Ljubavni odlomci

  • Začetnik teme Začetnik teme Mika
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Neznost je postojala, nacin
na koji su njena usta i njena
koza, same od sebe, prizivale
moje usne i ruke, postojala je
stara prisnost, da samo
lezimo jedno pored drugog i
dizemo dok se napolju
smrkava. Ta neznost se
uvukla sama od sebe i
postojala je, bez obzira sta
sam u tom trenutku mislio o
njoj, o nama.

Moji dlanovi su poznavali
svako udubljenje na njenom
telu, svako ispupcenje, kao
da su se tokom godina
oblikovali medjusobno, njeno
telo i moje ruke, njene ruke i
moje telo. Moji dodiri su vise
bili kao neshvatljive, ali
neosporne cinjenice, nego sto
su bila pitanja koja su cekala
odgovor. Bilo je svejedno
zasto volimo, kada smo vodili
ljubav.

'Tisina u oktobru',
Kristijan Grandel
 
"Najdraža moja Ketrin,
nedostaješ mi, draga moja, kao i uvek, ali danas mi je posebno teško jer mi okean peva, i to pesmu našeg zajedničkog života. Gotovo da mogu da te osetim pored sebe dok pišem ovo pismo, gotovo da osećam miris divljeg cveća koje me uvek podseti na tebe. Ali u ovome trenutku to mi ne čini nikakvo zadovoljstvo. Posećuješ me sve ređe i ponekad mi se čini da najveći deo mene polako nestaje.
Ali trudim se. Noću kada sam sam, dozivam te i kad god mi se učini da je bol neizdrživa, ti nekako pronađeš način da mi se vratiš. Sinoć u snu vidio sam te na pristaništu u blizini Rajtsvil Biča. Vetar ti je mrsio kosu, a u tvojim očima svetlucale su poslednje zrake sunca. Zapanjeno sam gledao kako se naslanjaš na ogradu. Prelepa si, mislim dok te gledam, i to što vidim u tebi nikad neću naći ni u kome drugome. Polako krećem prema tebi, ali kad se konačno okreneš prema meni, primećujem da te i drugi gledaju. "Poznate li je?", ljubomorno šapću. Dok mi se ti smeješ, odgovaram im jednostavno i iskreno:
"Bolje nego vlastitu dušu."
Zastanem kad stignem do tebe i zagrlim te. Čeznem za tim trenutkom više nego za bilo čim drugim. Za taj trenutak živim i kada si mi opet u naručju, predajem se, ponovo smiren.
Podignem glavu i nežno ti dodirnem obraz, a ti zabaciš glavu i zatvoriš oči. Ruke su mi grube, a tvoja je koža mekana i na trenutak se pitam hoćeš li ustuknuti, ali to, naravno, ne činiš. Nikad i nisi, i u ovakvim trenucima znam koji je smisao moga života.
Ja živim da bih te voleo, držao te u naručju, štitio te. Ja sam tu kako bih od tebe učio i zauzvrat dobio tvoju ljubav. Ja sam tu zato što drugoga mesta za mene nema.
Ali onda, kao i uvek se dok stojimo jedno uz drugo, pojavljuje se magla i osećam kako me obuzima strah dok se približava. Polagano nas zaklanja, prekriva svet oko nas, obavija nas kao da nam neće dopustiti da pobegnemo. Poput oblaka koji se valja, obuzima sve, zatvara, sve dok ne ostanemo jedino nas dvoje.
Osećam kako ostajem bez daha i kako mi se oči vlaže suzama jer znam da je vreme da odeš. Proganja me pogled koji mi u tom trenutku upućuješ. Osećam tvoju tugu i svoju vlastitu usamljenost, a bol u mome srcu, koja je samo nakratko prestala, sve je jača dok me puštaš. I tada širiš ruke i nestaješ u magli jer je tamo tvoje mesto. Tamo mene nema. Žudim da pođem s tobom, ali ti mi samo odmahuješ glavom jer oboje znamo da je to nemoguće.

