Sveo sam se
na tvoju osovinu“

Prijateljima je poslije Popine sahrane pričala kako je htjela da ga krišom izvede iz bolnice i dovede kući kako se više ne bi mučio. Zato je odlučila da se ispava i popila je tablete za spavanje, kako bi bila što odmornija za taj poduhvat. Probudio ju je nemir i glasovi bolničarki koje su htjele da je udalje iz bolničke sobe i tada je shvatila da ju je njen Popa zauvijek napustio. Nikada nije sebi oprostila što nije bila budna kada je on odlazio. Za Novu godinu i Božić Vasko Popa je kupovao veliku jelku koju nije kitio, nego je ona dugo stajala između njegovog i Hašinog kreveta. Istu takvu jelku Haša je zasadila kraj Popinog groba. Nakon njegove smrti Haša se trudila da sačuva uspomenu na Vaska Popu najbolje što je umjela. Pokušala je da njihov stan pretvori u spomen sobu velikog pjesnika, ali to nije bilo moguće jer se stan tada više nije mogao otkupiti. Haša je slutila da će poslije njene smrti sve da se raznese iz tog stana i tako je i bilo. U stanu je sve stajalo onako kako je Popa ostavio za života. Predmeti na stolu, slike umjetnikao kupljenih oko Medijale, neobični predmeti, ikone, grbovi, rukopisi, pisma i još mnogo toga. Sve je to poslije Hašine smrti rastureno i nestalo.

 

[Baudrillard]

LJUBAVNI ŽIVOT SIMA MATAVULJA

Književnik koji je u svom životu i literaturi spojio tri podneblja i ostao im veran ne pridajući nijednom poseban značaj – Šibenik, Cetinje i Beograd. Svako je iskreno voleo i svakom se vraćao u svojim delima. A pored zemlje i književnosti, da li je voleo možda i neku ženu ili više njih, otkrićemo vam u ovom tekstu o velikanu srpske književnosti – Simi Matavulju.

Čovek od knjige nikada nije bio previše zainteresovan za školu, a kako nije imao čvrstu očevu ruku u detinjstvu, svi iz familije su pokušavali da od njega naprave nešto. Čak su ga slali i u manastir na planini Velebit, gde je njegov stric bio iguman manastira Krupe, međutim to mu je samo koristilo u kasnijem literarnom radu, vrlo brzo su uvideli da nije za mantiju. Konačno se pronašao u Učiteljskoj školi i u devetnaestoj godini postaje učitelj u Dalmaciji. Baš tu, u Zadru, sustigle su ga i prve ljubavi koje je opisao u delu “Bilješke jednog pisca”: “Ja sam zavolio dvije udavače u jedan mah, i obje najvatrenije, i kod svake nađoh odziva. Ne znam, dabome, koliko su njihovi “odzivi” bili iskreni, ali da je svaka imala razloga vjerovati da je ne obmanjujem, tome je dokaz što je taj malko zapleteni roman dugo trajao. Ljubavni sastanci i prepiske učestaše; počeše cvjetati i stihovi.”

Matavulj je bio zaljubljive prirode, što se može primetiti iz samog njegovog zapisa, te ga ta tradicija nije napustila ni kada se zbog posla preselio u Herceg Novi. Sve što je radio mimo posla predavača italijanskog bilo je da se provodi po kafanama i da se zaljubljuje.

Nakon jednog kriznog perioda koji zamalo što nije životom platio, okreće se zdravijem načinu života, dobija premeštaj na Cetinje i učestvuje u mnogobrojnim poslovima, iako para nema mnogo. A devojaka? O tome piše svom bratu Đuri krajem 1884. godine: “…Pitaš me kako živim? Dosta loše. Studen velika, a samoća i malo novca. A što me pitaš jesam li našao djevojku? Koga će mi vraga.” U to vreme započeo je i rad na svom najpoznatijem i najboljem delu “Bakonja fra-Brne”.

Pet godina kasnije konačno se skrasio u srpskoj prestonici, Beogradu. 1891. došla mu je bratanica Darinka u Beograd da se upiše u Višu devojačku školu. Pokazaće se da je to bilo sudbinsko u njegovom životu. U toku njenog prijemnog ispita, Simo je upoznao dvadesettrogodišnju učiteljicu, lepu Milicu Stepanović. Odmah ga je osvojila ova inteligentna i ljupka devojka, “plavih očiju, izvijenih obrva i grgurave kose”, kako ju je sam opisivao. Poučen ranijim iskustvima u ljubavi, a i poprilično zašao u godine (bilo mu je skoro četrdeset), bez mnogo dvoumljenja odmah ju je zaprosio. A bratu Đuri ovako pisao:“… Da sam htio, dragi brate, ja sam mogao naći djevojku sa velikijem novcem, samo ne bih našao Milicu. Vjeruj mi, Đuro, da sam dobro otvorio oči i to odavno. Zasad ti samo to kažem, a uvjeren sam da ćeš se ti i Ana obradovati: ti sreći svoja brata, a Ana svoga đevera. Naša Darinka pak stekla je strinu kakvu samo poželjeti može.”

