Ovo je jedna greška u realistici koja se često ponavlja, jer je nije moguće lako rešiti zbog samog vizuelnog aspekta, tj. rada kamere - koji i čini film:
- Potrebno je, recimo, snimiti glavnog junaka ili junakinju kako iz zgrade istrčava ili izlazi na ulicu, sa vrata, u gro planu. Bitno nam je, je li, da dobijemo njegov / njen krupan kadar, normalno, burazeru, u celosti, da je vidljivo lice, svaki deo tela, odeću, nakit, celu figuru.

I šta se dalje dešava...
Kamera se seli sa figure heroja na okolinu, tj. ulicu... Odjednom, sa svih strana, izbijaju ljudi, prolaznici, šetači, kao da ih dotad uopšte nije bilo.
Ajmo, frk, fiju... Svi na znak..."šetaj, kreći!"
Pa i kako bi se dosad šetali, kad prvo moramo slikati našeg junaka bez da ga iko od prolaznika zaklanja u mimohodu...



Zamisli, "u filmu", cela ulica stoji, čeka, cupka u mestu, dok se ovaj ne snimi kako treba, a kad kamera krene na njih, odjednom svi kreću, ko po komandi!