I dok mi se srce slama, gledam kako polako nestaješ. Naprežem se da se prisetim svakog delića tog trenutka, svega što je povezano s tobom. Ali brzo, uvek tako prebrzo, tvoj lik nestaje i magla se vraća na svoje daleko mesto, a ja ostajem sam na pristaništu i nije me briga što ostali misle dok spuštam glavu i plačem, i plačem, i plačem."

Odlomak iz knjige "Poruka u boci " Nikolasa Sparksa
 
Bolje sto ne znas

Bolje što ne znaš da te večeras volim tužnije no inače,
jer još bi sigurnija bila da to nije ljubav,
a ja ne želim da nam se srca oko toga prepiru,
niti umem da dokažem da te volim jače no što osećaš,
zato i dopuštam da misliš da samo tugujem
i da mi je najlakše da krivicu pripišem tebi,
jer više od bilo koga umeš da nedostaješ
ovom toplom pogledu, koji si mi podarila,
čim sam te ugledao i posumnjao u sve druge lepote.



Bolje što ne znaš da večeras ne umem da se smejem,
jer bi osetila krivicu što nisi kraj mene,
a ja ne želim da si kraj mene zbog mene,
već želim da ništa drugo ne želiš,
osim da se ušuškaš uz mene.



Bolje što ne znaš da slutim da ću ostatak života
provesti kajući se što te nisam zavodio,
a niti bih umeo, niti uspeo, jer nisam zavodnik,
već pesnik sa trapavim srcem.
Ne zavodim, već zavolim,
ne zato što hoću, već zato što moram,
a tebe i hoću i moram, jer si mi zapisana
na dlanu, u oku, u zvezdama i u pesmi.

Goran Tadić
 
Razglednica iz Pariza

Nema sumnje, starim. Sve sam zaljubljeniji u tebe i sve više me privlače kuća, deca, ceo onaj mali svet koji više naslućujem nego što ga živim. U ovim poodmaklim mentalnim godinama koje nosim to je vrlo opasno - ti postaješ neophodna, a ja sam samo navika...

Ljubim te.
Če




Razglednica iz Egipta

Gospođo,

Kroz ova dvoja vrata pobegla je samoća i otišla da vas pronađe na vašem zelenom ostrvu. Ne znam hoćemo li jednog dana moći da se držimo za ruke, okruženi decom i diveći se panorami nekog traga prošlosti; ako to ne budemo mogli, sanjam to za Vas.

Pun poštovanja ljubi Vam ruku
Vaš muž




Razglednica iz Pariza, sa Da Vinčijevim portretom Lukrecije Kriveli

Voljena,

Dok u Luvru sanjam da te držim za ruku, ugledam te naslikanu ovde: debeljuškastu, ozbiljnu, sa pomalo tužnim osmehom (možda zato što te niko ne voli) dok čekaš voljenog koji je daleko (da li je to onaj na koga ja mislim ili neko drugi?).
Pustio sam tvoju ruku da bih te bolje video i pogodio šta se krije u tvom stomaku. Muškarac, zar ne?

Poljubac i veliki zagrljaj svima, a naročito tebi šalje
Tvoj Če




Iz aviona za Kongo

Voljena,

Ovo će možda zadugo biti moje poslednje pismo.
Mislim na tebe i na one komadiće mesa koje sam ostavio za sobo.
Ne šaljem ti prsten, pošto sam mislio da ne bi bilo pravo trošiti novac na to sada kada nam je toliko potreban. Poslaću ti nešto sa odredišta.
Za sada ti šaljem nekoliko poljubaca da rastope hladnoću tvog srca; jedan usitni u komadiće i razdeli deci.
Druge, umerenije, prenesi tastu i tašti, i ostalim članovima porodice.
U tropskim noćima vratiću se svom starom i slabo obavljenom pesničkom poslu i ti ćeš biti jedina junakinja.
Nemoj prestajati da učiš. Radi puno i seti me se ponekad.