Ubrzo po venčanju, Simina literarna karijera krenu naviše i dostiže vrh kada mu izađe roman “Bakonja fra-Brne”. Ljubav je blagotvorno uticala na njegov rad, međutim bračna sreća, nažalost, nije potrajala. Milica se okliznula u školskom hodniku i pala, pritom izgubivši bebu. Nesreća kažu nikad ne dolazi sama, pa je tako ubrzo obolela od tuberkuloze i samo nekoliko dana pre godišnjice venčanja umrla u 25. godini. Siminoj tugi nije bilo kraja, srce mu se cepalo za voljenom ženom. Prestao je da piše, svog ga je tuga obuzela, samo je posećivao Miličin grob i dugo kraj njega plakao. Kada se nakon nekog vremena ipak vratio pisanju, radio je dramu “Zavjet” posvetivši je Milici i glavnoj junakinji podarivši njeno ime. Tugu je utapao u kafani, društvu i alkoholu.

Da bi ga sprečio da krene krivim putem, njegov prijatelj iz Novog Sada odlučuje da provodadžiše i javlja mu da je našao ženu za njega. Bila je to Ljubica, udovica novosadskog trgovca Nikole Dimovića, ćerka advokata iz Rume. Bogata, bez dece, dobra žena, baš onakva kakva je bila potrebna piscu slomljenog srca. Simo je oberučke prihvatio. Dvoje vršnjaka se svakodnevno viđaju, Simo je oduševljen njenim bogatstvom, ali i njenom dobrom dušom.

Venčanje se odigralo 1900, iste godine kada su se i upoznali, u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu. A odmah po venčanju bračni par je krenuo put Budimpešte, zatim u Beč i Minhen, pa potom u Pariz. Svakodnevno su na izložbama, lumpovanjima, troše novac i uživaju. Mladoženja se u novostečenom bogatstvu odlično snalazi, siromašna prošlost ostaje za njim. Po povratku s puta, nastanjuju se u samom centru Beograda, u Knez Mihailovoj ulici. Posluga, fijakerista, kao i književne večeri po uzoru na pariske, obavezni su u njihovom domu. I pored života u blagostanju, Simo ne prestaje da piše. Postaje član Srpske kraljevske akademije, a ubrzo mu izlaze mnoga dela. Međuvreme ispunjava putovanjima – Carigrad, Beč, Pariz, Rim, Alžir…

Kao što to obično život udesi, Simo i njegova Ljubica nisu dugo uživali u zajedničkom životu. Osam godina od venčanja, pozlilo mu je na ulici. Baš kao i u mladosti, udarila ga je kap. Poslednje što je rekao bilo je: “Ne bojim se ja smrti. Samo ne bih voleo da umrem ovde na sokaku.” Preminuo je istog trenutka kada su ga uneli u kuću. Za njim je ostala Ljubica da žali, bez poroda, sama bez ikoga. A on… otišao je u drugi svet, možda da pronađe svoju veliku ljubav Milicu koju nije mogao za života da usreći.

 

[Lada]

Johan Volfgang Gete bio je nemački pisac, političar, pesnik, naučnik i filozof. Kao jedna od najznačajnijih ličnosti evropskog neoklasicizma i romantizma krajem 18. i početkom 19. veka stekao je književnu slavu do svoje 25. godine. Gete je bio veliki poštovalac srpske epske narodne poezije i prijatelj sa Vukom Stefanovićem Karadžićem. Na nemački jezik preveo je pesmu Hasanaginica. Pored uspeha na raznim poljima, ni žena u njegovom životu nije nedostajalo. Sve su na njega ostavlile dubok trag i bile sastavni deo u različitim fazama literarnog stvaralaštva.

Ana Katarina Šonkopf
Kada je napunio 16 godina otac ga šalje da studira pravo u Lajpcigu. Njegova prva besmrtna ljubav je Ana Katarina Šonkopf. Njoj je Gete posvetio 15 pesama i četiri priče. Mesecima se borio za njenu pažnju koju je i dobio. Ipak, veza je kratko trajala. Ana i Gete su bili iz različitih društvenih staleža, te su njihovi roditelji bili protiv njihove veze i potencijalnog braka. Čak je i za Anu, Gete bio premlad. Ona je imala 19 godina, on tek 16. Kada ga Ana napustila i udala se za drugoga, Gete se teško razboleo. Pokazivao je znake depresije i tuberkoloze, zbog toga je morao da napusti Lajpcig i vrati se kući.

Friederika Brion
Godinu i šest meseci se Gete oporavljao od prve ljubavi pre nego je mogao opet da nastavi sa studijama. Studije nastavlja, ali u Štrazburgu. Tamo se zaljubljuje u Frederiku Brion. Međutim, ta veza je trajala oko godinu dana i on nju napušta isto kao što je Ana njega napustila. Vraća se u Frankfurt dok Frederika ostaje slomljenog srca. Frederika je do kraja života ostala neudata. Zbog nje ga je dugo grizla savest. Sav prožet osećanjem krivice prema Frederiki Brion, svojoj velikoj ljubavi koju je napustio još u dubokoj starosti on se seća Frederike i okružuje je oreolom najčistije poezije u „Dichtung und Warheit“. U završnim akordima Fausta ona je preobražena Grethen, primer oproštaja i ženstvenosti koja prima Fausta odnosno Getea u svetlost večnog života.

