Ljubav u sistemu vrednosti

Svinjska_radost

Primećen član
Poruka
593
Koliko ljubav smatrate bitnom u životu? Da li je ovo stanje svojevrstan "smisao života" ili postoje i bitnije stvari od ljubavi? Ili je to potpuno marginalna pojava?
Koliko ste spremni da se žrtvujete zbog ljubavi i da li uopšte tako nešto smatrate ispravnim? Pod "žrtvom" ne mislim na preseljenje u ribin stan jer već imate fioku za čarape u njenom ormanu, već na ozbiljnije žrtve, poput prekidanja kontakata sa prijateljima, porodicom, kolegama, rođacima; ugrožavanje sopstvene privatnosti (zarad zadovoljenja partnerove znatiželje ili nepoverenja) i slično.
Koliko vas veruje u jednu, jedinu, pravu ljubav, sa jednom osobom sa kojom ćete provesti ostatak života?

Ako vam ljubav nije na prvom mestu, koje stvari jesu? Čemu pridajete više važnosti pre ljubavi i zašto?
 
pa, misliš li da ti je život neispunjen i statičan ako nema ljubavi?

Moj život bio imao dodatni smisao više da u njemu ima ljubavi. Život mi čine male radosti-neke kupovine, a da imam ljubav sigurno bi živeo zbog nje, i sigurno bi ona bila glavna. Iskren da budem, iako imam 29.godina, ja sam digao ruke od takve ljubavi. Sada verujem da ću jednog dana prirodno ili na neki drugi način (potražiti preko neke agencije) naći osobu s kojom imam neke zajedničke interese, a vremenom će mo i shvatiti da se volim, pa će to našoj vezi biti kvalitet više
 
Moj život bio imao dodatni smisao više da u njemu ima ljubavi. Život mi čine male radosti-neke kupovine, a da imam ljubav sigurno bi živeo zbog nje, i sigurno bi ona bila glavna. Iskren da budem, iako imam 29.godina, ja sam digao ruke od takve ljubavi. Sada verujem da ću jednog dana prirodno ili na neki drugi način (potražiti preko neke agencije) naći osobu s kojom imam neke zajedničke interese, a vremenom će mo i shvatiti da se volim, pa će to našoj vezi biti kvalitet više

ali niko ti ne grantuje da će trajati večno, ni jedna ne traje; šta bi kad raskinete?
 
Koliko ljubav smatrate bitnom u životu? Da li je ovo stanje svojevrstan "smisao života" ili postoje i bitnije stvari od ljubavi? Ili je to potpuno marginalna pojava?
Koliko ste spremni da se žrtvujete zbog ljubavi i da li uopšte tako nešto smatrate ispravnim? Pod "žrtvom" ne mislim na preseljenje u ribin stan jer već imate fioku za čarape u njenom ormanu, već na ozbiljnije žrtve, poput prekidanja kontakata sa prijateljima, porodicom, kolegama, rođacima; ugrožavanje sopstvene privatnosti (zarad zadovoljenja partnerove znatiželje ili nepoverenja) i slično.
Koliko vas veruje u jednu, jedinu, pravu ljubav, sa jednom osobom sa kojom ćete provesti ostatak života?

Ako vam ljubav nije na prvom mestu, koje stvari jesu? Čemu pridajete više važnosti pre ljubavi i zašto?

..ljubav je karakteristika ljudske vrste i vezana je za sexualni, odn roditeljski nagon..cilj ljubavi jeste da drži na okupu muškarca i ženu jer je ljudskoj mladunčadi, djeci, potreban prilično dug period da se osamostale (18-25....god)...
...tako da ljubav ne treba izdvajati u samostalnu svrhu .. nego je posmatrati kao dio nečeg mnogo važnijeg ... usaglašenosti sa prirodnim tajmingom nalaženja na pravom putu ...
 
