Kada me pitaju šta sam u zadnje vreme pročitala, moja prva reakcija je obično žaoka savesti, jer prvo pomislim – šta sve nisam pročitala. Tačnije – šta sam sve započela, a nisam završila. Mislim da sam šampion u nedovršenim knjigama. Donekle krivicu snosim sama, ali ne baš sasvim. Naime, mi smo vrlo dinamična porodica, veoma pričljivih pojedinaca. Ne prođe ni minut, a da mi neko ne prekine tok misli. Od svih je najgori, verovali ili ne, moj suprug. Često se setim one Zijahove „Kako ubiti suprugu(a) i zašto?“ Samo se ja ne pitam zašto
Jedna od retkih knjiga koje sam kompletirala tokom proteklog leta je knjiga čiji naslov možete naći u dve varijante prevoda. Jedni je prevode kao „Ljubav“, a drugi kao „Četrdeset pravila ljubavi“ turske spisateljice Elif Shafak. Prvi naslov više odgovara originalu, mada mi se čini da je sama spisateljica mogla odabrati bolji i intrigantniji. Prvi mi zvuči kao naslov petparačkih ljubavnih vikend romana, a drugi kao stereotipni članak sa savetima iz ženskih magazina. Krenula sam od naslova upravo zato da odvratim pažnju od njega, jer smatram da bi pojedine mogao odbiti (izgleda da nam je reč „ljubav“baš devalvirala) i upozorim da se iza tog naslova nalazi zaista izuzetna knjiga: laka za čitanje kao pero, a bremenita osećanjima i mudrostima.
Nije mi namera da pišem opširnu analizu nego prijateljsku preporuku. Zato ću završiti tekst pre nego se raspišem i ugnjavim vas.
Teško mi je da izdvojim bilo šta iz romana što bi predstavljalo neki posebno istaknut deo. Zato, ilustracije radi, evo nekoliko od 40 pravila lutajućih derviša, čisto da omirišete atmosferu i osetite vibraciju u kojoj je napisan roman …
„Čim istinski zaljubljenik u Boga uđe u mehanu, ona mu postaje molitvenište. Ali ako bekrija uđe u isto to molitvenište, ono mu postaje mehana. Šta god da radimo u ovom životu, naša namera je ta koja pravi razlike, a ne forma i etikete.“
„Čitav Univerzum, sa svim svojim slojevima i zbrkom, skriven je u čoveku. Đavo nije neko strašno stvorenje koje čeka da nas vrbuje izvan nas, već jedan glas u nama. Đavola traži u sebi, a ne spolja i kod drugih. Ako se u celosti upoznaš, ako se iskreno i odlučno suočiš i sa svojom mračnom i sa svojom svetlom stranom, stići ćeš do uzvišenog oblika svesti. Kad osoba upozna samu sebe, spoznala je Tvorca.“
„Život koji prođe bez ljubavi je uzaludno proživljen. Nemoj pitati da li treba da trčiš za božanskom metaforičnom ljubavlju ili ovozemaljskom, nebeskom ili telesnom! Podele rađaju podele. Ljubav nema potrebe ni za kakvim atributima ili dopunama. Ljubav je svet za sebe. Ili si tačno u njenom centru ili si van nje, u čežnji za njom.“
„Na ovom svetu ima više lažnih hadžija i hodža, šeika i gurua nego što ima zvezda na nebu. Istinski duhovni učitelj te upućuje da gledaš unutar sebe, da prevaziđeš prirodne potrebe i da jednu po jednu otkrivaš lepote u sebi, a ne da mu se diviš.“
„Svaka istinska ljubav i prijateljstvo priča je o neočekivanoj transformaciji. Ako smo ista osoba pre i nakon što smo voleli, to znači da nismo voleli dovoljno.“
I za kraj jedan zanimljiv komentar koji sam pročitala o ovom romanu:
„Budete li ista osoba pre i nakon čitanja ove knjige, to znači da je niste čitali dovoljno pažljivo.“
Knjiga prati dve priče: savremenu – o jednoj američkoj domaćici na životnoj prekretnici koja čita drugu: istorijsku – o Rumiju, o četrdeset pravila lutajućih derviša, prijateljstvu, ljubavi i neočekivanoj transformaciji. Na neobičan način priče se prepliću stapajući u jednu.