 

[Lada]

Šarlota Baf
Prvi put na jednom balu 1772. godine Gete upoznaje Šarlotu Baf koja ima 23 godine. Tada nastaje jedna nemoguća ljubav. Šarlota je verena još 1768. za Kristiana Kestnera. Ipak, Gete ne prestaje da joj se udvara čak je poljubio, i to ne u ruku. Taj ljubavni trougao ga inspiriše, Šarlota kroz Getea postaje besmrtna, na osnovu nje nastaje lik Lote u romanu Jadi mladog Vertera, priči o nesrećnoj ljubavi mladog čoveka. Roman je izašao 1774. u jesen i bio njegov najveći uspeh posle drame Gec od Berlihingena. To je i doba kad Gete postaje poznat i uspešan. Ljudi se oblače kao Verter, čak se i ljudi ubijaju posle te knjige zbog čega je zabranjuju u Engleskoj.

Gete, sada već uspešan upoznaje Anu Elizabetu „Lili“ Šoneman. Prelepu devojku od 16 godina, ćerku iz bogate bankarske porodice. Konačno je on dobra prilika i sve je drugačije nego u Lajpcigu. Lili i Gete se vere, ali nakon samo nekoliko meseci Gete raskida veridbu jer se oseća neprijatno u Lilinim krugovima i ne želi da se veže. Upravo tad dobija poziv od vojvode Karla Avgusta u Vajmar. Naravno, on se odaziva, vojvoda ga dočekuje odlično, daje mu dobra mesta u državnoj službi, luksuznu kuću i plemićku titulu, tada postaje Johan Volfgang fon Gete. U tom periodu nastaju čuveni stihovi „Ko jaše tako kasno kroz vetar i noć“ odnosno balada „Bauk“ (“Erlkönig”).

Sledeća, a neki kažu i najveća ljubav Getea, bila je Šarlota fon Štain. Šarlota se u potpunosti razlikuje od tipa žena kakve je Gete inače voleo. Hladna dvorska dama je sedam godina starija od njega, majka je sedmoro dece i mnogi kažu da je za sve vreme njihove veze došlo do samo jednog, jedinog poljupca. Njen muž Hosias fon Štain (verovatno) nije reagovao na Geteova udvaranja, zato što su brakovi u tim krugovima bili uglavnom ekonomske prirode. Veza je pukla kada je Gete 1786. krenuo na put kroz Italiju, kada se vratio nije bilo nade da se veza sačuva. Ipak, mnogi kažu da je ova veza bila samo paravan koji je krio Geteovu stvarnu ljubav sa vojvotkinjom Anom Amalijom.

 

[Lada]

Kristijana Vulpijus
Posle putovanja vrativši se u Vajmar, Gete više ne tako mlad započinje ljubavnu vezu sa kućnom pomoćnicom Kristijanom Vulpijus. Ona mu je nevenčana supruga, iz tog divljeg braka nastaje i njegovo jedino dete sin Avgust. Gete je sa njom dobio još četvoro dece koja su veoma rano umrla. Društvo je odbijalo, tako da je ona bila vezana samo za kuću. To se menja tek kada se nakon 18 godina venčaju 1806. godine. Iz perioda sa Kristijanom Vulpijus nastaju „Rimske elegije“ Geteovi najbezbrižniji i najerotičniji stihovi.

Gete se i dalje zaljubljivao – nekad je to trajalo duže, nekad kraće. Nekad srećno, nekad nesrećno. Mnoge od tih ljubavnih avantura su završavale u njegovim delima kao što su „Zapadno- istočni divan“ ili „Izbor prema sličnosti.“

 

[Neprilagođena]

.Laza Kostić i Lenka Dunđerski

Lenku Dunđerski (1870–1895), najmlađu od petoro dece Lazara i Sofije Dunđerski, najbogatijih i najvećih srpskih dobrotvora, srpski pesnik upoznao je još kao devojčicu u njenoj rodnoj kući, kao veliki porodični prijatelj i kum cenjene porodice iz Srbobrana. Nikada u društvo ukalupljen, Kostić dolazi u sukobe sa zvaničnom politikom u Srbiji, 1884. godine na poziv kneza Nikole ide na Cetinje, gde radi kao urednik zvaničnih crnogorskih novina, te sve do 1891. godine ne viđa najmlađeg člana kuće Dunđerski. Na poziv Lazara Dunđerskog, nakon nesuglasica u koje je upao i na Cetinju, ovaj pesnik ekstrovert, „s nečim aristokratskim u izgledu i ponašanju, svetski čovek prema kome su njegovi pesnički drugovi izgledali kao povincijalci“ dolazi na porodično imanje Dunđerski u Čelarevu.