Koliko ljubav smatrate bitnom u životu? Da li je ovo stanje svojevrstan "smisao života" ili postoje i bitnije stvari od ljubavi? Ili je to potpuno marginalna pojava?
Koliko ste spremni da se žrtvujete zbog ljubavi i da li uopšte tako nešto smatrate ispravnim? Pod "žrtvom" ne mislim na preseljenje u ribin stan jer već imate fioku za čarape u njenom ormanu, već na ozbiljnije žrtve, poput prekidanja kontakata sa prijateljima, porodicom, kolegama, rođacima; ugrožavanje sopstvene privatnosti (zarad zadovoljenja partnerove znatiželje ili nepoverenja) i slično.
Koliko vas veruje u jednu, jedinu, pravu ljubav, sa jednom osobom sa kojom ćete provesti ostatak života?



Ako vam ljubav nije na prvom mestu, koje stvari jesu? Čemu pridajete više važnosti pre ljubavi i zašto?

Imas odgovor u svom potpistu:"Jeg har ingenting, men jeg har alt, når jeg har dig." Upravo toliku vaznost i takav prioritet ima ljubav.
 
Koliko ljubav smatrate bitnom u životu? Da li je ovo stanje svojevrstan "smisao života" ili postoje i bitnije stvari od ljubavi? Ili je to potpuno marginalna pojava?
Koliko ste spremni da se žrtvujete zbog ljubavi i da li uopšte tako nešto smatrate ispravnim? Pod "žrtvom" ne mislim na preseljenje u ribin stan jer već imate fioku za čarape u njenom ormanu, već na ozbiljnije žrtve, poput prekidanja kontakata sa prijateljima, porodicom, kolegama, rođacima; ugrožavanje sopstvene privatnosti (zarad zadovoljenja partnerove znatiželje ili nepoverenja) i slično.
Koliko vas veruje u jednu, jedinu, pravu ljubav, sa jednom osobom sa kojom ćete provesti ostatak života?

Ako vam ljubav nije na prvom mestu, koje stvari jesu? Čemu pridajete više važnosti pre ljubavi i zašto?
samo zdravlje i razum pre ljubavi,pa novac,za njega se zrtvujem za ljubav jok,ona mora legne za dz da bi vredela
 
Ljubav jeste veoma bitna, ali ne uzimam je vise za smisao zivota. Stoji to da kada smo voljeni i prihvaceni da se tada osecamo potpuno ali ako nam je ljubav smisao zivota, to ima i odredjene mane, jer bez te ljubavi se osecas kao niko i nista i potpuno bezvredno, a to nije dobar temelj za vezu, jer ima ono, "ko nije srecan sam nije srecan ni u vezi (ili ne moze biti, tako nesto)".

Ne mozemo ocekivati da ce ljubav ili neko u nasem zivotu resiti sve nase probleme. Primera radi, nesrecni smo jer smo depresivni, usamljeni, stidljivi, nesigurni i upoznamo tog nekog, euforija.
Ali ispod toga, i dalje smo ona stidljiva i nesigurna osoba, tako da ljubav nije nikada magicno resenje koje resava sve nase probleme i daje smisao nasem zivotu, posebno jer mnogi ljudi nemaju srece u ljubavi.