Pismo

Jedina moja na svetu,
(pozajmio sam ovo od starog Hikmeta)
Kakvo si to čudo učinila sa mojim sirotim starim srcem da me više ne zanima stvarni zagrljaj nego sanjam udubljenja u koja si me smeštala i tvoj miris?
Uči i voli me.
Voli me strasno, ali ne sveobuhvatno, moj put je zacrtan, neće me zaustaviti ništa osim smrti.
Nemoj sebe da sažaljevaš, navali na život i pobedi ga, i neke delove puta preći ćemo zajedno.




Pismo II

Došao je trenutak da ti pošaljem jedno zbogom s ukusom groblja.

Upotrebimo reči u svakodnevnom smislu i fotografišimo trenutak:
Ovako te volim - uz uspomenu na gorku kafu svakog bezimenog jutra, s ukusom čistog mesa u jamici iza tvog kolena, na duvan s pepelom ekvilibristom i zbrkano gunđanje što brani besprekorni jastuk.
Ovako te volim - dok gledaš decu kao stepenike bez istorije (tamo patim zbog tebe, pošto mi njeni izdanci ne pripadaju), uz udarac duboko u rebra, posao što poziva na dokolicu iz svoje školjke.

Sada će biti istinsko zbogom, od blata sam ostario pet godina; ostaje samo poslednji skok, onaj konačni.
Gotovo je sa prošlošću, ja sam budućnost na putu.

Ako nekada budeš osetila kako ti se nameće neki pogled, ne okreći se, nemoj da razbiješ čaroliju, nastavi da mi praviš kafu i pusti me da te zauvek živim u večnom trenutku.

SEĆANJA-MOJ ŽIVOT UZ ČE GEVARU

Aleida Marć
 
Želim te ljubiti

želim te ljubiti cijelo ljeto
dugo ljeto, svako ljeto
ljubiti
bez rešetaka moja krletko
ljubiti
do u visoko podne
ljubiti
i usnama se čuditi, čuditi
dok topla noć pada i sunce se ponovo rađa
ljubiti
i od poljubaca luditi
na jastuku tvojih milovanja
naprosto disati
listom te otkriti
i opet, opet poljubiti
kao zrelu smokvu
prepunu sunca obgrliti
iznova se ujutro u tebe zaljubiti
i još još te ljubiti
do u rano ljeto, kasno ljeto
svugdje i svagdje ljeto
ljubiti
kao more
kao jato ptica pred tebe se ispružiti
i poput ljeta ljeta
poput mora mora
samo tebe voljeti

Patrik Weiss
 
SAD SPAVA MOJA DUŠA-ELZA LASKER-SILER

sad spava moja duša
oluja je oborila moja stabla
o,moja duša je bila šuma

da li si me čuo gde plačem?
jer tvoje oči su bojažljivo otvorene

zvezde sipaju noć
u moju prolivenu krv

sad spava moja duša
bojažljivo na vrhovima prstiju

o, moja duša je bila šuma
palme su je senčile
o granama je visila moja ljubav,
uteši moju dušu u snu
 
Zar ne vidiš koliko mi je važno...? Da zatrpaš sobom prazninu što me plaši, da me izdvojiš između svih ljudi, da zaboraviš predrasude i zamišljeno nepotrebno dostojanstvo, da pošalješ do davola sve pametne postupke, jer nisu pametni, da me uvjeriš kako mi daješ sebe cijelu u zamjenu za ono što gubim, ili da se praviš da je tako, da me obmaneš dok se ne naviknem na život, jer ovo što je sad, to nije život, već sjećanje i čekanje.