Tu Laza, večiti miljenik žena, zatiče 21-godišnju devojku, koja je za vreme njegove crnogorske sage završila školu za engleske gospođice u Pešti, viši vaspitni zavod u Beču, mnogo putovala, školovala svoj glas o kome su svi sa divljenjem pričali, svirala klavir, naučila nekoliko jezika, volela konje i jahanje.

Devojka čija „plava kosa i oči, i struk, nisu ostavljali ravnodušnim ni mladiće u Beču“, kako je zapisala u svom dnevniku, bila je samostalna, društvena dama zavidne lepote glasa. Njenu nesvakidašnju pojavu osvojila je još manje česta pesnikova ličnost. A ovaj intelektualac, doktor prava, novinar, književnik, esejista i pesnik, advokat, profesor novosadske gimnazije, prvi prevodilac Šekspira u Srbiji, posle Dositeja naš najveći poliglota, ali i romantičar koji je najviše puta bivao hapšen ili se nalazio pred hapšenjem, imo je čime da bude osvojen.

U lirskoj studiji „Lenka Dunđerska“ Pere Zupca prvi put objavljen portret Laze Kostića iz Singerovog novosadskog foto-studija, svedoči da je Laza u svojoj 51. godini bio lep, bez ijedne sede.
Problemi su već nastali, Lenkina majka Sofija već se po Novom Sadu žali da joj Laza rasteruje prosce, a na Lazino pitanje Lenki zašto nikog valjanog ne odabere i ne uda se, ona odgovara: ako bi već morala, morao bi taj neko biti kao on.
Nemoćan da bilo šta promeni, Laza traži slamku spasa. Kako mu je nekada Lenka rekla da se divi Nikoli Tesli, on piše velikom naučniku koga je upoznao u Pešti da mu je našao odličnu priliku. Tesla nije mnogo razmišljao. On je venčan s naukom.

Tu je i deo dnevnika Lenkinog, koji otvoreno govori o preprekama koje su gušile Kostića. Na njeno pitaje zašto se ne bi udala za njega, pesnik odgovara:„ Ja sam star i nedostojan Vas. Ni po čemu Vas nisam dostojan.“

Da bi pobegao od svojih osećanja, odlazi u manastir Krušedol, još jednom piše Tesli, ali sve je uzalud. U manastiru, gde je ostao četiri godine, piše prvu pesmu posvećenu Lenki – „Gospođici L. D“. U njoj se jasno vidi pesnikovo osećanje nedostojnosti da bude prosac savršene lepote. Priložio ju je u Lenkin spomenar, drvenu kutiju sa oslikanim ružama na poklocu, koji je nestao.
Laza pravi poslednji očajnički korak. Ženi se Julijanom Palanački, bogatom 46-godišnjom miradžikom, svojom verenicom već 12 godina, koja ga je verno čekala. Kum na venčanju 54-godišnjem Lazi bio je Lenkin otac, Lazar Dunđerski.

Na bračnom putovanju u Veneciji Lazu zatiče vest o Lenkinoj smrti. Prema zvaničnoj verziji umrla je od tifusne groznice u Beču, a poslednji redovi zabeleženi u njjnom dnevniku mogu uputiti i na sumnju da je mlada žena sama sebi prekratila muke.
Skrhan od bola, Kostić utehu pronalazi u Crkvi Gospe od Spasa – Santa Maria della Salute – a 15 godina kasnije objavljena je grandiozna pesma s nazivom ove crkve u naslovu.
Lenka je umrla na Svetog arhanđela Mihaila, kada vernici masovno dolaze u Veneciju da se poklone pravoslavnoj ikoni Bogorodice, donete sa Krita. Pre smrti Laza je 1.000 kruna zaveštao manastiru Krušedol da se svake godine na dan Arhanđela čita molitva za spas duše Lenke Dunđerski i isto toliko manastiru Ravanica u Vrdniku da se na Vidovdan moli za pokoj duše Julije Palanački.

Laza je umro 1910. godine, godinu dana nakon smrti svoje supruge i objavljivanja himne ljubavi "Santa Maria della Salute". Poslednjih dana života Lenka mu je redovno bila u snovima, čak je verovao i da budan čuje njene korake. Ceo svoj život i htenja pretočio je u pesmu sa imenom italijanske crkve u naslovu, u kojoj je ljubav osnovni princip života, mesto susreta njega i Lenke i posle smrti. Refren "Santa Maria della Salute", najvažniji element zvučnosti pesme, postaje i tajna formula kojom pesnik doziva svoju dragu, razbija "beznjenicu", pustoš nastalu posle smrti vile od koje "lepšu ne vide svet".

 

[Lada]

Skarlet O’Hara i Ret Batler – „Prohujalo sa vihorom“ jedno je od književnih dela koje nikada neće biti prevaziđeno. Margaret Mičel (Margaret Mitchell) dočarala je njihovu priču kroz odnos ljubavi i mržnje. Njih dvoje nikako se ne mogu usaglasiti, uvek su pravi, ali u pogrešno vreme. Burna romansa puna strasi, ali ne i trajnosti. Kada Skarlet konačno odluči da provede život pored Reta, njen promenljiv karakter učinio je da on odustane i ode. Njena poslednja rečenica u romanu poručuje nam “sutra je novi dan“.