Licno smatram da su te zrtve poprilicno sebicne, jer mislim da nema niko pravo da nam govori "ostavi porodicu zbog mene, prijatelje, nemoj nikada da pricas sa njima". To vise prelazi u manipulaciju i zlostavljanje nego u normalan odnos. Jedno je ako oni zive negde u inostranstvu zajedno, pa onda neko napusti prijatelje i porodicu, ali ovako "kako ja kazem, ili idem" jednostavno ne ide. Ista stvar i privatnost, meni je privatnost svetinja, i ne bi mi bilo ok da moja "voljena" osoba insistira da zna sta pricam sa prijateljima ili o cemu pisem na forumu ili u dnevniku, sta vec. Svako ima pravo na privatnost, niti ja imam nesto posebno da krijem, mada ok, ima par stvarcica kojima se ne ponosim, ali ni to mi ne bi bio problem da sa nekim podelim pod uslovom da znam da me nece osudjivati i upirati prstom, dizati buku. Ovako, da nesto mutim "iza ledja" i sl. ne, ali opet mislim da moja "voljena" osoba nema pravo da cita i da zna ko me zove, kad me zove, zasto i sta je pricam sa nekim. Ako hocu da podelim to kada sam spreman podelicu, ali ucene "ili kazi ili idem" nisu odlika zdravog odnosa, jedino ako nije nesto ko zna sta neko uhvacen u prevari ili sta znam. Ispada sada da ne volim zrtvovanje, mada vodim se onim ako te neko voli prihvatice te u potpunosti, a takvih ljubavi je malo. Jednostavno, ne volim da menjam svoje neke navike, i onako kako funkcionisem zbog nekog u mom zivotu, jer osecam onaj pritisak "ili tako kako kazem, ili nikako". Jedno je naravno evolucija licnosti, napredovanje, a drugo je, "to se u vezi tako radi, to tako mora".

Nesto ne verujem da ce neko da me trpi, imam nekih lepih i fatalnih mana koje mi ne idu u korist. Mada 2 500 000 zena u Srbiji, verovatno postoji neka osoba sa kojom bi mogao da funkcionisem, tako da se nikada ne zna. Ne bi mi smetalo da sutradan upoznam tu osobu i da provedem ostatak zivota sa tom osobom, pod uslovom da smo zaista "srodne duse" i da mozemo da funkcionisemo.

Sta mi je vaznije, pa sta znam, zdravlje, psihicko i fizicko, porodica, mada neki veci smisao nemam u zivotu, s druge strane, ne bih ceo zivot hteo da provedem solo ili da budem sam tamo sa 40, 50, 60.
Mislim da mi ta samoca tada debelo deprimirala.
 
Koliko ljubav smatrate bitnom u životu? Da li je ovo stanje svojevrstan "smisao života" ili postoje i bitnije stvari od ljubavi? Ili je to potpuno marginalna pojava?
Koliko ste spremni da se žrtvujete zbog ljubavi i da li uopšte tako nešto smatrate ispravnim? Pod "žrtvom" ne mislim na preseljenje u ribin stan jer već imate fioku za čarape u njenom ormanu, već na ozbiljnije žrtve, poput prekidanja kontakata sa prijateljima, porodicom, kolegama, rođacima; ugrožavanje sopstvene privatnosti (zarad zadovoljenja partnerove znatiželje ili nepoverenja) i slično.
Koliko vas veruje u jednu, jedinu, pravu ljubav, sa jednom osobom sa kojom ćete provesti ostatak života?

Ako vam ljubav nije na prvom mestu, koje stvari jesu? Čemu pridajete više važnosti pre ljubavi i zašto?

Ja mislim da ljubav ne postoji.To je ko religija, ima svoju drustvenu funkciju u odrzanju familije ali je laz.Pored toga zensko shvatanje te lazi se jako razlikuje od muskog.Kod zena je to pragmaticno (licemerno) trazenje morala u njihovoj potrebi da im neko titra jajca.
Spreman sam da se zrtvujem maximalno za ono sto zelim i mislim da je to naispravnije-individualne zelje i njihovo ostvarivanje su najvaznije od svega.Svako ima neku svoju laz koju juri za neke je to i ta fiktivna ljubav.
Ovo oko "jedne jedine" nema posebne veze s ovim gore i ako nisu neki adolescenti nalozeni na gluposti pitanje je neke dublje dubioze i kukavicluka..sklonog mnogima.
 
Ljubav jeste veoma bitna, ali ne uzimam je vise za smisao zivota. Stoji to da kada smo voljeni i prihvaceni da se tada osecamo potpuno ali ako nam je ljubav smisao zivota, to ima i odredjene mane, jer bez te ljubavi se osecas kao niko i nista i potpuno bezvredno, a to nije dobar temelj za vezu, jer ima ono, "ko nije srecan sam nije srecan ni u vezi (ili ne moze biti, tako nesto)".