Meša Selimović - Tišine
 
'Ordinarily, we think that passionate love, where it occurs, is a mighty instinctual fact. But as Niklas Luhmann showed about 25 years ago, love needs a linguistic code. A supply of tropes and sophisticated phrases is often needed to kindle love. The ritual of wooing was a highly rhetorical activity. Love poems, sonnets played an important role. But rhetorical codes are not only essential for inciting love feelings in the person loved, i.e., for enabling this person to develop the corresponding feelings in herself or himself. Even the original awakening of passionate feelings in the first person alone, who might then woo the other, depends on the words and tropes of language and requires a certain direct or indirect familiarity with the treatment of love in literature. The human, differentiated, sophisticated emotion of love needs the rhetoric and tunes of love for “climbing up,” working itself up, into the depth of its own airy, virtual reality—even if this use of rhetoric may occur only deep down in the unconscious background of the soul’s silent speaking with itself (the logos psychês pros haytên) so that the conscious individual may be totally surprised by the result it may spring on him. The real locus of passionate love is in the nonexisting world of language, not the other way around: language is not the expression of a given real emotion. Love feelings are not given to us by nature. They are not, like sexual urges, the simple result of hormones (although, it is true, without hormones they might not come about either), nor are they the result of an incursion by “Aphrodite” or “Eros” (or whichever god and goddess of love) into a person’s life. The potential to love in a psychological sense is a cultural, linguistic invention,i ndeed creation. Imagining an incursion by, e.g., Aphrodite is itself part of the rhetoric of love. A Caspar Hauser could not have gotten very far in the art of loving.

As a cultural creation, the potential to love is also essentially historical. It is, for example, significant that the plot of the Iliad, despite revolving around two women, Helena and Briseis, revolves around them only as objects of contention, but hardly as objects of love in the deeper sense of involving the personality as a whole. Love in a more personal-feeling sense begins to emerge only much later, to some extent in the Hellenistic period. We know how much the deepening of the feeling of love in our Western tradition owes above all to the courtly love poetry of the Middle Ages and to Petrarca, to mention only these two examples, and this is a poetry of words, words, words. These words (and the words of all the other poets that followed) are sunken cultural treasures which created the psychological infrastructure upon which the soul can, even in the modern ordinary individual, form his or her own sophisticated feelings of love. Without these words, without the whole history of language and without our in some way participating in this cultural history through our explicit or implicit education, our loving would probably still be in the status that it had in the Iliad.

Passionate love is only one single example for the virtuality of psychic reality. I chose it precisely because the strong conventional understanding of love has it that it is a natural fact. The naturalistic fallacy prevails not only when one sees in love something basically biological. It also manifests when one views it as a (possibly overpowering) “archetypal experience” in Jung’s sense. Love, I tried to suggest, is made, manufactured, of course not by “the ego,” but in and by “the soul.” It makes itself. If it appears to be an overwhelming experience, then we have to remember, mutatis mutandis, the logic expressed in Goethe’s “Am Ende hängen wir doch ab / Von Kreaturen, die wir machten” (In the end, we depend on creatures that we ourselves produced). Making and experiencing are not the same, indeed, they are opposites. But love (just as any other psychic reality) is their uroboric, dialectical identity. It can be this self-contradictory identity because rather than being something natural it is absolute-negative. With the conception of the uroboric identity of its own producing what it experiences, the view of “the soul” has lost its alienated form.'
 
Drugi nisu umeli da te imaju, a ja sam umeo i da te nemam.
Neko bi rekao da je to ništa.
Ne znam.
Možda za nekog to i jeste tako, ali za mene to ništa je sve!
To što sam ja video u tebi, oni nisu mogli ni da naslute.
Oni su te upoznali, ali te nisu poznavali.
Znali su ti ime, boju očiju i boju kose, ali ti nisu znali dušu, želje i snove.
Nisu te ni pitali, oni su se za sve pitali.
Ja sam u ovom svom nemanju tebe, naučio da te nemam, ali i da imam nas.
Moj će se san ostvariti kad tad, a do tad, neka se svi tvoji snovi ostvare.
Kad malo bolje razmislim.
Moj san i jeste taj da se svi tvoji snovi ostvare.
I ništa ne brini.
Ja ću sačuvati nas od vremena, a ti se čuvaj od ljudi.
Loše vreme prođe, ali loši ljudi neće samo da prođu. Uvek gledaju da te zakače i da traju.

Igor Čobanović
 
HOĆU

Hoću da te ljubim, da prođe
sve loše, što su ti ikada rekli.
I kad po tebe zli Mesec opet dođe,
bez straha se mojom ljubavlju prekri.

Hoću da te grlim za svaki onaj put
kad nije imao ko da stane uz tebe.
Kad ti je neko hladan i sasvim krut
poseko snove mlade, još pre berbe.