 

[Lada]

Mumtaz Mahal i Shah Jahan – venčali su se kao tinejdžeri, sa samo petnaest godina. Mumtaz mu je rodila četraestoro dece i postala omiljena supruga. Kada je umrla, nikako nije mogao da je preboli i odlučio je da sagradi spomenik u njenu čast. Bilo je potrebno dvadeset godina i 20,000 radnika da bi se sazidao spomenik po imenu Tadž Mahal. Jahan je do kraja života provodio dane usamljeno i povučeno, gledajući preko reke Jamun spomenik svojoj voljenoj kraljici. Sahranjen je pored nje, u Tadž Mahalu.

 

[Lada]

Aurora i Filip – Na prvi pogled samo dečija bajka, a zapravo večni san mnogih devojčica. Bili su obećani jedno drugom još kao deca, a zatim se sreli i zavoleli tek kao odrasli ljudi. Princ koji se borio protiv zle vile i savladao sve prepreke, samo da bi došao do nje i spasio je iz dugog sna magičnim poljupcem, ostaće još dugo najpoželjniji junak u knjigama namenjenim deci.

 

[Lada]

Huan i Eva Peron

Huan Domingo i Evita bili su moćni ljubavno-politički par. Nakon što se sama izdigla iz siromaštva, Evita je očarala Huana. Njihova ljubav promijenila je političku sliku Argentine. Postali su jedan od najomiljenijih parova u državi, a i šire. Peronovi sljedbenici još uvijek hvale njihove istorijske napore da se smanji siromaštvo i omogući više radnih mjesta. Njihovi protivnici i danas smatraju da su Evita i Huan bili demagozi i diktatori. Ostali su zajedno do njene smrti.

 

[Lada]

Volter i Emili di Šatelet

Volter je bio brilijantan dramaturg i autor kojeg je obožavalo francusko plemstvo, a Emili mlada, inteligentna aristokratkinja. Bila je u braku s markizom di Šatelet, kada je upoznala Voltera i započela romansu sa njim. Nijesu brinuli o tome šta ljudi misle. Osim fizičke privlačnosti, Volter i Emili su se međusobno dopunjavali i na intelektualnom planu. Ostali su zajedno sve do njene smrti 1749. godine.

 

[Lada]

Car Nikola II i Aleksandra Feodorovna

Nikola, budući car Rusije, zaljubio se u lijepu njemačku princezu Aleksandru. Protiv želje roditelja, odlučili su da ostanu zajedno. Mnogi ih pamte po javnim međusobnim iskazivanjima naklonosti i ljubavi. Kada su boljševici zarobili carsku porodicu, Aleksandra i Nikolaj su zajedno pogubljeni.

 

[Neprilagođena]

Branko Radičević i Mina Karadžić





Poznavaoci i istraživači književne istorije govore o simpatijama između Branka i Mine, izostavljajući mogućnost da je simpatije gajio samo Branko. Minin idealizovani portret Branka govori više od svake reči, šapuće ljubav koja nikada nije pustila svoja krila. Branko je tada bio samo siromašni student u Beču, a Mina bogata kći, koju su mnogi opisivali kao idealnu saputnicu Branka Radičevića.

Mina je bila njegova druga polovina sa kojom ga život nikada nije spojio
Branko Radičević, po opisima, bio je sklon vragolanstvu. Pratio ga je glas da “žene diže u zvezde ili obara na travu”, dok se čudna ljubavna priča spreda oko njegovog imena. Naime, postoje indicije da nije samo Vukova ćerka Mina bila polje po kome je Branko prosipao nežnost, simpatije i skrivene želje, već se i pogled njene majke obarao pred njegovim likom.
Okolnosti u Brankovom životu menjaju pravac onog trenutka kada saznaje da boluje od teške i neizlečive tuberkuloze, nespreman da se pomiri sa sigurnom smrću, koja će ga brzo povući za ruku i odvesti sa sobom, prestaje da uči gotovo završena prava i upisuje medicinu, u nadi da će sam sebi pronaći lek i izlečiti se. Dan za danom, bolest je otkidala po parče od onog Branka koji je bio radostan, pun želja i ambicija, a on je odbijao do poslednjeg trena da ode u bolnicu. Jednog dana na nagovor Vuka Kardžića pristaje da ga smeste u bečku bolničku postelju. Svakodnevno su mu u posetu dolazili prijatelji i sam Vuk, ali i njegova supruga, koja je sa posebnom pažnjom negovala Branka. Poslednji dan Brankovog života provela je sa njim. Bio je nasmejan, raspoložen za razgovor, dugo je sedela pored njegove postelje držeći ga za ruke i onog trenutka kada se uputila ka vratima da ostavi Branka da odmori, okrenula se da ga još jednom pogleda, a njegovo lice polako je otimala smrt. Osmehnuo joj se zahvalno, dok je pritrčavala krevetu sa krikom na usnama njegovo srce otkucalo je svoje poslednje sekunde.
Ostao je žedan života, nestašluka, strasti o kojoj je pisao. Postao je poznat pesnik za života, koji u 29 godini umire u bedi.
Večnost je prizivao, a u čast svoje ljubavi devojku koju je voleo stavio je u stihove:
“Pevam danju, pevam noću,
Pevam, sele, što god hoću,
I što hoću, to i mogu”…