Ne mozemo ocekivati da ce ljubav ili neko u nasem zivotu resiti sve nase probleme. Primera radi, nesrecni smo jer smo depresivni, usamljeni, stidljivi, nesigurni i upoznamo tog nekog, euforija.
Ali ispod toga, i dalje smo ona stidljiva i nesigurna osoba, tako da ljubav nije nikada magicno resenje koje resava sve nase probleme i daje smisao nasem zivotu, posebno jer mnogi ljudi nemaju srece u ljubavi.

Licno smatram da su te zrtve poprilicno sebicne, jer mislim da nema niko pravo da nam govori "ostavi porodicu zbog mene, prijatelje, nemoj nikada da pricas sa njima". To vise prelazi u manipulaciju i zlostavljanje nego u normalan odnos. Jedno je ako oni zive negde u inostranstvu zajedno, pa onda neko napusti prijatelje i porodicu, ali ovako "kako ja kazem, ili idem" jednostavno ne ide. Ista stvar i privatnost, meni je privatnost svetinja, i ne bi mi bilo ok da moja "voljena" osoba insistira da zna sta pricam sa prijateljima ili o cemu pisem na forumu ili u dnevniku, sta vec. Svako ima pravo na privatnost, niti ja imam nesto posebno da krijem, mada ok, ima par stvarcica kojima se ne ponosim, ali ni to mi ne bi bio problem da sa nekim podelim pod uslovom da znam da me nece osudjivati i upirati prstom, dizati buku. Ovako, da nesto mutim "iza ledja" i sl. ne, ali opet mislim da moja "voljena" osoba nema pravo da cita i da zna ko me zove, kad me zove, zasto i sta je pricam sa nekim. Ako hocu da podelim to kada sam spreman podelicu, ali ucene "ili kazi ili idem" nisu odlika zdravog odnosa, jedino ako nije nesto ko zna sta neko uhvacen u prevari ili sta znam. Ispada sada da ne volim zrtvovanje, mada vodim se onim ako te neko voli prihvatice te u potpunosti, a takvih ljubavi je malo. Jednostavno, ne volim da menjam svoje neke navike, i onako kako funkcionisem zbog nekog u mom zivotu, jer osecam onaj pritisak "ili tako kako kazem, ili nikako". Jedno je naravno evolucija licnosti, napredovanje, a drugo je, "to se u vezi tako radi, to tako mora".

Nesto ne verujem da ce neko da me trpi, imam nekih lepih i fatalnih mana koje mi ne idu u korist. Mada 2 500 000 zena u Srbiji, verovatno postoji neka osoba sa kojom bi mogao da funkcionisem, tako da se nikada ne zna. Ne bi mi smetalo da sutradan upoznam tu osobu i da provedem ostatak zivota sa tom osobom, pod uslovom da smo zaista "srodne duse" i da mozemo da funkcionisemo.

Sta mi je vaznije, pa sta znam, zdravlje, psihicko i fizicko, porodica, mada neki veci smisao nemam u zivotu, s druge strane, ne bih ceo zivot hteo da provedem solo ili da budem sam tamo sa 40, 50, 60.
Mislim da mi ta samoca tada debelo deprimirala.

što se tiče žrtvovanja, mislim da svaka krpa nađe zakrpu, jednostavno svaki ucenjivač naiđe na svog retardiranog. Posebno mi je interesantna ta neverbalna ucena. Neki ljudi prosto svojim sebičnim ponašanjem ucenjuju svog tupavog partnera. A još interesantnija mi je pojava koliko masa ljudi zna šta treba kada raditi, zna svakog da posavetuje i objasni jednostavnost ljudskih odnosa u teoriji, a u praksi se ni jednim sopstvenim savetom ne vodi i onda su svi muškarci manijaci, a sve devojke *****.
 