Hoću da ljubim sve te ožiljke tvoje
svaki, koji su ti mila ikad, ikad zadali!
Da te čuvam, od onih što ti setu kroje
i koji su tvoju ljubav večito potkradali!

Ratko Petrović
 
Dani promiču kao strele, život leti i juri.
Brzina ošamućuje, i ne stižem da vidim da je kraj mene hladan jastuk, hladno ćebe...
Čeka te tvoj deo mraka , da obojiš sobu u otkucaje srca, tišinu ispuniš laganim disanjem, popuniš noći prebrzih dana.
Nedostaješ . A ni to ne znam. Život melje.
 

Kao bajka​



Hteo bih jednu noć kad mesec kunja,
Plačevan, kržljav, bez sjaja i boje,
A zemlja ima setan miris dunja
Što mesecima u prozoru stoje;

I sve da bude tužno, sve da bude
Kao da svuda ječe bolna deca,
Rastapaju se čežnje kao grude,
I sve kroz suton prigušeno jeca;

Pa kad na mene padnu usne tvoje,
Da zajecamo i mi, obadvoje...

Hteo bih jednu noć venčano belu,
Providnu, svetlu, svu u mesečini,
Da nezemaljski izgled da tvom telu,
I svakoj stvari, i da mi se čini

Ko bajka da je, da to nije java,
Da s mesečinom sve se stapa sada,
I neosetno gubi se i pada,
I sve nestaje, i sve isčezava,

Pa kad na mene padnu usne tvoje
Da isčeznemo i mi, obadvoje...

- Milan Rakić
 
Neznanka

Kad je veče, nad restoranima
Vreo je vazduh gluv i plah.
I povicima, tim pijanima,
Vlada proletnji, truli dah.

Daleko, gde je prah uličarski,
Nad dosadama vila svih -
Jedva se zlati perec pekarski
I čuje dece plač taj tih.

I svako veče, u osamama,
Zabacujući cilinder –
Po jendecima šeće s damama
Već isprobani kavaljer.

Škripe jezerom tu onoliko
Rašlji i bruji ženski cik.
Disk se u nebu na sve naviko
I besmisleno krivi lik.

Jedinog druga – u noć pijanstva –
Iz moje čaše odraz sja.
I vlagom trpkom, punom tajanstva,
Ošamućen je ko i ja.

Tu sluge pokraj bližih stolića
Sanjivo trče pored nas.
I pijanice, s okom kunića,
Viču: "In vino veritas!"

I svako veče u čas naznačen
(Ili to samo sanjam sve?),
Stas devičanski, svilom uhvaćen,
Po maglovitom oknu gre.

Lako, prošavši međ opijenim,
Bez saputnika bilo kog –
Sa mirisima nekim maglenim
Kraj prozora bi sela svog.

I veju drevnim praznoverjima –
I gipka svila u nje sva
I taj njen šešir s crnim perjem,
S prstenjem uska ruka ta.

I okovan tom čudnom blizinom
Gledam za crnim velom tu.
I ko da vidim: s divnom daljinom
I začaranu obalu.

Gluve su tajne mi poverene,
Nečije sunce – dato, gle.
I kutke duše unezverene
Potapa trpko vino sve.

Nojeva perja što se savila –
Ljuljaju se u mozgu mom.
I oči bez dna, pune plavila,
Cvetaju onom obalom.

Duša za blago ima skrovište,
A ključ taj imam tek ja sam.
Ti imaš pravo, o čudovište,
Istina je u vinu, znam!

24. aprila 1906.

Aleksandar Blok

Preveo Stevan Raičković
 
I opet hvataš moju tugu da je sakriješ u džep, da je skloniš od mene. Opet si zasadio vrt mojih noćnih mora novim snovima, drugim nadama. A ja sam još uvijek puna ljubavi za sve što je tvoje, puna ljubomore na sve što te dotakne i odnese komadić tebe. A ti si još uvijek tu, svakim dahom mi daješ život, moliš za moje poljupce ne znajući da ih ne moraš ni tražiti, jer ja više nisam moja nego tvoja.

-Mostovi okruga Medison
 

Back
Top