(Wannabe magazin)

 

[Lada]

"Čeznem da se uselim u tebe, da ti postanem način i jedini mogući odraz onog najskrivenijeg u tebi.Da ti obojim svijet bojama ljubavi,
i da prepoznaš moj lik u svemu što vidiš.
Čeznem da ti kažem sve riječi koje sam godinama skupljala i čuvala, koje su postale dio mene i koje su jedini način da ti poklonim dušu.
I ljubav. Ljubav koja se svakim pogledom iznova rađa i ne umire. Ljubav, čija se veličina ne može otkriti, kao ni veličina svemira.
Ljubav, koja se riječima ne može iskazati.
Ali ipak čeznem da ti kažem sve riječi, iako mi je teško da se usudim da izrazim i ograničim tu neobjašnjivu veličinu na par možda besmislenih riječi.
Čeznem da tražeći sebe pronađemo jedno drugo. Da jedno u drugom otkrijemo ostvarenje naših želja. Da ispunjeni jedno drugim savladavamo prepreke na putu u neki novi svijet koji će dobiti ime naše ljubavi.
Čeznem… da i bez riječi shvatiš sve što želim da ti kažem."

Danica Radović

 

[Lada]

Draga moja Nasanin Noori,

Soba i kuhinja su sada lijepe. Sve je lijepo u ovom stanu. Čisto je i mirno. Radim dolje u dvorištu kameni bazen za tebe, to ako ikad opet dođeš, a i to je manje bitno. I za sebe ga radim, sada se smiješ, znam to. Simin i Farhad i mnogi drugi sviraju cijele dane, ovdje se opet pjeva. Pjevam stalno. Tiha je to, kućna proslava koja više ne staje niti na trenutak. Tako je to zadnjih tjedana. I rekao sam sebi da će tako i ostati. Sve one oluje, opasne i razorne, sve su prošle. Ne spavam više na kauču, ne gledam sijevanje kroz prozore. Ne sijeva više. Nova godina nam je došla s proljećem, i proljeće s njom. Laleh (lole), makar jedan, svjež, crven, neotvoren je uvijek u kuhinji. Na onom zidiću, gdje bi ga ti stavila. Svako jutro donesem jedan iz dvorišta, nitko nema ništa protiv, susjedi me samo nijemo promatraju dok ga izvlačim iz zemlje. Ionako tulipani bujaju u zadnje vrijeme. Da, ne probudim se jutrom, dočekam ga. Sretniji nego što sam bio godinama. Nar otjera svaku primisao na ružne događaje. Ti znaš koliko ih je samo bilo, ali neću ih više spominjati. Povratak se događa, nitko i ništa ga više ne može zaustaviti. To proljeće, Nasanin, tu je.

Ne skrivam više svoje slabosti i boljke, ne moram lagati, nitko me neće uhvatiti u tim istinama koje sam morao prešućivati. Jer takvi smo uvijek bili, fini ljudi, dok nam nije preostalo nego zamijeniti tu finoću krikovima i grubim riječima, traženjem reakcije za koju smo znali da neće nikada doći, ali, sve je to u redu.

I onda ti kažu da si dobar, da si na mjestu, da te neće mijenjati u potpunosti, oblikovati na svoju sliku i nepriliku, i onda uvidiš kako li su samo podlo lagali.

No tome dođe kraj. I tome je došao kraj. I to je razlog što opet dišem lakoćom, što hodam stanom jednako po noći i po danu, jer razlike i nema. Ah, moja Nasanin, uskoro ću opet napisati i pjesmu, možda i dvije. Završavam i roman, to će te veseliti znati, da je zapravo već gotov, ali nam dajem vremena da još malo dišemo prije nego se sredimo i uredimo i onda sjednemo na kauč, zapalimo cigaretu, baš u zoru, popijemo kavu, možda i čaj od nara. Osjećam sve to kao jedno veliko kretanje, slobodno kretanje, i olovku držim čvrsto u ruci, još i čvršće nego prije.

Odem do naše stare kafane tu i tamo, i uvijek sviraju, sada neki mlađi ljudi, ali i dalje bi ti se sviđalo. Sjećaš se naše kafane, ne sumnjam, ti ne poznaješ zaborav. U radosti ti pišem ovo pismo. Nadam se da će te u radosti i naći, za pokoju suzu uvijek ima mjesta, i u radosti ima, moje pismo za tebe je oda radosti, u molu, kao i uvijek, kakva je naša radost uvijek i bila. Ovo mjesto više nije crna kuća. (sjećaš se kada smo prvi put gledali ”Khaneh siyah ast”?)
Prošlo je previše godina, ali vrijedile su ovog proljeća, baš ovog proljeća i nijednog prije, jer nijedno do ovog nije donijelo takav mir i zadovoljstvo u moje srce.