Ja mislim da ljubav ne postoji.To je ko religija, ima svoju drustvenu funkciju u odrzanju familije ali je laz.Pored toga zensko shvatanje te lazi se jako razlikuje od muskog.Kod zena je to pragmaticno (licemerno) trazenje morala u njihovoj potrebi da im neko titra jajca.
Spreman sam da se zrtvujem maximalno za ono sto zelim i mislim da je to naispravnije-individualne zelje i njihovo ostvarivanje su najvaznije od svega.Svako ima neku svoju laz koju juri za neke je to i ta fiktivna ljubav.
Ovo oko "jedne jedine" nema posebne veze s ovim gore i ako nisu neki adolescenti nalozeni na gluposti pitanje je neke dublje dubioze i kukavicluka..sklonog mnogima.

Mislim da kada bi se ljudi više vodili boldovanim manje bi patili, a istovremeno bi ostvarivali zdravije odnose.
 
Koliko ljubav smatrate bitnom u životu? Da li je ovo stanje svojevrstan "smisao života" ili postoje i bitnije stvari od ljubavi? Ili je to potpuno marginalna pojava?
Koliko ste spremni da se žrtvujete zbog ljubavi i da li uopšte tako nešto smatrate ispravnim? Pod "žrtvom" ne mislim na preseljenje u ribin stan jer već imate fioku za čarape u njenom ormanu, već na ozbiljnije žrtve, poput prekidanja kontakata sa prijateljima, porodicom, kolegama, rođacima; ugrožavanje sopstvene privatnosti (zarad zadovoljenja partnerove znatiželje ili nepoverenja) i slično.
Koliko vas veruje u jednu, jedinu, pravu ljubav, sa jednom osobom sa kojom ćete provesti ostatak života?

Ako vam ljubav nije na prvom mestu, koje stvari jesu? Čemu pridajete više važnosti pre ljubavi i zašto?

ljubav veoma bitna
...u jednom periodu smatrana vrhovnom vrednošću (više čak i od zdravlja koje bi ipak moralo da bude na prvom mestu)
...bila spremna na gluposti za taj idealizam...minimum kontakta sa drugima i maksimum kontakta sa voljenom osobom, sa sindromom spasioca pride...
...
sada...bitna i dalje...ali na prvom mestu duševni mir i ljubav koja ne kida, i zbog koje se ne umire, i ne udaljava od drugih ljudi...
 
pošto si ljuba, tipično, vezao za partnerske odnose
u tom slučaju i u mom trenutnom koordinatnom sistemu
i nije na nekoj visokoj i neodbranjivoj lestvici
trenutno ispred ljubavi u navedenom smislu
moj ego, sujeta, telesno uživanje, komfor, zadovoljenje materijalnih potreba, pisihička ravnoteža i snaga, samoljublje, samorazvoj
 
Koliko ljubav smatrate bitnom u životu? Da li je ovo stanje svojevrstan "smisao života" ili postoje i bitnije stvari od ljubavi? Ili je to potpuno marginalna pojava?
Koliko ste spremni da se žrtvujete zbog ljubavi i da li uopšte tako nešto smatrate ispravnim? Pod "žrtvom" ne mislim na preseljenje u ribin stan jer već imate fioku za čarape u njenom ormanu, već na ozbiljnije žrtve, poput prekidanja kontakata sa prijateljima, porodicom, kolegama, rođacima; ugrožavanje sopstvene privatnosti (zarad zadovoljenja partnerove znatiželje ili nepoverenja) i slično.
Koliko vas veruje u jednu, jedinu, pravu ljubav, sa jednom osobom sa kojom ćete provesti ostatak života?

Ako vam ljubav nije na prvom mestu, koje stvari jesu? Čemu pridajete više važnosti pre ljubavi i zašto?


prosto.
bez ljubavi nema celine.
bez celine nema srece.

covek je slojevito bice.
prvi sloj je telo/materija(l) koja cuva i nosi fizicki integritet postignutog;
drugi sloj je emocionalitet , na sledecem nivou su procesi mentalizacije nakon cega je kauzalni(socijalni) nivo i to bi bila osnova celine, bez koje je nemoguce biti istinski srecan.znaci, taj neki minimum.
 

Back
Top