Možda tek ono naše, kako li je to davno bilo!, i sada ćeš se opet nasmijati, znaš ti dobro, moja Nasanin, da se ono i ovo proljeće slabo razlikuju, samo je između znala bivati tama. Tako da ovo ne mogu prozvati početkom, nego povratkom, a time i nastavkom čežnje. Uskoro će zora, idem ti malo odspavati. Pa mi piši, da mogu onda reći: pođimo sada, moja Nasanin, ne više kući – pođimo ostati ovdje.

Ili tamo, kod tebe. Pođimo zato sada, ostati u ovome proljeću, natrag, natrag, još natrag, do kraja, kao nikada prije, sve dok zadnji list ne padne s drveta dolje u dvorištu, sve dok ne izvadimo i zadnji laleh iz zemlje.

Ey Nasanin, emruz jekšanbe ast, baleh. (sada se smijem dok pišem, naglas, puno se smijem u zadnje vrijeme, i to isto)

Tvoj zauvijek, tvoj i u ovom proljetnom snu…

Kruno Čudina

 

[Lada]

PISMO DŽONA KITSA KOMŠINICI FANI BRAUN (1819)

„Ne mogu da postojim bez tebe. Ja zaboravljam na mnoge druge stvari, ali
svaki put kad tebe ugledam moj život se zaustavi i ne vidim dalje. Upila si
me u sebe.“

 

[Lada]

PISMO DŽERALDA FORDA BETI FORD NEDUGO NAKON ŠTOJOJ JE

DIJAGNOSTIFIKOVAN RAK DOJKE (1974)

„Nikakve pisane reči ne mogu adekvatno da izraze našu duboku, duboku ljubav. Mi svi
znamo koliko si divna i mi, tvoja deca i tata, probaćemo da budemo jaki isto koliko
i ti. Vera u tebe i Boga održaće nas. Naša ljubav je uz tebe zauvek.“

 

[Lada]

Draga Brenda,
Tek što je prošlo devet sati a ne mogu spavati. Opčinila si me! Sad kad znam da si Škorpija, moram biti vrlo oprezan, jer će mi se inače srce raspasti na komadiće. Ja padam na ženske Škorpije, što si već sigurno prokljuvila.
Prvo i prvo, osjećam se kriv bacajući ti lire. Da ti pravo kažem, ozbiljno sam zaljubljen već desetak godina u jednu ženu - koja je, takodjer, glumica, samo što je Kineskinja! To je «vječna» ljubav - mislim sasvim ozbiljno. Ali ja sam muškarac, iako mi je 84. godine, pa sam uvijek zaljubljen u još jednu, ili dvije, ili tri, ili četiri ženske. Ipak, ovaj put osjećam da sam iznevjerio svoju ljubav. Medjutim, vjerojatno zato što si Škorpija, i što si neobično lijepa, i što si s krajnjeg Juga, naprosto ti ne mogu odoljeti. U isti mah želim ti se približiti i udaljiti se od tebe. Što uopće ja mogu pružiti takvoj ženi kao što si ti? Čini mi se da mogu samo uzimati - a to je u mojim godinama dvostruka sramota. Ipak, uvjeren sam da ćemo se fizički naći - i to uskoro. Možda ćeš mi čak dopustiti da te zagrlim - nakratko (?). Neprestano me kopka ta tvoja Venerina ogrlica. Ništa ne mogu protiv toga, jer znam šta to znači.
Očekujem pismo od tebe. Glas ti je na telefonu tih i povremeno ne razumijem neku riječ ili rečenicu.
Pokušavam ustanoviti u kojem kraju stanuješ. Zašto? Zato što bih te htio pozvati na večeru u japanski restoran «Imperial Gardens» što se nalazi tik ispod Chateau Marmonta na Bulevaru sumraka. To jest, ako ti ne bi bilo teško da dodješ po mene i odvezeš me tamo. Ja ne vozim kola i nemam ih... Bi li mogla tako jednom doći do mene? Ja već godinama odlazim u taj restoran. Tamo sam upoznao i Hoki, moju bivšu ženu Japanku.
E pa, sad sam istresao vreću, štono riječ, sad je na tebi red.
Žao mi je što izgleda kao da te požurujem, ali to je samo zato što si tako primamljiva, tako zavodljiva, tako neodoljiva.
Možda ću te ipak totalno razočarati. Ako te razočaram, neka to bude što prije!
A sad se vraćam u krevet. Mislit ću na tebe i u krevetu i razgovarati u mislima s tobom. Što kažeš na to?
Je t'embrasse encore une fois et plus tendrement.

Henry Miller

 

[Lada]

Draga Brenda,
Ne mogu ti puno pisati - dolaze mi gosti na ručak, a neke druge opet izvodim na večeru u «Imperial Gardens». Ali obećao sam ti da ću ti napisati nešto o japanskom filmu koji sam sinoć gledao.
Jedan moj prijatelj Francuz, filmski distributer, upriličio je privatnu projekciju najerotskijeg filma koji je ikada snimljen u Japanu. Naslov mu je francuski - L'Empire de sens (Carstvo čula).
E pa, duboko sam razočaran. To je, po mom mišljenju, pornić, samo malo uljepšan fabulom i snažnom spolnom ljubavlju izmedju dvoje glavnih junaka. Zapravo je film baziran na istinitoj zgodi za koju sam odavano znao, ali su činjenice razradjene, izmijenjene i preuveličane.
Nakon gledanja filma rekao sam čovjeku koji mi ga je prikazao da mi se ni najmanje ne svidja. Scenarij kao da je napisao pokojni markiz de Sade. Isprobavaju sve poze, a jednom se služe i umjetnim penisom - vrlo mučna scena. Žena je čista nimfomanka koja na kraju stvarno zapada u seksualno ludilo. Polako davi partnera dok je na njemu. To je navodno vrhunac spolnog zadovoljenja. A kad je on mrtav, odreže mu penis, nosi ga u kimonu i onda se sama predaje policiji. Za cijelog filma nisam se ni jedan jedini put seksualno uzbudio niti mi je srce ijednom zadrhtalo - iako nisam nikad prije nešto slično vidio.
Mislim da su Japanci opsjednuti seksom i smrću. To se kod njih neprestance ponavlja. Uzmimo samo za primjer Mišimu.
Titlovi nisu bili na francuskom, nego na engleskom. Film će se uskoro prikazivati u našim kinima. Sumnjm da će se Amerikancima dopasti, ma koliko inače bili ludi za seksom i nasiljem.
U jednoj sceni neka 70-godišnja starica gleda njih dvoje kako se tucaju. Djevojka nagovara frajera da i staru malo razgali. I on je stvarno namrtvo izjebe, kako Bog zapovijeda. Usred jebačine, stara umire.
Njegova ga ljubavnica svaki čas zaustavlja - bilo gdje - da mu kaže da joj se ****, da ne može čekati, nek je odmah pojebe! On joj govori: «Ali mogu nas ljudi vidjeti», a ona mu odgovara: «Baš me briga». Pravi ženski seksualni manijak. Pa ipak sve to ništa ne uzbudjuje čovjeka, daleko od toga da svršiš u gaće.
Poslije filma odveli su me na večeru u «St. Germain» - francuski restoran na uglu Melrosea i Cahuenge. Bogovska večera! Jesi li bila kad tamo?
Moram prekinuti. Pošta još nije stigla. Kao i ti, vječito čekam poštara, iako se veći dio pošte sastoji od dosadnih pisama mojih poštovatelja.
Evo, stigla je! Da vidim ima li opet koje pismo od tebe.

Henry

 

[Lada]

Draga Brenda,
... A sad, 87-godišnjak, ludo zaljubljen u mladu ženu koja mi piše izvandredna pisma, koja me voli do groba, koja me drži na životu i u ljubavi (prvi put savršene ljubavi), koja mi iznosi u pismima tako duboke i ganutljive opaske da sam radostan i zbunjen kao kakav šiparac. Ali i više od toga - zahvalan, haran, sretan. Da li zaista zaslužujem sve one lepe reči kojima me obasipaš? Nagoniš me da pitam ko sam ja zapravo, da li zaista znam ko sam i šta sam? Ostavljaš me da bludim u misteriju. Zato te još više volim. Padam na kolena, molim se Bogu za tebe, blagosiljam te s ono malo svetaštva što mi je još ostalo. Bog bio s tobom, predraga moja Brenda, i nemoj nikad zažaliti zbog ove romantične ljubavi sred svog mladog bića.
Oboje smo blagoslovljeni.
Mi nismo od ovoga svijeta.
Mi pripadamo zvezdama i s one strane svemira.
Živela Brenda Venus!
Neka joj Bog podari radost i ispunjenje svih težnji i večnu ljubav!

Henry.

 

[Lada]

Olja Ivanjicki i Leonid Šejka
(slikanje tela)

Nema početka ni kraja. Osećam tvoju prisutnost svuda oko sebe,
nestvarnu, neopipljivu i čvrstu, kao da sagledavam stvarnost. Želim da
te dodirnem kao stvar, kao tvoj kaput, ali to je više od mene, to je
divno.
Potpuna obamrlost akcije, samo čežnja za tobom dolazi i odlazi u
talasima nemira kao i mi, kao kiša, kao krv u otkucajima izmedju
stvarnosti i sna. Nemoguća stvarnost nije u nama. Mi smo divna deca
našeg vremena, izgubljena i uznemirena izmedju nas i svega oko nas.
Vraćam se u našu prošlost, kod mene sadašnjosti i budućnosti prošlost.
Vidim nas na kraju puta, svuda je pustoš oko nas. Hladno je. Biće nam
uvek hladno, to je zakon visine. Samo su ti oči tople. Moje nisu, nikada
ih nisam videla tople jer sam uvek gledala sebe.
Ti znaš, možda su uvek takve?
(imaš samotaste oči, kao jelen. Uvek imam utisak da imaš tri koncetrična kruga u očima; mi ostali imamo dva.)

p.s. Kaži mi nešto.

Da li misliš na mene?